Tuđi gradovi se najbolje dožive, prožive, ožive kada se putuje bez društva. Tada si osuđen izaći iz samog sebe bez obzira koliko bio introvertan. Samoća u nepoznatomu ima i svojih čari, a najljepša je anonimnost. Opisat ću svoje putovanje kroz četiri grada, raštrkana na četiri strane staroga kontinenta i međusobno udaljena tisuće kilometara. Riječ je o Bialystoku, Napulju, Madridu i Parizu.

Pariz

Legendarni grade ovo si ti, glasi hrvatski prijevod stiha Das also bist du, Stadt der Tausend Fabeln. Baš sam tako nešto i sam pomislio nakon dana provedenoga na ulicama grada svjetla. Njemačka pjesnikinja židovskih korijena, Maša Kaleko, doduše iskazuje početno oduševljenje Parizom, a ja razočaranje.

Pariz je grad sivo-smeđih fasada i građana svih boja i nacija. Moj dojam metropole ljubavi nije ni romantičan niti proljetan kako sam bio gledao u filmovima. Ovo je grad sirotinje i užurbanosti te svih dehumanizirajućih manjkavosti koje velegradski život nosi, i ovdje sve to baš nekako strši, bode u oči čim se kroči na pločnik. Pariz mi se nije svidio, a promotrio sam ga iz raznih perspektiva; kao pješak, u podzemnoj, na brodu na Senni, u taksiju... Obišao sam Notre Dame izvana i iznutra (prije nego je izgorio), Eiffeilov toranj samo iz podnožja, vozio se autom oko slavoluka pobjede i slavnom ulicom Champ de Elysee po kojoj moj Citroen nosi ime. Mijenjao sam prijevozna sredstva, obilazio znamenitosti, ali ništa, baš ništa nije potaknulo dojam toga sjaja velikog Pariza.

Dva puta sam bio ondje, i naravno da sam jeo puževe. To je sve što ću napisati o hrani jer me gastronomija inače ne zanima previše. Sada kada smo time riješili francusku kuhinju, možemo i drugu ulogu organa kojim jedemo. Od svih jezika francuski mi zvuči krajnje nelogično, jer mi je subjektivno najmanje blizak pravilu piši kako govoriš. Moj poslovni partner i vodič kroz grad, Talijan, neprekidno je ponavljao kako idemo u Lazal, kako je to izgovarao. Nakon otprilike pola sata hoda dođosmo mi do toga Lazala, na kojemu je velikim slovima pisalo Les Halles. Sreća da mi nije rekao da se nađemo ispred Lazala, jer ga ne bih pronašao ni da mi je bio pred nosom. To je taj francuski jezik i ogromna razlika između izgovorenoga i napisanoga koja meni kao vizualnom tipu ovaj jezik čini jako teškim.

Kada sam se vratio u Zagreb, svima sam pričao kako je Pariz bezveze. Mislim da su brojni posjetitelji ostali razočarani kao i ja, ali kada dođu kući to ne priznaju već iz vlastite nadmenosti i osjećaja dužnosti ispunjavanja tuđih očekivanja, pričaju kako je grad lijep i romantičan – i tako se širi lažan glas o romantičnom gradu. Podsjeća me to na onaj eksperiment gdje su uz ispitanika postavili tri suradnika ispitivača te im pokazivali nekoliko crta različite dužine, ispitujući ih o dužinama tih crta. Tri „ispitanika” imala su dogovor s istraživačima kako će namjerno birati pogrješne crte. Pravi ispitanik eksperimenta birao je posljednji. Pokazalo se kako je i on redovito birao pogrješan odgovor, kako bi se priklonio većini. Takva je i priča s Parizom. Grad je lijep i romantičan, a kraća je crta dulja od dulje. E pa nije. Kako li tisuće automobila koji prolaze kraj velikih zgrada ružnih boja, ili ogromna čelična grdosija u obliku slova A, može biti romantičnija od primjerice kućice na osami? Na kraju mogu samo izjaviti: Ich fand dich anders, als im Buch beschrieben. Zatekao sam te drugačijega nego kako knjige pišu, Parizu moj. Samo me to nije sram priznati.

Madrid

U Madridu sam bio tri puta. Bili su to posjeti u veljači i ožujku. Uvijek me dočekao osunčan, iako sam se jednom smrznuo kada je bilo tzv. zubato sunce. Pogodna mi linija Zagreb–Zürich–Madrid i Zagreb–Frankfurt–Zagreb omogućavala mi je prvi dan stići u hotel prije 2 popodne, a treći se dan odjaviti tek u podne. Imao sam dakle dosta slobodnog vremena za razgledavanje tijekom sva tri dana koja sam boravio u Madridu, sva tri puta. Kada ih se danas prisjećam, uviđam kako sam imao uvijek istu rutu.

Od hotela se ulicom Mediterraneo spuštam do velikoga parka s jezercem. Tamo nadobudni Madriđani džogiraju, a ostatak nas šeta. Uz jezerce netko svira violinu, a brzopotezni slikar crta portrete po pristupačnim cijenama. Izlazim iz parka, a ispred mene je veliki kružni tok s nekakvim slavolukom. Fotografiram prizor. Nekoliko metara dalje Jehovini svjedoci vrebaju sugovornike. Prolazim dalje, pored Via Grande i dolazim ispred vijećnice. Rumunjski cigani prose. Jedan mi se obraća na španjolskom. Odgovaram mu na hrvatskom i produžim, dalje sve do glavnoga trga Plaza Mayor, ili mahor kako čitaju domaćini. Vlasnici trgovina najbližih tomu glavnom trgu su trgovci iz Bangladeša koji prodaju robu iz svoje domovine i suvenire. Cijeli ovaj put od hotela do trga taxijem košta 7 eura.

Madridske fasade su prelijepe tamnocrvene boje, a Španjolke punašnije od Hrvatica, što sam očekivao, pa su mi i zgodnije jer preferiram takve žene. Ne mogu detaljnije pisati o fasadama i ženama jer mi je znanje o obima površno. Sa ženama sam komunicirao jedino u trgovinama, a o arhitekturi ne znam puno. Stoga za oboje mogu samo izraziti svoje divljenje.

Jedno od iznenađenja su beskućnici. Oni se ne vide na turističkim brošurama i kratkim promidžbenim videima na Youtubeu. Brojni madraci nalaze se najčešće kraj žbunja. Spava se i ispred vrata poslovnica jer, kako ću to poslije shvatiti, topli zrak izvire iz unutrašnjosti objekta. Tako sam jednoga jutra s hotelskoga prozora zatekao spavača ispred ulaza u banku Santander.

Osim gradskih znamenitosti, slikao sam se i ispred Santiago Bernebeua, stadiona Reala Madrida. Za vrijeme jednoga od mojih posjeta Realov gradski rival Atletico ušao je u finale Lige prvaka te večeri, a igralo se upravo u Madridu. Nije me to posebno zanimalo, nisam čak ni gledao utakmice dok mi prijatelj nije poslao poruku hoću li večeras biti na ulici i kako mi je ovo prilika života za proslaviti sa španjolskim navijačima. Kratko sam razmislio i priznao samom sebi da je u pravu. Uputio sam se pješice iz hotela. Već je bila noć. Na internetu sam pročitao da Atleticovci slave na jednomu trgu gdje se nalazi kip rimskoga boga Neptuna, zaboravio sam mu ime. Bilo je to dobrih pola sata šetnje. Noć se već spustila. Kada sam napokon stigao, na trgu smo bili Neptun i ja i pokoji prolaznik. Bio sam malo razočaran jer sam se već zagrijao kako ću kod kuće prepričavati kako sam sa Španjolcima slavio ulazak u finale Lige prvaka.

Od muzeja sam posjetio jedino Prado, sa starijim kolegom. To nam je bio posljednji dan, pet–šest sati prije aviona pa smo muzejom „protrčali” kroz malo više od sat vremena. Ima se što vidjeti. Nisam ljubitelj fine umjetnosti, ali su me oduševile El Grecove slike. Pred njima bih mogao stajati satima. Tri sam puta bio u ovomu gradu, i svaki put sam se u Zagreb vratio umoran od šetnje, ali zadovoljan viđenim.

Napulj

Proširimo li vidike izvan zemljopisnih okvira, može se utvrditi kako Afrika nije kontinent već stanje uma koje započinje već na jugu Italije, u Napulju. Nemojte misliti da nije tako. Napulj je ona Italija puna kaosa i života kakve viđamo u filmovima. Ovdje prometna pravila ne vrijede. Ne znam zašto su uopće trošili boju na zebre, kada ih ionako nitko ne poštuje. Hodam uskom kamenom ulicom, tipičnom mediteranskom kalom, a iza mene zatrubi vespa. Njome se vozi desetogodišnjak bez kacige koji se nekamo žuri. Ovdje možete vidjeti stolove postavljene nasred ulice na kojima starci kartaju.

Ulice su pune štandova na kojima prodaju svi. Prodaju bijelci/Talijani, Arapi i crnci, svi ravnopravno jedan do drugoga, za razliku od primjerice sjevera Italije ili neke druge europske zemlje gdje su na štandovima isključivo useljenici. Ovdje se Afrikanci zasigurno osjećaju kao kod kuće i djeluju mi najviše srasli sa domaćim stanovništvom. Ovo je svakako subjektivan utisak, ali Afrikanka u svojoj šarenoj nošnji ističe se na primjerice njemačkim ulicama, dok ovdje imam dojam da su crne žene stoljećima šetale tako odjevene. Najupečatljiviji dokaz potpunoga suživota u životnoj svakodnevici bio je kada sam ugledao jednoga crnca koji je davao novac bijelomu talijanskom prosjaku. Ako netko misli da rasa utječe na ekonomsku razvijenost, organizaciju, funkcioniranje društva ili države općenito, neka se uputi u Napulj i razuvjerit će se.

Jedna zanimljiva epizoda bila je masovna tučnjava useljenika u jednoj od sporednih ulica sa štandovima. Još od osnovne škole nisam vidio takvu masovnu tučnjavu. Bila je kratka, svega deset–petnaest sekundi pa okupljeni nisu stigli izvaditi mobitele i snimati. Potukli su se vlasnici štandova, ne znam ni sâm oko čega, ali je gužva nastala u trenutku. Valja spomenuti kako je moj hotel bio u blizini željezničkoga kolodvora. Vjerujem da je upravo on s ovim štandovima najživopisniji dio grada.

U ovomu gradu postoji tzv. „ulica jaslica”, u kojoj se tijekom cijele godine prodaju Božićne jaslice. Ova ulica nije turistička novotarija već stoljetna tradicija. Tako sam i ja u svibnju kupio jaslice upravo u toj poznatoj ulici.

Jedan dan vlakom sam se zaputio u obližnje Pompeje pogledati kako izgleda grad nakon apokalipse. O toj sam katastrofi učio još u osnovnoj školi, i nisam ni sanjao da ću imati priliku za posjet. Odjenuo sam smeđu košulju u kojoj sam se osjećao kao Indiana Jones, moj junak iz djetinjstva, i satima tumarao kroz ruševine. U jednomu trenu sa pompejskih ulica promatram Vezuv i pomislim kako su ga i ovi okamenjeni jadnici jednako promatrali. Sjetio sam se kako je još aktivan te nova erupcija može grunuti bilo kada, pa i tada dok sam ja ondje boravio. Valjda neće, ta nisam ja tolike nesreće, da me otkopavaju arheolozi za kojih tisuću godina, tješio sam se.

Svatko tko je ondje bio složit će se kako je Napulj priča za sebe, grad koji se doživi i pamti. Kutak Italije zemljopisno na rubu Europe, ali življenjem i životnošću već u Africi.

Białystok

Skoro 1200 km od Zagreba, a 60 km od Bjelorusije nalazi se poljski grad Białystok. Tih 1200 km prešao sam autom kao suvozač. Ovaj grad me svojim širokim avenijama podsjeća na kvartove u Splitu (one udaljenije od mora, kao npr. Visoka). Prije Drugoga svjetskog rata Białystok je bio najžidovskiji grad na svijetu. Preko 70% stanovnika bili su Židovi kojih sada gotovo i nema, a grad su naselili Poljaci. Jedini trag nekadašnjega većinskog stanovništva jest sinagoga (koja je za vrijeme mojih posjeta bila zatvorena) i suvenir, razglednica slike koja prikazuje stereotipnoga Židova sa šeširom, dugim zulufima, bradom i tipičnim nosom. Zasigurno je riječ o preslici neke poznate umjetnine koja prikazuje prijeratnoga stanovnika Byałistoka.

Grad je to bez doseljenika, barem onih tamnoputijih. Ima ovdje dosta Bjelorusa, barem tako čitam na Wikipediji. Na ulici nisam prepoznao nijednoga. Štoviše, svi mi izgledaju isto i sliče Zagorcima. Najbrojnija vjerska manjina danas su pravoslavci, čije je crkve sa zlatnim kupolama lako razlikovati od katoličkih. U blizini hotela Krystal u samomu centru nalazi se saborni hram Poljske pravoslavne crkve. Ne ruske, ne bjeloruske, već poljske. Ova autokefalna crkva svoju je samostalnost dobila nakon Prvoga svjetskog rata. Poljskih pravoslavaca ima najviše upravo u krajevima koji graniče sa većinski pravoslavnim zemljama.

Uvijek posjećujem pravoslavne crkve. Nekako su drugačije od naših katoličkih, pune ikona koje daju poseban ugođaj. Ušao sam tako u hramove u Herceg-Novom, Zagrebu, Ljubljani i Trstu. Najljepši mi je bio onaj u Ljubljani iako je dovršen tek 2005., a u Trstu sam posjetio i srpski, na onomu kanalu, i grčki sv. Nikole na obali. Ova poljska crkva posvećena je sv. Mikolaju (Nikoli), a unutar nje se nalaze relikvije sv. Gabriela Zabludowskoga. Riječ je o svetcu koji ima životopis sličan katoličkomu sv. Šimunu iz Trenta. Gabriel je bio dječak iz seljačke obitelji, kojega su prema legendi Židovi oteli te žrtvovali u svom obredu. Dječak je proglašen mučenikom. U crkvi je bilo tek par ljudi. Kao i obično, u istočnim crkvama se ne sjedi pa nema ni stolaca. Doduše, nema ni klečanja. Sve se obavlja stoječki. Izostanak toga namještaja omogućuje šetnju i razgledavanje ikona.

Nakon što sam sve pogledao i kratko se pomolio, pogledam prema izlazu gdje je maleni štand. Obraćam se na engleskom, a monahinja me na ruskom zapita govorim li ruski. Na engleskom odgovaram No. Srećom govori engleski pa se razumijemo i prodaje mi dvije ikonice koje sam tražio (Pokrov Presvete Bogorodice i sv. Gabriel Zabludowski). Pitam je jesu li blagoslovljene. Tvrdi da jesu.

U istoj ulici u kojoj se nalaze hotel i crkva nalazi se i mnoštvo dućana. Ovo je centar u čijemu se središtu nalazi jedna neobična manja zgrada sa zvonikom, za koju bih rekao da je crkva. U podnožju je kafić naziva Esperanto, što nije slučajno. Jedan od prijeratnih Židova iz Białystoka bio je Zamenhoff, osnivač umjetnog jezika esperanto.

Białystok je grad kroz koji vrijedi prošetati ako vas je put već nanio ondje. Sâm po sebi nije turističko odredište, ali ipak ima neku svoju dušu za što nije bitno je li grad poznat ili nije, koliko ima stanovnika te gdje se nalazi. Taj osjećaj se doživi na ulicama jednoga grada u vrevi koju si toliko puta doživio, ali je u tomu gradu baš posebna i za koju si siguran da je više nigdje nećeš sresti.