Neću reći da je nešto današnji problem jer mnoge boljke modernog čovjeka  bile su boljke čovjeka otkad je čovječanstva, ali danas je iznimno naglašen problem lijenosti u razmišljanju. Mnogi inteligentni i pronicljivi ljudi koji pamte mnoge informacije i mnoge delikatne detalje iz neke nauke nikada ne zastajkuju nad svojim opusom znanja i prežvaču ih. Taj manjak mudrosti mogao bi se opisati kao nepoznavanje vlastite filozofije, ali vrlo dobro poznavanje vlastite frazeologije. Fraze i doskočice ponavljaju se s naivnom vjerom kao da su one promišljene i smislene, a pala ljudska narav koja odveć često bira lakši put, priklanja se njima jer je lijena staviti ih na kušnju razuma.

DOOM za videoigre predstavlja nešto poput rođenja Krista ili nekog ekvivalentnog epohalnog događaja u povijesti, u pogledu da uistinu bez velike zadrške možemo povijesni razvoj PC igara razdijeliti na period prije Dooma i poslije Dooma (Anno Doomini). Utjecaj Dooma na mikro i makro kozmos videoigara je zapanjujući i predstavlja nešto puno više od zbroja njegovih dijelova. Njegove očigledne inovacije u pogledu tehničkog razvoja medija u kontekstu prvih naznaka pravog trodimenzionalnog prostora (puno supstancijalnjeg od njegova prethodnika, Wolfenstein 3D, kojeg se u ovom kontekstu može opisati poput nekog proroka koji prethodi Kristu) i rafiniranja gameplayja FPS žanra, također i značajnog komercijalnog uspjeha, su samo prve kapi kiše u nadolazećoj oluji kultnog fenomena u koji se pretvorio Doom, oluji koja ni dan danas ne jenjava.

Što se događa u BiH ?

Mislim se kako otvoriti ovu temu, a da što manje pokažem frustracije odmah u prvoj rečenici, ali to je gotovo nemoguće. Bosna i Hercegovina tavori već trideset godina u korupciji, lošoj ekonomskoj situaciji okovana neriješenom prošlošću. Nekako se stječe dojam da se ne mrda ni milimetra naprijed. Kao zadnju potvrdu tom narativu gledamo, čitamo i slušamo proteklih mjeseci takozvane političke vođe triju naroda i njihove medije, koje izravno ili neizravno financiraju, kako bulazne o nekom ratu i raspadu. Ti isti, ako ćete imenom, su Dragan Čović, Milorad Dodik i Bakir Izetbegović i njihovi poltroni koji imaju obraza nakon svega opet pričati o zlu.

U jednom bavarskom gradiću u okolici Münchena na mjesnom groblju stoji natpis , „Ein Folk was seine Toten nicht ehrt, ist nicht wert zu leben“ ili u prijevodu, narod koji ne poštuje svoje mrtve nije vrijedan življenja. Dok ovo pišem nalazimo se u mjesecu kada izražavamo poštivanje i potičemo sjećanje na jednu od najvećih tragedija našeg naroda u cjelokupnoj povijesti. Govorimo, naravno o gradu heroja, Vukovaru.

Gdje smo podbacili?

Prolog

Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo? Pitanja su koja od iskona muče homo sapiensa, a možda i neandertalca. Odgovore na ova pitanja pokušavaju nam dati teolozi, filozofi i znanstvenici. O tom razmišlja, odgovore traži i ostali obični puk kroz milenija povijesne zbiljnosti. Narodi svih rasa i kultura na ova pitanja traže odgovore. Kad bi čovjek bio samo fizičko biće u ovom materijalnom svijetu, tada bi odgovori na ova pitanja bili lagani, precizni, kratki i jezgroviti. Mogli bi se potkrijepiti relevantnim znanstvenim teorijama (veliki prasak) i znanstvenim činjenicama (Charles Darwin, O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije). Dakle:

Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo?

Odgovori:

Dolazimo iz svemira. Zvjezdana smo prašina. Putujemo u neizvjesnu budućnost s planetom Zemlja i dijelimo njenu sudbinu. Konac je, pak, neupitan - vratit ćemo se u svemir odakle smo i došli.

U jutarnjim ljetnim satima u parku kraj kipa Juriju Gagarinu sjedio je, pomalo nervozno, momak u ranim 30-tim godinama. Sastao sam se s njim uz kavu u papirnatim šalicama, i zamolio ga da i meni smota jednu cigaretu. Meni ga je uputio član udruge Obnova, s kojim je on bio u kontaktu jer je imao gomilu ideja o tome što se može učiniti za boljitak Hrvatske. Odmah je, vidno opterećen, započeo govoriti o svojoj osobnoj tragičnoj prošlosti kako ne bih saznao od nekoga drugoga, na što sam ga prekinuo i rekao mu da sve već manje-više znam od drugih ljudi, no to me ne zanima, ono što mi je bitno jest naš međusobni odnos – uzajamno poštovanje i držanje dane riječi!