Noćna plovidba preko Jadrana. I onaj neodoljiv miris mora.

Kada se isplovi iz Splita, signal na mobitelu nestane tamo negdje pored jabučke kotline. Po staroj dobroj rutini, tada se zaputim u brodsku kapelu. Molitva. I počinak.

Sveti Nikola, koliko si puta smirio uzburkano more? Koliko si mornarskih vapaja čuo dok su lađe tonule? Bože, Oče naš, molimo te da po zagovoru svetoga Nikole trajno štitiš pomorce i putnike u olujama života.

Sivo je nad lukom. Brodovi dolaze i odlaze. Nebo se stopilo s olovom mora, linija obzora je iščeznula. Daleko prema pučini blinkaju svjetla naftnih platformi. Prilazi stari remorker zaudarajući na mazut i hrđu. Galebovi kruže iznad pristaništa.

Rano jutro. Uplovljavam u Anconu.

Osnovali su je Grci sa Sicilije u 4. st. pr. Krista. Isti oni Sirakužani koji su, predvođeni tiraninom Dionizijem, udarili temelje urbanizma istočnojadranske obale podigavši Issu.

U davnim, predantičkim vremenima gotovo i nije postojala transverzalna plovidba Jadranom. Bilo je preopasno. Ilirske lađe su plovile longitudinalno, uvijek dobro zaštićene razvedenošću naše obale u slučaju nemirnoga mora. Prekojadranska plovidba nastupila je nešto kasnije, u vrijeme helenske kolonizacije Sredozemlja, a i tada se između dviju obala odvijala u etapama. Primjerice, antičko brodovlje je poznatu rutu od Monte Gargana do Dalmacije redovito svladavalo sidreći se na Sv. Andriji ili na Visu. Dvanaest olovnih prečki antičkih sidara sa Sv. Andrije (od kojih jedna i s grčkim natpisom), čuvaju se u arheološkoj zbirci Muzeja hvarske baštine.

Danas, pak, dovoljna je jedna ugodna morska večer uz špagete, zvuke Adriana Celentana i meku postelju brodske kabine da se stigne do Italije. Sve valjda napreduje, pa i brodogradnja. Napredujemo li i u plemenitosti, rastemo li u krjepostima i čistoći srca? Ili napredak poistovjećujemo s razvojem vremenitih stvari? Kada pristupimo k Sudcu, što ćemo mu ponuditi? Novi Huawei ili novo srce poput Pavla i Augustina?

Čisto srce stvori nam Bože, i duh postojan obnovi u nama!

Dok se brod veže za gat, stojim na vlažnoj palubi i promatram grad. Pogled mi zastane na nedovršenoj fasadi San Francesca alle Scale. U donjoj zoni pročelja ističe se bjelina kasnogotičkoga portala. Svetci u četiri tabernakula pozdravljaju novi dan i žele mi dobrodošlicu. Isklesao ih je, kao i reljef u luneti s prikazom stigmatizacije sv. Franje, Giorgio da Sebenico, nama poznatiji kao Juraj Dalmatinac.

Rominja sitna kiša. Podiže se more u daljini.

Na brdu Monte Guasco iznad luke vide se obrisi katedrale. Diktat romaničke arhitekture. Posvećena je sv. Cirijaku, mučeniku, zaštitniku i prvomu biskupu grada.

Dostojanstveno se smjestila na mjestu nekadašnje grčke akropole nadgledajući amfiteatralno položenu gradsku jezgru, kao i putnike, lučke radnike, trgovce i, poprilično često, upravo mene vjerojatno se pitajući hoće li mi ovaj grad ama baš uvijek biti tek ishodište prema drugim blagima Italije ili ću se, jednom, malo i njemu posvetiti. Pa, evo, domaćice moja mila, početku i kraju većine mojih talijanskih lutanja, katedralo dična i predivna, nek' ti ovaj kratki osvrt bude hvala za svako tvoje benvenuto i addio.

Govore mi domaćini pri drugoj jutarnjoj kavi (prva je bila na brodu i bila je loša) na terasi Caffè del Teatra, da se često za vrijeme bure može vidjeti Hrvatska. Posebice naše priobalne planine. Ništa čudno, budući da u istim vremenskim uvjetima i mi vidimo Apenine s Mosora, Biokova i ostalih krških ljepotica.

Nikada nisam smatrao Anconu posebno privlačnim gradom. Objektivno, ona to vjerojatno i nije, osobito u odnosu na perjanice ljepote razasute po ostatku Čizme. To je kao da uspoređujem Alfu Romeo i njemačkog Trabanta. Ipak, ispod njezina štura lica otkrio sam brijne tajne koje su me, onako oprezno i sa strepnjom, vezivale za sebe. Valja priznati – to njemački Trabant nikada ne bi uspio.

Sve je počelo uz jutarnji macchiato na dnu Corsa Garibaldi.

...

Ulica koja nosi ime po Giuseppeu Garibaldiju, revolucionaru i borcu za ujedinjenje Italije, glavna je pješačka arterija ovoga dijela grada. Završava na velebnoj Piazzi Cavour, da bi se kao Viale della Vittoria nastavila prema istoku sve do klifovitih obala koje oštro režu Anconu sa sjeveroistočne strane. Taj dugački potez od luke do Monumenta ai Caduti (spomenik palim borcima u Prvomu svjetskom ratu) tvori stari dio grada koji je od, južnije položenih, novijih četvrti odvojen skrovitim uzvišenjima gradskih parkova Pincio i Cittadella.

Nije neuobičajeno da u talijanskim gradovima pronađemo ulice koje nose imena po hrvatskim gradovima i pokrajinama. U Anconi je cijela jedna južna četvrt prošarana poznatim toponimima: Via Spalato, Via Ragusa, Via Sebenico, Via Capodistria... Najdulja je Via Dalmazia, odmah preko puta željezničkoga kolodvora.

Brbljave gospođice, vidno iznervirane dosadnom kišom koja im kvari netom uvijenu kosu, žure na posao.

Sve je sivo: luka, more, nebo, pločnik, fasade. Samo duša nije siva. Najljepše je ono što je skrovito oku. Vjerujem da je to slučaj i kod dražesnih dama koje su se napokon dokopale Zare u kojoj rade. No priznajem – okrenuo sam se za njihovim plavim uvojcima.

Došavši na Piazzu Roma, skrećem lijevo te produžim u sporednu uličicu u potrazi za Svetim Dominikom. Nakon par trenutaka preda mnom se koči visoka polukružna apsida. Ja sam valjda jedan od rijetkih koji je crkvu Sv. Dominika i izduženu Piazzu del Plebiscito pred njim posjetio sa začelne strane. Znao sam da moram skrenuti prije Zare. I plavih kovrči.

Ancona ima „kompleks nedovršenih crkvenih pročelja” – spomenuti San Francesco, omanja i vrlo skladna Santa Maria della Piazza, evo sad i San Domenico. Bijeli mramor klasicizirajućega baroka na fasadi nastavlja svoj stilski vokabular i u nutrini prozračne crkve. Relikvije svetoga Dominika čuvaju se u Bologni.

Tišina. Tek jedan čovjek. Podiže pogled prema svodovlju. Netom, u sjeni dubokih bočnih kapela, pali svijeću. Klekne, prekriži se i iziđe.

Dok se približavam oltaru, redaju se skulpture svetaca u nišama glavnoga broda. Čuje se tiho sipljenje kiše o prozorska okna visokoga lateralnog osvjetljenja.

Eno te, Isuse! Krvariš propet na križu Golgote kako bi mene spasio. Tvoja predragocjena krv slijeva se niz drvo. Poškropi me njome Isuse moj, cijeloga me poškropi! Oprosti mi što Te ne volim kao što Ti voliš mene. Oprosti mi Oče... Klonuo sam pred Tizianovim Raspećem u apsidi.

Gospodin moj i Bog moj.

...

La Marca – riječ koja je u talijanskomu srednjovjekovlju označavala sva granična područja nekadašnjih carstava. Otuda potječe i današnji naziv jedne od dvadeset regija Italije, a kojoj je Ancona administrativno središte – Le Marche. Ime grada pak, grčkoga je podrijetla – Ἀγκών (rom. Ankón), što bi bio „lakat”, a odnosi se na istureni rt koji kao da obgrljuje i štiti gradsku luku.

Bliži se podne. Kiša je stala. Zrake sunca sramežljivo virkaju kroz niske oblake. More svlači svoje zagasite halje i odijeva zelenkastu suknju s pokojim zrcalom sunčeva zlata.

Uvijek mi se sviđala melankolija luka. To su drevna mjesta rastanaka, plača, iščekivanja, no i mjesta zagrljaja, poljubaca, sreće. Sjećam se, htio sam se ispisati iz srednje Umjetničke škole i upisati Pomorsku, biti mornar, časnik, kapetan... Svojevremeno, to je uzelo toliko maha da sam svaki ponedjeljak zvao studio Pomorske večeri samo kako bih uputio pozdrave anonimnoga obožavatelja i poželio mirno more svim našim pomorcima. Ipak, zahvaljujući roditeljima, ostao sam na kopnu. Na obalama koje grle Jadran.

Luka u Anconi ima mnoštvo spomenika: monumentalna barokna Porta Pia, Vanvitellijev pentagonalni lazaret na umjetnomu otoku poznat po ljetnomu jazz festivalu, antički Trajanov slavoluk te obližnji Arco Clementino, podignut u čast pape Klementa XII. koji je u 18. stoljeću dao novi zamah redizajniranju gradske luke.

Iako nije gastronomski razvikana poput brojnih drugih talijanskih regija, Le Marche ima svojih čari. Morskih, naravno. Prođoh pored kazališta, Dalmatinčeve Loggie dei Mercati te se ponovno vratih na Piazzu del Plebiscito. Dok čekam krepku riblju juhu sa šafranom u starom restoranu La Moretta, krenem promatrati zidna lica slikovitoga trga. Pod Sv. Dominikom teatralno se spuštaju dvostruka stubišta i rampe do granitnoga pločnika, kojeg s triju strana definiraju pročelja gradskih palača. U njima su danas smješteni komunalna knjižnica, sjedište prefekture, gradski muzej te različite kulturne i političke ustanove.

Naglo je granulo sunce nad tornjem guvernerove palače.

Trg se puni ljudima. Golubovi vješto kljuckaju ostatke kruha pod nogama gostiju. Fasade poprimaju boje vanilije, okera, cinobera i bijeloga kašmira. Na zvučnicima započinje tako poznata melodija Umberta Tozzija: Gente di mare... Uz Brodetto marchigiano i uz kapljicu slankastoga bijelog Verdicchia, sve se ubrzano stopi s bojama duše.

Poslijepodnevno sunce je posve rastjeralo oblake. More je, napokon, plavo. Čuju se prvi lipanjski cvrčci u borovima pored ostataka rimskoga amfiteatra. Odmah do njega – San Gregorio Illuminatore, malena crkva nekadašnjih armenskih benediktinskih redovnica. Uspinjem se do katedrale kako bih vidio Duknovića.

Juraj Dalmatinac nije jedini hrvatski umjetnik koji je radio u Italiji. Ivan Duknović, renesansni kipar iz Vinišća, ostavio je brojna djela rasuta od Rima, preko Ancone, do Venecije. Upravo se u ovdašnjoj katedrali čuva njegov posljednji rad, nadgrobni spomenik bl. G. Gianelliju iz 1509. godine. Mnoštvo je naših, vrsnih majstora, ostavilo dubok trag na talijansku umjetnost minulih epoha. Neki od njih postat će poznatiji i cjenjeniji u Italiji nego u domovini. Nedaleko Ancone nalazi se Urbino, u kojemu je Lucijan Vranjanin u 15. stoljeću projektirao palaču vojvode Federica de Montefeltra. Znate li za Lucijana?

Suze mi dođu kada samo pomislim kako malo poštujemo i poznajemo svoje. Današnji mladići i djevojke će znati nabrojati sve pjesme opskurnoga glazbenog narodnjaštva iz limba susjednih nam zemalja, no neće ni pokušati upoznati svoje vrijednosti i vrijednosti svojih predaka, a kamoli dičiti se njima. Istovremeno, pak, ugledni talijanski povjesničar umjetnosti Arduino Colasanti za Vranjanina kaže:

– To je umjetnik koji je s Filippom Brunelleschijem i Leonom Battistom Albertijem najpotpunije preporodio antičku i stvorio novu arhitekturu!

Što tek reći o Juliju Kloviću, kojega su suvremenici nazivali „Michelangelom minijature”, a Talijani iskazali takvu čast da su ga pokopali u rimskoj crkvi San Pietro in Vincoli, odmah do čuvenoga Buonarrotijevog Mojsija.

Uz rijetke izuzetke, moj ljubljeni hrvatski narod je, kako u manirima, tako i u kulturi, postao – ništa.

Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti!

U suton odlazim za Loreto.

Evo me, majčice!

Posrednice naša, ozdravi nam duše i obrati srca.