Bio je Antiša kršan mladić, pravi izdanak sivoga krša iz kojega je niknuo. Nije se uvelike razlikovao od mladića iz svojega sela; srednjega rasta i širokih prsa, a njegova pojava bila je zaokružena velikom kockastom glavom. Unatoč mladosti i snazi, nisu ga krasili marljivost i pamet.

Jednoga svibanjskoga jutra motao se po avliji i, kao inače, izbjegavao rad u polju od kojega je živjela njegova obitelj. Prašnjavim je putem žurnim korakom prolazila skupina mladića i pozvala ga sa sobom. Rekoše mu da se u varoši skupljaju dragovoljci za novu hrvatsku vojsku – ustaše! Antiša se bez razmišljanja odazva pozivu i pridruži se mladosti koja je hrlila dobiti hrvatsku odoru i oružje, željan slave i probitka. Polako su prolazili mjeseci, pa i godina otkako je postao ustaša, a Antiši se vojnički život nije dopao. Zapovjedništvo ga je rasporedilo u seosku ustašku stražu i njegov se život nije niti malo razlikovao od prijašnjega. Povremeno bi puškarali s lokalnim partizanskim odredom, ali epskih bitaka nije vidio, niti im se više nadao. Jednoga je jutra njih došao kamion kako bi ih poveo u susjedni kotar kojega su napale veće partizanske skupine.

Uistinu je teško pronaći Noale. Terraferma veneziana ima bezbroj gradića razasutih među beskrajnim kružnim tokovima. Dobar sam s GPS-om. Štoviše, izvrstan. Svejedno sam se dobrano namučio kako bih došao na odredište. Odredište koliko i ishodište.

Umjesno namješten i relativno jeftin apartman niti desetak kilometara od Venecije. Noale. Grad iz kojega ću se idućih sedam dana svakim jutrom otisnuti u Presvijetlu.

Hvala ti, sveti Kristofore, što si me čuvao na putu.

Nisam ni parkirao automobil, a već pored svojega prenoćišta ugledah široki portal s natpisom Wine bar Al Portico. Nije mi bila mrska ideja da nakon cjelodnevnoga tumaranja venecijanskim labirintom odahnem uz čašu gustoga Amaronea i nekoliko cicchetta. Venecijanci obožavaju te sitne zalogajčiće „s nogu“.

Zovem Gabriellu.

Kišilo je pri dolasku u Orvieto. Tako su čudesni ti urbani dragulji Umbrije i Toskane kada akropolski sviju gnijezdo na svojim brežuljcima. Ovdje je to još i naglašenije, budući da se do grada stiže uspinjačom. Svi medievalisti s Odsjeka za povijest umjetnosti zadarskoga sveučilišta na kojem sam studirao s velikim su zanosom govorili o Santa Mariji Assunti. I ja sam bio među njima. Umjetnost romanike i gotike, kolegij koji je slovio kao najteži najlakše sam položio.

Santa Maria Assunta... Katedrala Uznesenja Marijina.

Često se u pregledima srednjovjekovne arhitekture u središnjoj Italiji naglašava bezvremenska ljepota sijenske i firentinske prvostolnice. Možda i malo nepravedno. Siena i posebno Firenca u svojoj kulturološkoj potki posjeduju izniman identitet. Sve strukture ljudske misli i paleta besprijekornoga stvaralaštva slile su se u jednom trenutku povijesti u Toskanu. Čini se da je to nagovijestilo buduće drhtajuće disanje svih onih posjetitelja koji gube sebe pod kupolom Brunelleschija ili čipkom fasade sijenskoga Duoma. Orvieto je ostao po strani...

(putovanje kroz prošlost, malo lijevo, malo desno i natrag)

Pronašao sam čekić. Obični, s drvenom drškom. Rabljeni. Star dvije, tri godine. Vjerojatno ga je ostavio majstor za montažu namještaja. Nema veze. Njemu očito ne treba. Prošlo je već nekoliko dana i nitko nije zvao. Nije tražio, odnosno raspitivao se o zaboravljenom čekiću. Možda ga je namjerno ostavio, želeći istaknuti njegovu važnost i jednostavnu potrebu imanja barem jednog čekića u kući. Za svaki slučaj. Zlu ne trebalo, jer nikad se ne zna kada može zatrebati, a zatrebati može na različite načine.

Čekić kao oruđe. S njim možemo zabiti nekoliko čavala u podlogu radi učvršćivanja postojeće konstrukcije, spojiti daske na daske s daskama ili jednostavno spojiti nespojivo u jedno. Možemo s njim zabiti čavao u zid te postaviti sliku, sat ili što ja znam što sve ne. Možemo ga postaviti na skrovito mjesto neka nestabilno visi nad glavama samodopadnih pojedinaca. Možemo ga promatrati i maštom odrediti svrhu i skriveno značenje. Recimo kao doprinos stvaralaštvu bezidejnoga umjetnika koji inspiraciju može potražiti udarajući se njime po glavi ili kao primjerenu alatku nezaposlenom matematičaru koji ni nakon dvadeset i dva pokušaja neće usavršiti tehniku kvadriranja binoma u zrakopraznom prostoru, pa će, eto, frustriran čekićem udarati po vakuumskoj komori, ne bi li ju oslobodio bezračnosti. Možda se sve ovo čini malo pretjerano. Umjetnik, matematičar, zrakoprazan prostor i kvadriranje binoma?

od Nila do Žutog mora

Velika, duga i teška putovanja imaju bar jednu dobru stranu, pored tolikih rđavih: da nas spasavaju od površnih sudova i jeftinih refleksija, upravo tom svojom dužinom i težinom. Gledajući širinu i raznovrsnost sveta oko sebe, čovek postaje obazriv u zaključcima i izbirljiv u izrazu.

Ivo Andrić

Tuđinac ne može shvatiti jednu zemlju, pa čak da u njoj živi godinama. Može ju samo bolje upoznavati. Kratkim putovanjima od nekoliko dana i kontaktom s lokalcima dobiju se bljeskovi jedne kulture, zemlje i naroda. Ono što nas se najviše dojmi ono je u čemu se najviše razlikujemo.  Kad se posjećuje daleka i nepoznata zemlja, valja otvoriti četvere oči i četvere uši te upijati. Nije dobro kada se dođe s predrasudama, pozitivnim ili negativnim. Češće su one pozitivne o radnoj etici Kineza ili duhovnosti Indijaca nego negativne. Lijevo orijentirani pojedinac mogao bi tijekom boravka u Kini izvući pogrješne zaključke o superiornosti komunizma gledajući brzi napredak te zemlje. Pogledajte komunizam u Kini i pogledajte onaj na Kubi. Pogledajte kapitalizam u SAD-u i pogledajte ga na Haitiju. Upitno je može li Zapad uopće može pokoriti Istok u bilo kojem pogledu. Kulturološki su korijeni preduboki. Zapadnjaci Istoku mogu samo dati ideju i simbole (crvena zvijezda) koju će oni prilagoditi sebi te pronaći svoj put.

Crvena i masna, više sirotinja nego gospođa, prošarana crnicom i rudačom, stotinama godina rađala je pšenicom, ječmom i zobi, svim kulturama Staroga i Novoga svijeta. Kitile ju rijeka, potoci i stotine izvora, guste šume i pitomi vinogradi, voćnjaci i kruške tepke, oskoruši Marije Terezije. Na njoj se rađalo i umiralo, ratovalo i ljubovalo, mrzilo i voljelo, prosilo i razmetalo. Hranile ju nebeske kiše i glasovi pastirskih frula, djevojačkih samica i vrckavih gusli. Uz obale rijeke vile konjima grive plele, a vodenjaci kršćane u bezdan odvodili.

Svaka kuća znala je ime praoca, niz djedova u sjećanju kao na kamenu pisao. Vjerovalo se u Boga i svece, Jurja zelenoga i pretke. A tek kako se ginulo, ginulo jako, strahovito – od ratova i križnih puteva, poroka i bolesti, od španjolke i tifusa. I uvijek – uvijek se odlazilo, u Ameriku, čeličane Pittsburgha i pampe Argentine, u Francusku i diljem Europe. Nakon Drugoga rata, otišlo se za Australiju i Kanadu, kolone radnika gladnih trbuha krenule na Njemačku, Austriju i Sloveniju. Oni nevični dalekim odlascima preselili u nebodere Karlovca, Rijeke i Zagreba. Ali zemlja je i dalje rađala – jedan otiđe, drugi se rodi –  puna života u danima smrti.

Iz mojega vojničkoga dnevnika, 1984. (prepisano bez izmjena)

Leži. Sni. Ne shvaćam svoju ulogu. Čemu ulagujem najsnažniji dio svoje mladosti? Shvaća li ostala masa? Bog je oblikovao toliko ljudi. Zar je mene postavio među ove da razmišljam? Toplina ruši idilu zime u maju. Planina je visoka, obložena jelama. Iglice sakrivaju ptice. Proljeće je onog dana između ljeta i zime. Vanjski su divni, unutarnji ružni. Pejzaži. Netko ima monopol. VOJNA INDUSTRIJA. Netko mora braniti slobodu. Mi ili SAVEZ BORACA? Može li se braniti sloboda? ORUŽJEM? Uče ovdje ubijanje, tjeraju ljude da nose smrt drugih o desnom ramenu (a našu slobodu). Ostavljamo komade svojih bubrega na izrovanim poligonima, oremo zemlju gdje sade nebeske ptice. Naše su pete čvršće nego Ahilove, njih ne može ni metak, a kamoli strijela. Rovali smo po blatu, kopali, a moje selo nema kanalizacije, a gradovi smrde od pokvarene. Od koga čuvate slobodu svi vi oružani ljudi? Jesu li pravedni vaši očevi – borci – revolucionari, naučiše vas da ga upotrijebite (oružje)? O Marxu, ustani i daj svoju riječ ako će te slušati barem oni koji kažu da te slijede. Vrijeme Mojsijevo i Isusovo nije više. Ako si, druškane, imao na umu religiju, neka bar ne ima srednji vijek. Neka apokalipsa mora označiti i Kristove kraj epohe i početak tvoje religije.

Čini mi se da eminentni novinar koji piše pod pseudonimom Candidus u Daily Newsu smatra ovo doba bezbožnim te od nas traži da imamo više vjere. I to me tjera da ga pitam: „Vjere u što?“ Čini mi se da poganske dame i gospoda koji uživaju u ljudskim žrtvama imaju mnogo vjere u svoje idole, a Candidus priznaje da mnogi ljudi danas imaju vjere u mnoge čudne bogove.

Primjećujem također da je Candidus ražalošćen nad dječacima i djevojčicama koji bivaju doneseni na ovaj svijet zbog toga što nisu odmah ili djelomični liberali ili djelomični konzervativci. Slažem se s time, ali bojim se kako se ne mogu složiti da je većina ljudi danas izgubila vjeru u političare. E da barem jesu! Nisu oni izgubili vjeru, već Vjeru – jednu sasvim drugu stvar. Niti imam nagnuće molitvi za puko oživljavanje religije. Poganske dame i gospoda imaju svoju religiju, spiritualisti i scientisti također; ali nemam nikakve želje da se ijedna od njihovih religija obnovi. Jedina religija za koju imam ikakvoga dubljega interesa jest ono što smatram pravom religijom, Vjerom. I pod time mislim na povijesnu Crkvu kršćanstva. I ne vidim potrebe za oživljavanjem nje. Ona je već tu, kao što je i uvijek bila, još otkako ju je Gospodin institucionalizirao, s dnevnim Čudom na tisućama oltara. Sve što moramo učiniti jest vratiti se Vjeri. Ja sam joj se vratio, prakticirao sam ju te se bojim da sam u tome bio pomalo neuspješan.

Dvije kule

CLII 

Globalni sustav za pozicioniranje toga je dana zabilježio njegovu lokaciju u derutnom socijalističkom neboderu u ulici K. 12. Egzistirao je u svojoj maloj neurednoj sobi prepunoj knjiga, čudnih papira, starih slika i raznih zgužvanih papirića. Sve objekte i površine u sobi prekrivao je sloj lagane bijele prašine. Sjedio je na tepihu u pozi za meditaciju, leđima naslonjenima na rub kreveta koji je stajao usporedno zidu. Taj je zid bio hladan, pun rupa i tragova od tko zna kakvih nepodopština iz njegovoga djetinjstva. Volio je kao dijete pisati i crtati po zidu, na kojem je još uvijek ponosno stajalo (doduše pomalo izblijedjelo) ime „Ivan“, označavajući vlasnika sobe. Ne može se reći da mu je ovaj položaj tijela bio sasvim ugodan, no bio je to položaj koji je njega inače najviše poticao na razmišljanje. Blaga neugoda koju je osjećao zbog ruba kreveta koji mu se urezao u leđa služila je kao poticaj za budnost i oštrinu misli. Čovjeku je prije svega potreban mir i tišina, uvijek je hrabro zastupao to svoje temeljno uvjerenje. Pogotovo nakon dana ispunjenoga raznim događajima i interakcijama s ljudima. Interakcije su ga najviše umarale. Uvijek bi nakon dužih razgovora s jednom ili više različitih osoba osjećao neodoljivu potrebu da se zavuče u svoju toplu jazbinu i odmori mozak od napada tuđih energija koje su djelovale ometajuće na njegov duševni mir. Potrebno je pustiti da se određeni dojmovi u glavi slegnu i dobiju onaj ispravan, za meditaciju pogodan oblik. Toga je dana bio posebno pod dojmom. Imao je priliku upoznati čovjeka koji se po svojim karakteristikama itekako razlikovao od većine ljudi.