U noćnoj jezi u krevetu ležim

I čekam smrt jer od istog metka

Već godinama bježim

I pred očima ih vidim jer svake noći sam s njima

S gardistima, mojim mrtvim prijateljima

Skupljam njihove kosti, udove i krv

Dok mi u dnu uma ruje sumnje crv

Zovu me k sebi da ih zagrlim, da me tješe

Dok mi je od tuge i bijesa srcu sve tješnje

Prve zrake prvog sunca zlatnoga

Na bijelom zidu moje sobe osvijetliše lik Raspetoga

I rijeka mironosna se ulijeva u dušu i um

Ali tko zna do kad?

Tko zna do kad?