S mora, iz bijelih gradova, Crvene hrvatske, trudnim hodom, krenuo je kralj na sjever u svoj prvi boj. Nadao se da mu neće ujedno biti i zadnji. Stigle su do njega zle glasine sa sjevera, kako ondje Ugari pod vodstvom svoga kralja Atile čine zvjerstva nad Hrvatima. Kralj se nije mogao i nije htio oglušiti na te glasine gnjusne. Okupio je vojsku i krenuo na dalek put. Što se više približavao svomu odredištu, to su priče o otetim mladim djevojkama i stoci bile sve glasnije.

            Kralj je u miru ishodio priznanje svoje vlasti nad Hrvatskom od Bizanta i Rima, a sada je u ratu to trebao potvrditi svomu narodu. Djeca i trudna žena bili su mu dodatne brige. Obitelj čovjeka čini spremnijim za obranu domovine. Znao je da Ugari ne planiraju stati na sjeveru, i kad tad će, ako im se ne suprotstavi, stići do obale mora. Ne bi tada stradala samo njegova zemlja i narod, već i njegov rod. Žurno su jahali mladi vojnici uz kralja. Nije to bilo previše mudro zbog umora, no nevolja ne pita za mudrost previše. Putovali su i danju i noću. Narod ih je na putu darivao i krijepio onako prašnjave i blatne, pokisle i žedne.

            Ubrzo su naišli na manje skupine Ugara i sukobili se s njima. Ugari su zbog brojnosti Hrvata uvijek izvlačili deblji kraj, no svako malo jedan bi uspio uteći. Tako je Atila saznao da mu dolazi kralj Tomislav s vojskom Hrvata. Atila je bio silan ratnik. Pri porodu je majčinu vrpcu, koja mu se omotala oko vrata, rastrgao vlastitim rukama. Zato mu otac nadjene ime po divljemu Hunu koji je opustošio Rimsko carstvo. I zbilja, svojim ratničkim umijećem i žestinom Atila se nametne Ugarima za kralja kroz brojna umorstva i razbojstva. Njegov gorostasni rast i snažne udove štitila je tanka i gotovo neprobojna željezna košulja, a umjesto kacige glavu mu je prekrivala odrubljena medvjeđa glava čija mu je čeljust s očnjacima štitila oči od sunca. Glavno oružje mu bijaše buzdovan. Kako bi do kraja opravdao svoje ime, odluči osvojiti kraljevstvo Hrvata. Time bi oduzeo saveznika i Bizantu i Rimu te mu tada ambiciji za moći ne bilo kraja. Poslao je zato svoje mlade vojnike preko Drave, da pljačkaju Hrvate i tako mu dovedu kralja Hrvata u zamku. Snivao je o tome kako će ubiti kralja Tomislava i potom zauzeti kraljevstvo Hrvata. Od ulovljenih Hrvata je saznao kako je mladi kralj vičan knjizi i nema iskustva u ratovanju. Uzeo je stoga mladog dječaka čija je majka Hrvatica zanijela na silu s Ugarom, da namami hrvatskoga kralja u boj kod šume. Dječak je jednako dobro govorio jezik Hrvata i jezik Ugara. Zamisao je bila da dovede kralja u šumu pokraj Drave, u koju će Atila skriti golemu vojsku i iznenada udariti na kralja i njegovu pratnju.

            Uskoro je, nakon dalekoga puta, dječak predvečer pronašao kralja i njegovu vojsku ulogorene na livadi. Vojnici dovedu dječaka kralju, nakon što im on reče kako ima novosti o Ugarima. Kralj ga ponudi ulovljenim zecom i dadne mu da govori što zna. Dječak kazivaše ono što mu je Atila zapovijedio kazivati: Ugari s kraljom Atilom i velikom vojskom spremaju se prijeći Dravu. Savjetnici kralja tu lažnu vijest prepoznaju kao priliku, i savjetuju kralja kako bi bilo dobro pričekati odmah Atilu i Ugare na obali rijeke, tako bi bili u prednosti i mogli bi sasjeći neprijatelja pri iskrcavanju. Kralj im na to odvrati kako će razmisliti i ujutro donijeti odluku. Dječak nakon večere pođe na počinak. Zatvori oči i usne nemiran san. Probudiše ga kraljeve ruke.

- Ustaj dječače, idemo u šetnju!

- Kamo idemo, ta tek je svanulo!?

- Idemo na brdo da pozdravimo sunce što izlazi.

Uspne se kralj uz baklju na obližnje brdo s dječakom netom prije zore. Kralj ga strogo pogleda i zapita:

- Čijega si ti roda, dječače?

- Kako to mislite, kralju?

- Rekao si nam da ti je otac Ugar, a mati Hrvatica, pa govoriš jezik obaju naroda. Rekao si da mrziš oca Ugara jer te ostavio s majkom koju je uzeo na silu.

Reci mi, jesi li Ugar ili Hrvat?

- I jedno i drugo.

- Ili si Ugar ili Hrvat, tertium non datur!

- Recite mi Vi onda, kralju, što sam?

- Ako govoriš jezik Hrvata i živiš u kraljevstvu Hrvata, voliš svoju majku Hrvaticu te priznaješ mene za svoga jedinog kralja, onda si Hrvat!

Dječak brizne u plač. Kralj ga pogladi po glavi i reče:

- Nisi ti kriv što ti je otac Ugar a majka Hrvatica, nitko od nas ne bira svoje roditelje. Mi smo svi Božja djeca i ti si moj brat. Ništa ti se loše ne će dogoditi dok god ja živim i kraljujem. Od danas ćeš biti moj podanik i dvorjanin.

- Lagao sam Vam, kralju moj! Oprost molim!

- Reci istinu i ona će te osloboditi!

- Atila i Ugari skrili su se u šumu pored obale Drave, gdje vas trebam odvesti. Vi bi ih čekali na obali, a oni bi vas s leđa iz šume napali. One koje ne bi pobili na prepad, potopili bi u rijeci. Tako biste bili u zamci, i ne bi bilo izlaza za povlačenje. Mene su poslali da Vas lažima k smrti dovedem.

- Ne plači više, brate Hrvate! Evo zore, evo dana, uživajmo u izlasku sunca a onda pođimo k mojim ljudima da donesem odluku o boju s tim zmijama!

Kralj okupi svoje ljude oko sebe i otkrije im što je saznao. Nekoliko njih uzvikne kako dječaka treba kazniti za izdaju, na što kralj odvrati:

- Ako dječaku samo padne vlas s glave zbog nekoga od vas, onda mu je bolje da ga grom s neba pogodi prije nego ga ja mačem zasječem. Donio sam odluku! Suočit ćemo se s kraljem Ugara i njegovom vojskom kod šume! Izazvat ću ga na borbu jedan na jedan! Nadam se da, ako ja zmiji odsječem glavu, vama će biti lakše rep sasjeći. Dječak će biti naš glasnik po kojemu ću mu poslati poziv na boj. Neka netko od vas uzme moga bijelog konja i premaže ga travom u zelenu boju. Takvog ćete ga lakše sakriti u obližnji gaj kod livade, na kojoj ću se s Atilom sukobiti! Na moj znak potjerat ćete ga k meni na livadu. Uzmite konja vranca i pustite mu krv kojom ćete me premazati. Tako Atila ne će moći vidjeti ozljede moje, u slučaju da mi ih nanese. A sada uzmimo oružje, i u boj za narod svoj!

Netom prije podneva kralj i njegovi vojnici stigli su s dječakom do šume pored rijeke. Stali su na razdaljinu dovoljnu kako ne bi upali u klopku. Ugari su se s Atilom u šumi dobro skrili, i nije im bilo ni glasa ni traga. Kralj reče dječaku:

- Slušaj me sada dobro, moraš biti hrabar, sve zavisi o tebi. Otići ćeš u šumu i reći da sam posumnjao u tvoju priču, i mučio te tako da sam ti gnjurio glavu u vjedru vode dok nisi progovorio. Moraš sve pričati glasno kako bi te i ostali ljudi oko Atile čuli, inače bi te on mogao ubiti. Reći ćeš mu da sam te poslao kako bih ga izazvao na borbu prsa o prsa. Bitku kralja s kraljem. Ako me ubije, tada je njegovo cijelo moje kraljevstvo i moji vojnici će položiti oružje. Ako ja ubijem njega, tada će se njegovi vojnici bez njega vratiti onamo odakle su došli, i ne će više pljačkati moj narod i otimati djevojke i stoku. Tu pogodbu, koja je više njemu u korist, ne će moći odbiti kako ne bi ispao kukavica pred svojim zvijerima.

Smiren i uvjerljiv glas kralja ulije sigurnost u dječaka, pa on pođe laganim korakom u šumu. Čim je ušao u šumu, uhvate ga Ugari i odvedu Atili. Dječak glasno ispriča kako ga je kralj naučio. Atila se jedva suzdrži da mu svojim buzdovanom ne razbije glavu. Nije bio siguran govori li dječak istinu, no znao je da su njegovi momci za sobom ostavili žene i djecu te im nije do pogibelji, koliko do razbojstva. Uostalom, dječaka će, ako govori istinu, smaknuti kada se vrati ili će ga pogubiti njegovi ljudi kada ubiju kralja. Nije mogao umjesto dječaka poslati svoga čovjeka, jer se tada njegov čovjek sigurno ne bi vratio. Pošalje ga stoga natrag kralju s porukom kako prihvaća dvoboj na sredini polja gdje je jednaka udaljenost obiju strana. Zatim reče svojim ljudima:

- Kada započne borba, uzmicat ću sve bliže i bliže šumi, i na moj znak sjurit ćete se i sasjeći sa mnom kralja.

Dječak se sretno vratio Hrvatima. Kralj je započeo pripreme za borbu. Svukao se do pojasa i krvlju vranca namazao po cijelomu tijelu, hlačama i čizmama. Krv se brzo sušila na poslijepodnevnom suncu. Opasao je mač u koricama o svoj bok, i u ruke uzeo dugačko koplje. Šapnuo je nešto svom podaniku koji se brzo negdje izgubio u gomili.

Iz sjena mračne šume izišao je Atila. Onako iz daljine izgledao je poput drevne nemani u svojoj željeznoj košulji koja mu je nezgrapno dosezala do potkoljenica i s kosmatom lubanjom medvjeda na glavi umjesto kacige. Zmija s medvjeđom glavom, tako su među sobom šaptali Hrvati. I krene kralj sigurnim korakom prema sredini polja. Atila je pomalo oklijevao, no krene i on ljuto kada ga je zažarila krvavo crvena boja na kralju. Kralju se njihov hod činio kao vječnost. Uvidje kako je on nadomak sredine, dok je Atila usporio korak i prešao tek pola puta do sredine. Pusti ga da se približi još malo, i onda iznenada u nebo baci koplje. Atila pokuša pogledom popratiti putanju koplja, no sunce mu zaslijepi oči tek izišle iz šumske tame i skrivene pod medvjeđom čeljusti. Koplje se spusti brzo kao munja, probode mu bedro te zabode u zemlju. Užasan urlik prolomi se čistinom. Ništa još nije bilo gotovo, zvijer je najopasnija kada je ranjena. Atilini mladići zbunjeno su iščekivali znak svoga vladara da mu se pridruže iz šume, ali Atila je bio zauzet trganjem koplja iz bedra i zemlje kako bi se oslobodio. Kralj potrči prema Atili i dâ znak podaniku skrivenome u obližnjemu manjem šumskom gaju. Iz gaja u njegovom smjeru izleti zeleni konj. Ubrzo dostigne kralja pa mu se on uspne na leđa pojurivši tako prema Atili još brže. Ugarski kralj tek je uspio slomiti gornji dio koplja u namjeri izvlačenja i drugog dijela, kroz bedro mu čvrsto zabodenoga u zemlju, no od boli i krvarenja nije primijetio kralja dok nije bilo prekasno. Kralj se na leđima konja spretno podigao na noge. Ruke je za ravnotežu raširio poput orla. U pravomu trenutku on iznad Atile skoči s konja, i oči mu bistro poput sokola naciljaju vrat neprijatelja tamo gdje ga željezna košulja ne štićaše. Hop! U jednom potezu mača iz korica odsječe mu glavu prije nego nogama dotakne tlo. Atilina glava padne mu pod noge. Kralj je digne prema Ugarima u šumi. Oni se od straha i nevjerice skameniše, a zatim polako i oprezno povuku u šumske dubine. Hrvati brzo dotrče do svoga kralja kako bi se radovali pobjedi njegovoj. „Smrt kralju Atili! Živio kralj Tomislav!” vikali su veselo Hrvati i tapšali ga po ramenima. Kralj im reče zatim:

- Hrte koje smo poveli sa sobom za lov pustite na Ugare u šumi. Lovite ih kao zečeve. Kada ih zgrabite za šiju, nemojte ih ubiti ako nema potrebe jer sam dao svoju riječ, izbatinajte ih samo dobro da zapamte Hrvate za vijeke vjekova. Gonite ih žustro da im utjerate što veći strah u kosti, kako bi se oni najbrži u bijegu dobro okupali u Dravi.

Smijeh se prolomi među Hrvatima te puste svoje hrtove na Ugare. Dječak se držao sramežljivo po strani. Nije znao što kralj sada misli napraviti s njim. Priđe mu kralj i zapita ga:

- Čijega si roda, momak?

- Hrvat!

- Kako ti je ime?

- Jarilo!

- Od danas se zoveš Ivan jer je danas Dan svetoga Ivana, bit ćeš moj ban u krajevima ovim i paziti na moj narod. Ostavit ću ti pratnju za zaštitu. Ako se ponovno ohrabre Ugari i vrate se u naše krajeve, doći ćeš po mene u bijele gradove na obalama mora. Primi od mene ovu kapu od kune, nosi je ponosno i lovi svaku nepravdu te gledaj da je u korijenu odsječeš.

Kralj mu postavi kapu od kune na glavu. Dječaku se od sreće i ushita ozari lice. Sada više nije bio bez roda, i dok god je hrvatskoga roda ispod nebeskoga svoda, pričat će se priča o kraljevu boju kod šume i banu Ivanu.

Tako je red nadvladao nered na sjeveru.