Književnost
Ivan Novokmet: Lijepoj Drini
Kosa ti sjaji kao jutarnja rosa na padinama Dinare. Oči su ti kao kesten na poljskom putu polju,
smećkaste u crnom krugu.
Tvoje lice lijepo i ugodno, i srcu blisko kao more
Čovjeku dalmatinskom. Torzo tvoj u odjeći pripijen, mio mi je kao jezik kojim ti pišem.
Tvoje noge nose misli i pogled… kao kad letiš avionom nad domovinom nam lijepom, pa ne znaš gdje
bi gledao a sve pratiš krišom.
Kad progovoriš milo zvuči kao da mi na uho pjevaju najljepši hrvatski slavuju.
Srce i duša su ti tako dragi kao da iz tebe zrače ljetni maestrali.
Mate Vodarević: ZIDAR
Mom pradjedu.
Moj pradjed zvao se Mate i bio je zidar. Kruh svoj svagdašnji za sebe i ženu svoju Anu ubirao je mistrijom, kuću svoju izgradio je gradeći kuće drugih ljudi. I gradio je Mate kuće i domove ljudima skromnima i bogatima u Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, u Slavoniji i Zagorju. I gdje god je bio ostavljaše mistriju, kamen i beton kako bi se vratio svojoj kući i ženi svojoj donio plodove svojih ruku. Radio je Mate u Slavoniji, u Osijeku, u travnju četrdeset i prve, kad se Domovina probudi i reče mu: „Mate, idi i sazidaj moju kuću! Sazidaj moj dom!” I Mate ustade i odloži alat, odloži kamen i beton i uzme pušku u ruke, odjene odoru s hrvatskim grbom i počne zidati Domovinu. I četiri duge godine gradio je Mate Domovinu u Dalmaciji, u Bosni, Hercegovini, u Slavoniji i Zagorju. Nakon četiri godine uvidje Mate kako je pobjeda daleko, i Domovinu neće izgraditi te on odloži pušku. Dohvati u svoje snažne šake mistriju i zamiješa žbuku od krvi svoje, znoja i suza svojih i suboraca svojih, a umjesto kamena, betona i mramora upotrijebi kosti svoje, mišiće, tetive i tkivo, i ugradi sebe u Domovinu. Svoje ime i svoje prezime ugradi u Hrvatsku i Hrvatska se ugradi u njegovo ime i prezime. Danas ja nosim i njegovo ime i njegovo prezime, jer mi ga po njemu nadjenu moj otac. Moj otac koji u proljeće devedeset i prve začu glas tek probuđene Domovine koja se ustade i reče mu: „Djed tvoj ugradi sebe u mene, u temelje moje! Idi i dovrši što je započeto! Izgradi kuću moju za sebe i potomstvo svoje!”
Mate Vodarević: KIP DOMOVINE U LJETO 2019.
Usnuh san o Domovini koja visi na križu
Na njenom tijelu vidjeh bezbroj rana
Iz svake rane lipti krv u potocima
Krv Smrtopuća, Vukovara, Škabrnje
Krv stratišta znanih i neznanih
Krv junaka znanih i neznanih
Iz njenih očiju teku suze u potocima
Suze majki, stotina i tisuća,
Suze kćeriju bez očeva, suze udovica
Njena glava ovjenčana je trnovom krunom
Na svakom trnu ime izdajnika i poltrona piše
Iz svakog trna se cijede kapljice crne krvi
Iznad krune izdaje visi ploča s natpisom
„Reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae“
I vapi s križa prema promatračima, vapi da je žedna
Da je žedna svega, i vina, i vode, i pravde, i slobode
Ono malo vjerne djece ostade grleći drvo križa
U molitvi krvavim se znojem znojeći u Njenoj tjeskobi
Matija Vinković: 6818
Ostani tu i upali svijeću
Rastjeraj tmine bezakonja i rasvijetli puteve slijepima
Zasadi hrast na oblaku
Neka bude pristan odbjeglim sovama
Zaboravi na jučer, ne zaboraviš li
Uzet će ti sutra
Zaključaj vrata i otvori prozore
Neka nebo bude tvoja zemlja
Tvoje more
Hrani se glađu i pazi na žito
Leti i lebdi
Lebdi nad zemljom i poljima
Lebdi nad nama
Ostani tu
Ostani povrh polja kukolja
Rođen si da bi živio
Dominik Tomić: Dežela
Gordo li si, nekoć kano,
domovino, tvrđo nijema,
mladico što odveć rano
natkrili sijaset sjena.
Tu gdje stalna sam je mijena
još se držiš, k'o bogalj makar,
al' kol'ko padat još će cijena,
da zaprti te lesom rakar.
Dokud obraz još ćeš pružat,
doklen gazit hulje će te, tati,
kol'ko jošte ćeš se skužat,
kada smijenit ukope će svati?
Prazna li si, pustoš, studen,
more li si, vrlet, vrelo,
rijeka il' si, brijeg il' rumen
sva lica ta u Tebi sam sreo!
Dominik Tomić: Apud frontes
„Naš je čovjek pogođen kod žice”,
pri žiletu, sred ljuta boja,
posred bitnice.
„Naš čovjek tetura uz žicu”.
među čeličjem se svija,
svedored posrćuć' iz stroja.
„Naš je čovjek zapetljan u žici”
i krici njeg'vi umučiše tanad
obruši što na nj k'o vuci se na janjad.
„Naš čovjek…”, zanijemi i kaplar,
da – umriješe uz žicu –
i pečalnu zagrljaju njenu
niz uthinulu sveđ bojišnicu.
Ležeć' obgrljen u kovi,
razabiraše jur na obje strane
koliki umah ugasiše se snovi.
Matej Tolić: Povratak
Njegovim domom ovladaše
Pauci i muhe,
A u vinogradima i na voćkama
Kraljevahu šojke kreštalice
I druge ptice nebeske
O kojima brine Otac Nebeski
Ali vratit će se gospodar
U osvit ljetnog dana
Nakon dugih lutanja
U dvorište će odložiti kofere
I skinuti rđu s brave,
A pauci, muhe i ptice nebeske
Priznat će mu gospodstvo
I predati mu
I dom
I voćnjak
I vinograd.
Matej Tolić: Nokturno hrvatskog dragovoljca
U noćnoj jezi u krevetu ležim
I čekam smrt jer od istog metka
Već godinama bježim
I pred očima ih vidim jer svake noći sam s njima
S gardistima, mojim mrtvim prijateljima
Skupljam njihove kosti, udove i krv
Dok mi u dnu uma ruje sumnje crv
Zovu me k sebi da ih zagrlim, da me tješe
Dok mi je od tuge i bijesa srcu sve tješnje
Prve zrake prvog sunca zlatnoga
Na bijelom zidu moje sobe osvijetliše lik Raspetoga
I rijeka mironosna se ulijeva u dušu i um
Ali tko zna do kad?
Tko zna do kad?
Davor Stipan: U luci odlazaka
Noćna plovidba preko Jadrana. I onaj neodoljiv miris mora.
Kada se isplovi iz Splita, signal na mobitelu nestane tamo negdje pored jabučke kotline. Po staroj dobroj rutini, tada se zaputim u brodsku kapelu. Molitva. I počinak.
Sveti Nikola, koliko si puta smirio uzburkano more? Koliko si mornarskih vapaja čuo dok su lađe tonule? Bože, Oče naš, molimo te da po zagovoru svetoga Nikole trajno štitiš pomorce i putnike u olujama života.
Sivo je nad lukom. Brodovi dolaze i odlaze. Nebo se stopilo s olovom mora, linija obzora je iščeznula. Daleko prema pučini blinkaju svjetla naftnih platformi. Prilazi stari remorker zaudarajući na mazut i hrđu. Galebovi kruže iznad pristaništa.
Rano jutro. Uplovljavam u Anconu.
Osnovali su je Grci sa Sicilije u 4. st. pr. Krista. Isti oni Sirakužani koji su, predvođeni tiraninom Dionizijem, udarili temelje urbanizma istočnojadranske obale podigavši Issu.
U davnim, predantičkim vremenima gotovo i nije postojala transverzalna plovidba Jadranom. Bilo je preopasno. Ilirske lađe su plovile longitudinalno, uvijek dobro zaštićene razvedenošću naše obale u slučaju nemirnoga mora. Prekojadranska plovidba nastupila je nešto kasnije, u vrijeme helenske kolonizacije Sredozemlja, a i tada se između dviju obala odvijala u etapama. Primjerice, antičko brodovlje je poznatu rutu od Monte Gargana do Dalmacije redovito svladavalo sidreći se na Sv. Andriji ili na Visu. Dvanaest olovnih prečki antičkih sidara sa Sv. Andrije (od kojih jedna i s grčkim natpisom), čuvaju se u arheološkoj zbirci Muzeja hvarske baštine.
Perun: Kraljeva krunidba
Netom prije svitanja mladić se probudio od uzbuđenja. Danas je bio dan njegove krunidbe. Zvijezda Danica još nije iščeznula i mladić ju je promatrao sve dok nije izblijedjela u svjetlu dana. Ustane zatim kako bi obavio ophodnju svoje uspavane pratnje. Volio je rana jutra jer su mu tada misli bile mudrije nego za kasnih večeri. U njemu je tekla vladarska krv Trpimirovića i od samoga svog rođenja osjećao je kako je pred njim slavna budućnost. Ovaj mladić bio je knez primorske Hrvatske te sa svojom pratnjom prešao dalek i težak put kako bi došao ovdje, do Duvanjskoga polja. To je polje u unutrašnjosti hrvatskoga kraljevstva izabrao za mjesto krunidbe, kako bi se što dalje proširio glas o njegovoj vlasti. Bilo je to polje puno krša, no sada u kasno proljeće, baš povodom njegova dolaska, sve je bilo zazelenjeno, tekle su brojne rječice i potoci i okolna su jezera snažno nabujala. Iz obližnjega sela ljudi su donijeli mnoštvo hrane za okrijepu. Nakon ophodnje svih svojih ljudi mladi knez je došao do ljudi s hranom. Devetorica braće iz obližnjega sela ponudiše mu kokošja jaja obojana u zelene i crvene pisanice nekim čudnim travama. Mladom knezu se to svidje i on prihvati njihov dar. Jedan od devetorice mu reče mu da može dobiti devet pisanica ako jednom pisanicom po vlastitomu odabiru uspije razbiti svih devet ostalih sa svakim od braće. Mladi knez to nađe zabavnim i prihvati prijedlog. Izazov je trajao neko vrijeme i devetoricu braće iznenadio čistom pobjedom mladoga kneza. Rekoše mu da to nikada do sada u svom životu nisu vidjeli. On im na to odgovori kako kao budući kralj ne može izgubiti niti jednu bitku. Sva braća tada problijediše jer nisu znali da je taj mladić knez koji će se okruniti za kralja. Knez im se namjerno nije predstavio jer je volio da ljudi s njim razgovaraju kao sebi jednakim. Braća mu se stadoše ispričavati što su ga izazvali na dvoboj pisanicama i ponude ga svježim kravljim mlijekom i sirom, što on objeručke prihvati. Zatim ih je ispitivao o njihovim životima, selu i okolnom kraju. Razgovor je trajao do točno u podne kada se sva njegova pratnja probudila i okrijepila. Knez tada pozove devetoricu braće usred polja gdje su ih svi mogli vidjeti, i reče im glasno:
Perun: KRALJEV BOJ KOD ŠUME
S mora, iz bijelih gradova, Crvene hrvatske, trudnim hodom, krenuo je kralj na sjever u svoj prvi boj. Nadao se da mu neće ujedno biti i zadnji. Stigle su do njega zle glasine sa sjevera, kako ondje Ugari pod vodstvom svoga kralja Atile čine zvjerstva nad Hrvatima. Kralj se nije mogao i nije htio oglušiti na te glasine gnjusne. Okupio je vojsku i krenuo na dalek put. Što se više približavao svomu odredištu, to su priče o otetim mladim djevojkama i stoci bile sve glasnije.
Kralj je u miru ishodio priznanje svoje vlasti nad Hrvatskom od Bizanta i Rima, a sada je u ratu to trebao potvrditi svomu narodu. Djeca i trudna žena bili su mu dodatne brige. Obitelj čovjeka čini spremnijim za obranu domovine. Znao je da Ugari ne planiraju stati na sjeveru, i kad tad će, ako im se ne suprotstavi, stići do obale mora. Ne bi tada stradala samo njegova zemlja i narod, već i njegov rod. Žurno su jahali mladi vojnici uz kralja. Nije to bilo previše mudro zbog umora, no nevolja ne pita za mudrost previše. Putovali su i danju i noću. Narod ih je na putu darivao i krijepio onako prašnjave i blatne, pokisle i žedne.
Perun: Kraljev boj kod planine
Devetero tuđinaca nađu se podno bijeloga grada na morskim obalama velikoga kraljevstva Hrvata. Jedan od njih bio je župan Zaharija iz susjedne kneževine Raške na Istoku, koja graniči s kraljevstvom Hrvata. Tuđinci su u nevolji silnoj molili hitan prijem kod kralja Tomislava. Njegovo je kraljevstvo doseglo snagu od 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; 80 velikih brodova sagena, na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova kondura, na svakome 10 do 20 mornara-ratnika. Kralj Tomislav nikada nije ni pomislio na osvajanje drugih kraljevstva i zemalja sa svojom brojnom vojskom, pa tako ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskomu kraju i po dalmatinskomu zaljevu sve do Venecije. Nakon što je odbio napad Ugara na njegovo kraljevstvo na sjeveru zemlje, kralj se posvetio znanju i jačanju svoga kraljevstva u bogatstvu i blagostanju. Rimu je pomogao održati dva crkvena sabora gdje je posredovao u sporu između crkvenih velikodostojnika, a za uzvrat papa Ivan X. mu je priznao pismom titulu kralja. To priznanje bilo je dika pred svim znanim svijetom, i dovelo je narodu i zemlji mnoge koristi. Sve su to znali došiljaci iz Raške, pa su bili sigurni da kralj nema namjeru osvajati i kao kršćanin vodi samo pravedan obrambeni rat, pa tako ne će iskoristiti njihovu nevolju. Kralj ugosti tuđince u svomu dvoru pa im nakon gozbe odredi da govore kojim povodom su došli. Zaharija ustane pogleda oborenog u tlo i reče:
- Dolazimo kao susjedi čije kuće gore! Velika pošast nas je snašla! Bugarski car Simeon poslao je na nas svog velikog vojskođu Alogobotura s ogromnom vojskom Bugara. Alogobotur je sam pobio u jednoj bitci mojih deset najboljih zapovijednika. Oni vojnici koji nisu pobijeni, oslijepljeni su na jedno oko i kao robovi odvezeni u Bugarsko carstvo sa stokom i ženama našima. Zemlju je našu pripojio svojemu carstvu. Naši ljudi koji su preživjeli napad te nemani čekaju skriveni u okolici tvoga grada. Pruži nam utočište i zatraži što god želiš!