Devetero tuđinaca nađu se podno bijeloga grada na morskim obalama velikoga kraljevstva Hrvata. Jedan od njih bio je župan Zaharija iz susjedne kneževine Raške na Istoku, koja graniči s kraljevstvom Hrvata. Tuđinci su u nevolji silnoj molili hitan prijem kod kralja Tomislava. Njegovo je kraljevstvo doseglo snagu od 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; 80 velikih brodova sagena, na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova kondura, na svakome 10 do 20 mornara-ratnika. Kralj Tomislav nikada nije ni pomislio na osvajanje drugih kraljevstva i zemalja sa svojom brojnom vojskom, pa tako ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskomu kraju i po dalmatinskomu zaljevu sve do Venecije. Nakon što je odbio napad Ugara na njegovo kraljevstvo na sjeveru zemlje, kralj se posvetio znanju i jačanju svoga kraljevstva u bogatstvu i blagostanju. Rimu je pomogao održati dva crkvena sabora gdje je posredovao u sporu između crkvenih velikodostojnika, a za uzvrat papa Ivan X. mu je priznao pismom titulu kralja. To priznanje bilo je dika pred svim znanim svijetom, i dovelo je narodu i zemlji mnoge koristi. Sve su to znali došiljaci iz Raške, pa su bili sigurni da kralj nema namjeru osvajati i kao kršćanin vodi samo pravedan obrambeni rat, pa tako ne će iskoristiti njihovu nevolju. Kralj ugosti tuđince u svomu dvoru pa im nakon gozbe odredi da govore kojim povodom su došli. Zaharija ustane pogleda oborenog u tlo i reče:

- Dolazimo kao susjedi čije kuće gore! Velika pošast nas je snašla! Bugarski car Simeon poslao je na nas svog velikog vojskođu Alogobotura s ogromnom vojskom Bugara. Alogobotur je sam pobio u jednoj bitci mojih deset najboljih zapovijednika. Oni vojnici koji nisu pobijeni, oslijepljeni su na jedno oko i kao robovi odvezeni u Bugarsko carstvo sa stokom i ženama našima. Zemlju je našu pripojio svojemu carstvu. Naši ljudi koji su preživjeli napad te nemani čekaju skriveni u okolici tvoga grada. Pruži nam utočište i zatraži što god želiš!

Kralj je na svomu prijestolju slušao pozorno dugu tužaljku Zaharije. Znao je da treba pomoći susjedu u gašenju požara kako požar ne bi zahvatio i njegovu kuću. Kralj otpusti Srbe bez odgovora, s obećanjem kako će im sutradan u jutarnjim satima obznaniti svoje mišljenje i odluku o pomoći u njihovoj nevolji. Brzo zatim pošalje glasnika da njegovomu savezniku, bizantskomu caru Romanu I., dojavi o nevolji Zaharije i jačanju njegova neprijatelja. Računao je da će se kao saveznik Bizanta morati sukobiti s carom Simeonom i Bugarskim carstvom, što zbog želje za moći od bugarskog cara, što zbog toga jer je saveznik Bizanta kojemu je već bugarski car nanio teške poraze. Sutradan u osvit zore okupi osam Srba i Zahariju te im reče:

- Vaš narod koji je izbjegao u moju zemlju od zvijeri s istoka dobrodošao je ostati onoliko koliko to bude potrebno. Time ću sigurno navući bijes bugarskoga cara Simeona na svoje kraljevstvo i nevolju za svoj narod, no ne tražim od vas ni zlata ni zemlje niti priznanje moje vlasti, samo tražim da uzvratite isto momu narodu ako se ikada on nađe u nevolji!

- O veliki i milosrdni kralju Hrvata! Zaklinjem ti se na vječno prijateljstvo naših naroda! Neka stotinu puta proklet od Boga bude ako netko od mojih potomaka i naroda ikada napadne tvoj narod i tvoju zemlju!

Pogodba za budućnost sa susjedom je sklopljena. Kralj naloži svojim ljudima da se srpskim izbjeglicama omoguće hrana i sklonište. Odmah zatim krene u pripremu vojske za rat po principu latinske sentence si vis pacem, para bellum. Nije pogriješio u svojoj procjeni kako će rat uskoro pokucati na njegova vrata. Glasnik se vratio s viješću od bizantskoga cara Romana I., da kao saveznik protiv bugarskoga cara Simeona i za svoje dobročinstvo prema Srbima u nevolji, njegovi gradovi na moru više ne moraju plaćati danak Bizantskomu carstvu. Kralj Tomislav je bio vrlo zadovoljan time i prihvatio je taj dar, ali ipak oprezno pošalje odgovor kako on ne će ići u boj s Bugarima osim ako oni ne navale na njegovo kraljevstvo. U namjeri izbjegavanja osvajačkoga rata, njegov potez izazove obrambeni rat. Naime, njegovog je glasnika na povratku u Bizant ugostio knez Mihajlo iz Zahumlja i tako saznao za zarobljavanje raškoga kneza Petra i bijeg Srba sa županom Zaharijem kralju Tomislavu. On se sa Srbima više puta sukobljavao jer su oni posezali za njegovom zemljom pa se on poveseli njihovoj nevolji i zaključi kako je neprijatelj njegovoga neprijatelja prijatelj, i da bi ga valjalo obavijestiti gdje su Srbi našli utočište. Pošalje on tako svoga glasnika izravno bugarskomu caru Simeonu. Car se pak razbjesni poput zmaja koji je otkrio da mu je netko oteo blago. Uvrijedio se strašno na samu pomisao da se njemu, koji je moćno Bizantsko carstvo porazio u više navrata, suprotstavlja jedan kralj Hrvata. Pozvao je svoga najboljeg vojskovođu Alogobotura i zapovijedio mu da mu donese glavu kralja Tomislava. Nije tako prošlo ni ljeto dana od dolaska Srba u kraljevstvo Hrvata, kada je kralj Tomislav saznao o početku vojne i ulasku velike vojske Bugara u njegovo kraljevstvo.

Kralja obuzmu tmurne misli jer više nije bio mlad. Bio je zreo, taman na pragu starosti. Snaga ga još nije napustila, no više se nije kao nekada mogao hrvati s jakim mladićima. Njegova djeca sada su ušla u cvijet mladosti i znao je da će ova bitka biti njegova posljednja. Ako bude poražen propast će sve ono što je čitav život gradio i njegov narod ga ne će pamtiti kao velikoga kralja. Mogao je ostati u sigurnosti grada na obali, no ipak odluči sa svojom vojskom podijeliti poraz ili pobjedu, život ili smrt! Iskustvo mu je govorilo da kralj koji se bori sa svojom vojskom na bojnomu polju ima veće šanse svladati neprijatelja. Upravo ga je to životno iskustvo hrabrilo, jer se nadao da će u boju njime nadomjestiti gubitak svoje snage iz mladosti. Odluči krenuti s vojskom svojom prema unutrašnjosti svoga kraljevstva. Mnogo je bilo starih ratnika koji su bili zreli muškarci kada se borio s Ugarima na sjeveru, i opet zrelih muškaraca poput njega koji su tada bili mladići. Nešto manje je bilo mladića koji su tek napustili okrilja svojih majki i djetinjstvo. Sve njih je bez razlike pekao oganj pustolovine i pothvat života. Obraniti svoje domove i steći slavu u bitci podjednako je žarilo njihovu maštu i želju za bojem.

Krene tako vojska Hrvata s kraljem Tomislavom na dalek put u boj s Alogoboturom i vojskom Bugara. Ususret su im dolazili žena, djeca i starci s istoka kako bi našli zaklon na moru. Darivali su ih hranom i ljubavlju te strašnim vijestima o pogibeljima svojih muževa i očeva. Muškarci toga hrvatskog življa ostali su braniti stoku i zemlju. Bugari su proždrijeli stoku i pobili ih bez milosti. Krvlju se natopila zemlja Hrvata. Algoboturum je povećavao broj pokojnika sve više i više... Kralja je mučila gorka nostalgija kao što starca muče slatke uspomene iz djetinjstva pred smrt. Proveo je dobar život, izbjegao mnoge opasnosti, stekao puno prijatelja, stvorio obitelj i izgradio kraljevstvo. Sve što je vidio na putu podsjećalo ga je na neki dio njegovoga sretnog postojanja. Djevojka iz luga, dječak sa sjevera, krunidba na polju, put na sjever s vojnicima, hrvanje s momcima, čitanje crkvenih manuskripta... Vidjela se ta sjeta u njegovim smeđim očima koje su u tim trenutcima bivale sve crnije i crnije. Rado je pričao i družio se sa svojim vojnicima, obišao mnoge ljude u vojnoj povorci. Svi su primjetili tu odsutnost duha u prošlosti, i strah od budućnosti. Jedne noći u taboru usne čudan san. Sanjao je visoko i ogromno, gotovo divovsko drvo. Po kori i granama bilo je ono u isti mah i bor, i jasen, i hrast. S nebesa se spustio na krošnju toga drveta i hodao po granama. Dok je tako skakao s grane na granu, primjeti dva gnijezda. Jedno gnijezdo sokolovo, jedno gnijezdo orlovo. U oba gnijezda bili su mladi, nad njima su budno pazili sokol i orao. Kako ih ne bi uznemirio, krenuo se spuštati niz grane prema dolje. Na sredini debla naiđe na košnicu pčela punog meda. Dopustile su mu da med zagrabi šakom. Osjećao je slatkoću u snu. Nešto ga je nagonilo da se spušti još niže. Pukne grana i nakon dugoga pada tijelo mu se prostre na drevnomu žrtvenomu kamenu ispred samoga stabla. Nije se mogao pomaknuti, ali je čuo siktanje iz tamne jazbine u zemlji između korijena debla. Siktanje se čulo sve jače i jače. Velika crvena zmija ispuže iz debla i nadvije se nad njim. Htio je vrištati od straha. Ugriz zmije ga probudi. Prošli su ga hladni žmarci niz kičmu. Nije više mogao zaspati.

Razmišljao je do zore o nadmudrivanju neprijatelja. Zaključio je da ga treba dočekati na višemu tlu, i pustiti ga da dođe k njemu. Odlučio je smjestiti vojsku na prvu goru na koju naiđe. Tamo će se utaboriti i čuvati snagu vojnika, dok će mu visina omogućiti da protivnika uoči na vrijeme. Prolazili su šumom punom košnica s medom, pa je naložio oprez da ne izazovu ubode pčela. Na izlazu iz šume pokaže mu se velika gora koja vodi na planinu. Kazivali su mu okolni starosjedioci da je njezino drevno ime Perun. Pored nje je bilo manje jezero s izvorom krških voda iz dubine i riječica što je tekla s nebeske visine. Gledao je tu divnu prirodu i skovao zamisao za boj. Pozove svojih pet zapovijednika i dadne im naredbu:

- Povest ćete vojnike na goru krševitu i razmjestiti ljude u skupine na više mjesta. Strijelce postavite na domet ove šume. Na moj znak neka odapnu zapaljene strijele na šumu. Pronađite na najvišoj uzvisini kamenje i stijene zrelo za odron te ih uz pomoć balvana i vode pretvorite u oružje. Na moj znak svalit ćete ih niz planinu. Sada pošaljite u obližnja sela po bikove, zaklat ćemo ih i okrenuti na ražnju. Zapalit ćemo vatre na planini kako bi neprijatelj znao gdje se nalazimo.

Počele su tako pripreme. Strijelci se skrili u gori i vježbali domet. Ostali su vukli balvane na planinu i tražili dobre stijene i kamenje za odron. Uskoro se dovedu bikovi, zakolju i pripreme se velike vatre za ražanj. Izvidnica Bugara ih je odmah iz daljine uočila. Algoboturom i vojnici su bili samo dan jahanja udaljeni. Spustila se noć na planinu. Ražanj i vatra na planini je svjetlila na devet razina, grijući vojsku od hladne noći. Bila je sredina ljeta i slavio se dan sv. Ilijie ili, kako su ga ovdašnji stanovnici nazivali, Ilindan. Meso ogromnih bikova krijepilo je u čast svetomu Iliji vojnike, a izvori s planine gasili su im žeđ. Dobro su se naspavali i najeli. Sutradan u podne ugledali su dugačku vojsku Bugara kako im se iz daljine približava. Nalikovala je ovako s visine na neku divovsku zmiju u dolini. Na začelju zmije bio je Alogoboturom. Njegov oklop bio je izrađen od čvrstoga željeza i posut zlatnim i srebrnim ukrasima. Neprobojan i lagan. Srebro je na zlatu iscrtavalo ljuske i pandže. Kaciga od nepoznate kovine izrađena je u obliku zmajeve glave s razjapljenom čeljusti kroz koje su gledale oči Algoboturma bez da mu se moglo vidjeti lice. Na leđima crveni plašt kao velika krila, i za bokom dva oštra mača od najjačega čelika kao dva očnjaka. Svirali su ratni bubnjevi i zvonile ratne trube. Kralju Tomislavu činio se ujedno i veličanstven i strašan ovaj protivnik. Zmija koju vodi njezin muž zmaj, tako su šaptali među sobom Hrvati na planini i gori Perun. Sve je bilo spremno za boj kod planine.

            Algoboturom uđe u šumu s manjim djelom vojske. Nakon što je izišao iz šume počeli su se na konjima uspinjati na goru da očuvaju snagu od uspona što je više moguće. Kralj u jednomu trenutku odapne nebom strijelu sa zelenom vrpcom. Hrvatski strijelci odapnu zapaljene strijele u šumu. Šuma se dobro zapali jer vatra zahvati smolu na drveću, a osim toga ljeto je ostavilo dosta suhoga granja. Alogboturum prekasno shvati naum kralja da ga odsječe od njegove vojske. Sada nije mogao nazad, i potjera on konje i ljude bijesno uz brijeg prema vrhu. Jedina šansa za pobjedu mu je bila što prije ubiti kralja. One Bugare koje vatra i dim nisu potjerali, izbole su pčele u bijegu iz košnica. Velika vojska Bugara tražila je panično drugi uzlaz na goru i planinu. Ubrzo su shvatili da im nema drugdje, nego pričekati da se vatra ugasi. Neki su čak vjedrima iz obližnje rijeke i jezera nastojali ublažiti požar. Zapravo su učinili dobro, i požar se tako nije proširio krajem. Strijelci su ometali uspon Algoboturma i vojnika gađajući im konje. Bilo je nezgodno jahati uz goru i štititi se od strijelaca. Kralj ponovo odapne strijelu sa zelenom vrpcom koja je bila znakom za povlačenje strijelaca. Neki su ostali i izginuli od mačeva Bugara. Time su Hrvati dodatno smanjili broj Bugara na gori. Pri prijelazu gore na planinu započnu bitke Hrvata i Bugara na raznim mjestima. Algoboturum nije pretrpio ni ogrebotinu. Njegovi su mačevi slali vješto u smrt svakoga tko bi mu se ispriječio na putu. Vedro nebo se naglo naoblačilo tamnim oblacima, munje zaiskre i gromovi zaviču svoj bojni poklič. Tomislav upre glavu u nebo u isti tren i kada Algoboturum, jedan se zlokobno nasmije, drugi se smrtno uozbilji. Kapljice kiše značile su gašenje požara i bujica Bugara na planini. Kralj shvati da mora ubiti Alogboturuma što je prije moguće, kako bi oslabio moral Bugara. Alogboturam naumi ubiti kralja kako mu netko od njegovih vojnika ne bi oteo slavu. Krenuli su tako jedan prema drugomu kao dvije nezaustavljive sile što vijekovima traže put kako bi bili svoj vječni božanski boj. Bugari su se polako probijali kroz tinjajući plamen šume...

Na jednom prijevoju uz provaliju koji vodi u duboko jezero naiđe Algoboturum u žurbi sam samcat na kralja i njegovih četiri zapovijednika. Kralj uzvikne:

- Sinovi Hrvata u boj! U boj za narod svoj!

Njih petero i kralj zalete se na Algoboturuma. Zapovjednici ga okruže ga u križ s istoka, zapada, sjevera i juga, kao u neko kolo dalekoga iskona, i započne ples smrti. Algoboturum s dva mača spretno sve istovremeno odbijaše od sebe. Okretan poput zmije, ujedao je svoje protivnike pazeći kako bi mu kralj ostao za kraj. Mačevi zapovjednika nemoćno su udarali u njegov neprobojni oklop. Kralj je mijenjajući mjesta između zapovijednika tražio priliku za zariti mač u kroz ždrijelo kacige. Zveket oružja, iskre od sudara metala, krv sinova Hrvata, jauk muškaraca, znoj pomiješan s kišom, bijes protivnika, rane što peku poput vatre...

Kralj nacilja ždrijelo i oštrica krene prema cilju! Kad li ono, brža je bila oštrica Algoboturuma, i dosegne ona kralja prije nego li on njega! Mač ubode kralja ispod lijevoga rebra, i udarcem noge u prsa Algoboturum ga izbaci iz igre. Kralj padne ranjen. Smeteni, zapovjednici izgubiše pribranost. Onomu na istoku neprijatelj odrubi ruke mačem i prereže grkljan, onomu na zapadu jednim mačem probode slabine i prereže grkljan, onomu sa sjevera mačevima poput škara skine glavu s ramena, pa tako ostane samo onaj s juga. Dotle je kralj pritisnuo ranu rupcem i svezao ga svadbenim pojasom. Taj je pojas u spomen na svoju ženu nosio gdje god bi išao. Sada je poslužio životu. Zapovjednika s južne strane Algoboturum je polagano sjekao. Uživao je u njegovoj boli i nemoći. Naposljetku ovaj padne na koljena i pruži mu vrat uz viku. Kralj mu htjedne prići u pomoć, no prekasno! Krv zalije oklop zlatni i pomiješa se s krvlju njegovih suboraca. Zlatni se oklop crvenio. Algoboturum sporim korakom krene prema kralju. Učini se kralju da je to drevni demon Veles iz priča baka i djedova. Dadne se u povlačenje. Alogoboturum krene ustrajno za njim. Teturajući, kralj iza perivoja dođe do konopa od konoplje. Privezao ga je za vrh stijene. Od tamo je trebao dati drugi znak za odron. Kiša se već bila pretvorila u pljusak. Gromovi su bijesno urlali. Kralj se uspinjao na konopu. Algoborutum potrči i nastoji stresti kralja s konopa. Bez uspjeha. Plovio je kralj morima našim i tu se naučio spretno penjati po konopu. Ne preostane drugo Algoboturumu nego uspeti se za plijenom. Kraljeva krv iz rane kapala mu je ždrijelo, i taj okus pobjede dao mu je nadljudsku snagu da se u oklopu penje uza stijenu. Vidje kako se kralj jedva uspeo na vrh stijene, i pomisli kako gore leži bespomoćan i spreman predati mu svoj život kao žrtvu. Iznenadio se nemilice kada se kralj nad njim nadvio s vrha stijene. U ruci kralja bijahu luk i dvije strijele sa zlatnim vrpcama. Taj kratak trenutak vremena nosio je strijele kralja u ždrijelo kacige zmaja. Tisuće osljepljenih robova i pokojnika slavilo je pravdu dvije strijele u očnim dupljama Algoboturuma. Bol natjera Algoboturma da pusti konop i tresne o tlo. Iščupa svoje oči sa strijelama iz duplje uz gorku vrisku. Slijepi Algoboturum teturao je po perivoju uz ponor. S ramena kralj baci kamen na svoju metu i udarac gurne Algoboturma niz padinu. Svi su Bugari čuli zvonjavu udaraca oklopa Algoboturma u stijene dok je padao u jezero. Zastanu s napredovanjem na gori u grobnoj tišini. Kralj zadnjim snagama odapne u nebo strijelu sa zlatnom vrpcom. Promatrao je tmurno nebo i smijao se zvuku tutnjave odrona. Sklope mu se oči, i tada nastupe tama i muk!

            Svjetlo baklji u noći ugledaju kraljeve oči. Ležao je na ležaju od granja koja su nosila četiri momka s bakljama. Bio je blijed ko krpa od gubitka krvi. Čisto nebo bilo je prošarano zvjezdicama poput male djece u igri. Prespavao je u groznici čitavu sedmicu. Ljudi mu ispričaju kako su ga našli na stijeni nakon odrona. Bugari su pobjegli, u ludilu od straha nakon pada Algoboturma i odrona stijenja i kamenja. Samo nekolicina ih je stradala od odrona, no tutnjava kamenja utjerala im je strah u kosti. Mnoge su pohvatili i pobili u bijegu, neke su rastrgali vukovi u noći, malobrojni su uspjeli pobjeći.

            Vojnik mladi iz velike vojske stigao je na dvor cara Simeona. Pričao mu je o tutnjavi Peruna i kako je on pobio njegovu braću nakon što je Algoboturma bacio u jezero. Caru se od šoka da nema više njegove vojske i najmilijega vojskovođe raspukne srce.

            Kralj Tomislav sjedi na svomu prijestolju u gradu na obali mora i čeka smrt. Nije ona daleko. Rana ga još uvijek boli, nikada ne će potpuno zarasti, no malena je to žrtva za pobjedu. U kostima starim osjeti svaku buru i svako nevrijeme. Gromovi i munje paraju nebo. On se smješi tom svjetlu i zvuku. Čude se njegovi dvorjani, sinovi i kćeri čemu li se on to blago smiješi, kada to sve ljude straši. Govori im on:

- Smiješim se u sjećanju na pobjedu! Smješim se budućnosti kraljevstva Hrvata!