Matej Tolić: Nokturno hrvatskog dragovoljca
U noćnoj jezi u krevetu ležim
I čekam smrt jer od istog metka
Već godinama bježim
I pred očima ih vidim jer svake noći sam s njima
S gardistima, mojim mrtvim prijateljima
Skupljam njihove kosti, udove i krv
Dok mi u dnu uma ruje sumnje crv
Zovu me k sebi da ih zagrlim, da me tješe
Dok mi je od tuge i bijesa srcu sve tješnje
Prve zrake prvog sunca zlatnoga
Na bijelom zidu moje sobe osvijetliše lik Raspetoga
I rijeka mironosna se ulijeva u dušu i um
Ali tko zna do kad?
Tko zna do kad?