Vjenčanje neba i zemlje

Posvećeno D. L. i A. L.

Cvrči, cvrči cvrčak na drevnom dvoru,

Dvoru u davnini vremena zaboravljenom...

Obred drevni veže vas u jedinstvu svetosti,

On odražava bjelinu vaše nepokolebljive vječnosti,

Zavjet mirisne i smirene odanosti

Uobličen u zlatni krug vjernosti

Čuje se glas buduće prošlosti:

„Vjera, ljubav i ufanje...“

Oprost

Kada kažem oprosti
izražavam tugu svoju
radi zla kojeg učinih.

Ljudi često koriste riječ tu
jer griješni su oni,
puni zla, kojeg nanose drugima.

O Bože moj!
Zašto su ljudi nepravedni,
zašto su zli?

Uvod u poeziju

Sussex

Klone sunce u purpurnu vunu,
Bijeli konjski repovi po nebu se viju;
Nekoć bijele litice sada se rumene
Stidljivo sussešku zemlju kriju.

Tek pokoji zelen brijeg i dolina zablista,
Bijeli kućerak proviri, opruže se šumske sjene;
Noge su napete, srce mi već gori,
Žudno želi otkriti tajne njene.

Sanjala sam Te noćas
Koračala sam k Tebi
Izgubljena i umorna
Ruke sam Te tražila

Sanjala sam Te noćas
Oči sam Ti gledala
Uplašena u nadi
Snagu sam molila

Sanjala sam Te noćas
Riječ je bila snažna
Duša se odmorila
Radost se pojavila

U davna i mračna vremena iz krajeva Franaka Božji poslanik Gottschalk stigao je u zemlje Hrvata služiti knezu Trpimiru. Bijaše to zemlja mladih i snažnih ljudi pristiglih iz dalekih krajeva u svoju obećanu zemlju. S njima su došli i njihovi bogovi. Gottschalk od Trpimira dozna da se u staru hrastovu šumu sklonio Perun pa odluči poći k njemu da navijesti istinu Krista. Šapatom je svom bijelom konju naredio da ga odvede do Peruna. Konj se odmah uputio kroz zarasle šumske staze.

Što se više bližio središtu šume, njezino je granje sve jače zaklanjalo nepobjedivo sunce. Cvrkut ptica bivao je sve tiši i tiši, sve dok nije neprimjetno utihnuo. Nedugo nakon ulaska u carstvo tišine ugledao je u oklopu Peruna, obrasloga bujnom kosom i bradom, kako odmara naslonjen na najveći hrast. Ne bi ga ni primijetio da se zrake sunca nisu silovito probijale kroz bujnu krošnju staroga hrasta. Perun primijeti Gottschalka i pesnica mu stegne dršku malja, dok  mu u drugoj ruci zaiskre munje. Gottschalk hrabro prozbori:

Tomislav Smoljan, esejist, novinar i pjesnik, rođen je 1988. u Međugorju. Diplomirao je teologiju u Zagrebu na Katoličko bogoslovnom fakultetu. 2015. godine objavio je jednu zbirku poezije pod nazivom Poezija. Do sada je objavljivao u različitim časopisima i zbornicima te je nagrađivan od kulturno umjetničkog društva 'Spark'. Trenutno boravi u Zagrebu gdje uz poeziju piše kratku prozu i oglede o raznim pitanjima. Obnaša dužnost političkog tajnika novoosnovane stranke 'Generacija obnove'. Osim poezije ljubitelj je filozofije, kulture dijaloga i kritičkog mišljenja te je slijedom toga jedan od moderatora Filozofskog caffea koji se održava subotom u Zagrebu.

Uvod u poeziju 

Poezija je Pjesma nad pjesmama, a stvarnost je Knjiga

Sirahova.

Poezija je onaj rijetki trenutak šutnje između dvije

pričljive osobe dok piju kavu.

Poezija je kada pretrčimo cestu dok nam automobili

trube.

Poezija je kašnjenje na zakazani sastanak (namjerno). Poezija je kada na pitanje 'Kako si', umjesto uobičajenih odgovora kažemo: 'plavo, pokislo, probuđeno'.

Poezija je kada ustanemo i oporavimo se od pada samo zato da bi opet mogli pasti.

    Nitko ne želi stajati pred razbijenim zrcalom. Jer, ako ne možemo sami sebe prepoznati u njegovu odrazu, kako će nas itko drugi prepoznati, kako će nas itko spoznati?

    Životom prolazimo kao kroz labirint hodnika obloženih raznolikim zrcalima; u nekima smo posve izobličeni, dok u drugima pronalazimo – što nam je veoma uzbudljivo – onaj lik koji nas uspješno sjeti na vlastitu personu, odnosno na našu vlastitu percepciju iste. Život je, dakle, ta kuća zrcala i možda bi bilo lako pronaći ono pravo – ono pred kojim ćemo do kraja života ponosito stajati, znajući da se odraz neće promijeniti čak ni kada pred sobom zatvorimo oči – ali je kuća zrcala strahovito napućena, toliko da je gotovo nemoguće izabrati hodnik u kojem bismo sami lutali. A kada nam to i pođe za rukom, kada nas naši zaneseni koraci konačno odvedu u kakvu kratku i spokojnu izolaciju, otkrivamo da ondje vlada tama odveć velika da bismo se uopće nazrijeli u ikojem ogledalu.

    Uputit ćemo se tada opet k onim koridorima u kojima vlada vreva; u kojima se ljudi konstantno mimoilaze, šapuću jedni drugima tajne o nekim posebnim zrcalima nevjerojatnoga sjaja ili se pak svađaju i tuku oko jednog takvog, bajkovitog ogledala u kojem se svaki odraz doima apsolutno savršenim. No, svejedno su takva mjesta ugodnija i istinitija; ondje su čak i laži tako lijepo uokvirene da se svaki odraz doima umjetničkom fotografijom. Pojedine su rame doista unaprijed naslovljene – naizgled rezervirane – pa se, samo da bismo opravdali titulu umjetnika, ratnika ili ljubavnika, beskrajno trudimo postići upravo onu sliku koja jedina može valjano pristajati baš tome zrcalu. Isprobavamo različite poze, uvježbavamo dosad nepoznate manire, mimikom lica manipuliramo kao glinom i iskušavamo se okružiti drugačijim statistima i kaskaderima svoje životne priče, pa ipak je ponekad neizvedivo ostvariti željeni rezultat. Hoće li nas obuzeti gnjev i razočarenje? Hoće. Evo, već se u odrazu to pokazuje – sada savršeno bistro – kako smo ljutiti, skrhane duše i molećljiva srca pa se osjećamo slobodni osvetiti se istini jer nije htjela biti laž. Tako će mnoga zrcala ostati razbijena...

Autor: Kapistran

                Već se treći dan budim s nekim čudnim teretom u sebi. Jesenski su dani predivni; svaki se list zlati na suncu, ali ipak neka tmurnost pritišće zrak. Zvukovi su predivni; krošnje šumore, lišće po stazi šušti, ali ne kao kakva uspavanka pred zimu kao po običaju. Ne mogu se oteti dojmu da im vjetar donosi upozorenje i da ga sada uzbunjenim šaptom lišća razmjenjuju među sobom.

Dok mi se pogled gubio među udaljenim proplancima u čijem sam se šarenilu pokušavao opustiti i otjerati taj tjeskobni osjećaj koji me predugo salijeće, začuo sam nekakvo neobično kreštanje. Dopiralo je izdaleka; žamor nošen vjetrom. Brzo se približavao. Postajao je sve snažniji i prodorniji. U daljini se nazirao gusti crni oblak koji je sjekao kroz bijele oblačke poput kakve zloguke strijele. Bijahu to ždralovi u jatu. Ima jedna izreka u mojem kraju: „Ako ždral iz šume leti, smrtna zima tebi prijeti!“. I zaista, uvijek kada bi se pred zimu ukazivali ždralovi, onda bi i zima pokazala zube. Samo, to ih uvijek bijaše tek nekoliko. A sad mi nad glavom prelijeće jato kakvo nikada nisam vidio, tisuće i tisuće. Njihovo mi grakanje para uši i prvi me poriv tjera da se sakrijem. Kakva li nas samo zima čeka? Dok sam se opirao tom zloslutnom tulmudu, kroz glavu mi je prošla misao kako prije svakoga potresa, velikoga požara ili rata ptice u velikom broju bježe i sele se na mirnija mjesta.

Mi, pjesnici okupljeni oko književnoga kruga „Obnove“, ovim putem iznosimo načela koja će biti temelj naših zajedničkih književnih radova u časopisu „Obnova“:

1. Načelo života:

Mi volimo i želimo slaviti život, onaj zemaljski i onaj vječni koji ima prednost nad zemaljskim jer njemu teži naša besmrtna duša. Mi pjevamo kulturu života naspram kulture smrti onako kako je ona prepoznata od pape Ivana Pavla II. u enciklici „Evangelium Vitae“ 1995. godine.

2.  Načelo anonimnosti:

Mi smatramo svoja književna djela važnijima od nas samih te ih darujemo zajednici u kojoj živimo. Mi smo samo mediji kroz koji simboli našega naroda govore i zato ne smatramo važnim svoja imena i privatan život vezati uz svoja književna djela. Stoga svoje radove objavljene pod ovim proglasom nećemo potpisivati svojim imenima i prezimenima.

Mate Vodarević

Vojnik je bio daleko od svojega doma, u stranoj zemlji. Ležao je na podu neke zgrade namijenjene administrativnim poslovima koja je tada služila kao prijemni logor za ratne zarobljenike. U tami je slušao glasove čuvara, a do njega je dopirala pokoja poznata riječ ruskoga jezika. U tom trenutku čuje nove glasove i škripu vrata. Uz dva već poznata stražara Kozaka, ušle su tri osobe u uniformi srpske kraljevske vojske, časnik i dva vojnika. Probudili su zarobljenike i pročitali im poziv srpske vlade i Jugoslavenskoga odbora upućen južnoslavenskim pripadnicima austrougarske vojske zarobljenima na istočnom frontu kojim ih se poziva da se pridruže novoj jugoslavenskoj legiji koja će se boriti rame uz rame s bratskom srbijanskom vojskom. Oficir zaključi govor s uputom da će u paviljonu zgrade za nekoliko sati započeti s prijavom dobrovoljaca.

Vojnik je počeo razmišljati o ponudi. Rusko ga je zarobljeništvo tjeralo u očaj, a posebno se bojao sibirskoga zatočeništva. Uz svakodnevne brige o vlastitoj budućnosti do zarobljenih su vojnika dopirale vijesti o sve većem nezadovoljstvu Rusa i revolucionarni se naboj osjećao svugdje, pa i među njima. No, s druge strane, odlazak u jugoslavensku legiju činio mu se odbojnim. Nije mogao ratovati uz srpsku vojsku. Nije ih mrzio, ali vjerovao je da je velikosrpska politika dovela do Velikoga rata. Još mu je bilo živo sjećanje na dan sarajevskoga atentata i na antisrpske demonstracije. Naposljetku, odlazak u jugoslavensku legiju bio bi prekid svih veza s domom ako Monarhija pobijedi u ratu. Ako bi se vratio ili ako bi ga zarobili kao pripadnika jugoslavenske legije, čekala su ga vješala. Sramotna kazna za izdaju i dezerterstvo.