Našavši se u berlinskom izgnanstvu, prije točno stotinu godina, ruski filozof Nikolaj Berdjajev počeo je s pisanjem niza radova. Vrhunac toga niza bio je esej Novo srednjovjekovlje, razmišljanja o sudbini Rusije i Europe, objavljen dvije godine poslije. Po objavljivanju toga djela, Berdjajev je napustio Berlin i nastanio se u predgrađu Pariza, gdje će živjeti do svoje smrti.

Promatrajući zbivanja u svojoj domovini i u svijetu, posebno od početka Prvoga svjetskoga rata do uspostave SSSR-a i njegova izgnanstva 1922. godine, Nikolaj Berdjajev zaključio je: Doba ‘Nove historije’ je prošlo. Vrijeme koje je imalo svoj vrhunac na kraju 19. stoljeća, s idejama racionalizma, humanizma, liberalizma, demokracije i pravnoga formalizma, doživljava svoje posljednje dane. Polazeći od cikličkoga promatranja povijesti, koje u njoj vidi gibanja nalik ritmičnosti i periodičnosti u prirodi, Berdjajev tvrdi da vrijeme svjetskoga dana, metafizičkoga dana, odnosno epohe svjetla – završava. Dolazi doba Noći. Ta epoha liči epohi prelaska antičkoga doba u srednjovjekovno doba, ili ono prelaska iz srednjega vijeka u novi vijek.

HRVATI U VOJSKU MAMELUKA

U tijeku priprema Bonaparteove vojne u Egiptu, čiji je tadašnji namjesnik bio Hercegovac Ahmed paša Džezzar, Francuska se obratila Dubrovniku sa zahtjevom unajmljivanja nekoliko brodova namijenjenih za prijevoz četa (ožujak 1798.); Dubrovnik ih je isporučio, izazivajući time negodovanje generala Bradyja, austrijskoga zapovjednika Kotora (66). Nedugo nakon zauzimanja glavnoga grada Egipta, Kaira, Bonaparte se uskoro našao zarobljen u svojoj tekovini, uslijed uništenja francuske mornarice od engleske eskadre kod Abukira. Odonda se Bonaparte trebao brinuti za opskrbu svoje vojske, posebno s robom čija je nabava nedostajala u Egiptu.

Nakon austrijskoga zaposjedanja Dalmacije, pronijela se (netočna) glasina prema kojoj je austrijska vojska zauzela i Dubrovnik, tada poznatiji u Francuskoj po latinskom imenu grada, Raguse. Stoga su francuski opunomoćenici, Bonaparte i Clarke, uputili prosvjednu notu austrijskim pregovaračima (29. 7. 1797.): „Ako su potpisani opunomoćenici Francuske Republike bili iznenađeni time što su se čete Njegovoga Carskoga i Kraljevskoga Veličanstva dočepale, suprotno sadržaju leobenskih preliminara, i prije zaključenja konačnoga mira, Istre i Dalmacije, ne mogu kriti njihovo krajnje čuđenje saznanjem da su te iste čete zauzele Dubrovačku Republiku; prosvjeduju izrično protiv uništenja rečene Republike i nadaju se da će N. V. Car, (...), osjetiti nemogućnost drugih sila, i posebno Francuske Republike i Otomanske Porte, da s ravnodušnošću promatraju okupaciju neutralne i samostalne države, koja se nije nikada i nikako uplela u sadašnji rat, i ne sumnjaju da će Njihove Ekselencije austrijski pregovarači pridonijeti svojom moći da Njegovo Veličanstvo daje najskorije naloge da se te čete povuku iz područja Dubrovačke Republike“ (56).

GLAVNE OSOBINE NAPOLEONOVE VLASTI U HRVATSKIM ZEMLJAMA

Ove godine navršila se dvjestota godišnjica smrti Napoleona Bonapartea (1769. – 1821.) koji je proširio granice i utjecaj Francuske kao nikada prije u prethodnih 1000 godina nakon Karolinškoga Carstva, do hrvatskih zemalja na istočnoj obali Jadrana (1806.) i sve do desne obale Save (1809.). Ove je hrvatske povijesne pokrajine, odnosno krajeve s hrvatskim starosjedilačkim pučanstvom (Dalmaciju, Dubrovnik, Boku kotorsku, Vojnu i civilnu Hrvatsku, Istru) sjedinio (donekle) prvi put nakon nekoliko stoljeća razdvajanja u tvorevinu zvanu „Ilirske provincije“ (1809. – 1813.), koje su uključivale i zapadni dio Koruške (s dijelom bavarskoga Tirola), Kranjsku, Gradišku, Goricu i Trst, premda je Napoleonova izričita namjera bila zapravo uspostaviti kopnenu vezu Dalmacije s Italijom, stvoriti obrambeni teritorijalni pojas na granicama svojih posjeda u Italiji, proširiti kontinentalnu blokadu i otvoriti novi trgovački put s Istokom (1), bez dalekosežnih etnografsko-političkih pobuda.

– Znaš li da će nam plaća iznositi 982 eura kada uđemo u eurozonu? Zvuči tako jadno i tužno… – reče Ljubušak otpijajući gutljaj kave i zureći u šalicu.

– Da, ne znam što je nedostajalo kuni? – nadoda njegov kolega iz ureda, Imoćanin.

Treći kolega, isto pravnik, zaposlen u banci, Zagrepčanin te pobožni pratitelj ekonomskih trendova, duboko uzdahne i otpije gutljaj zelenoga čaja.

Godina sljednica 2021.-e, u kojoj je obilježena pedeseta godišnjica Hrvatskoga proljeća, petstota godišnjica Marulićeve smrti, Godina čitanja i Marulićeva godina, nije mogla neukusnije početi. Tragikomičnu, samoironičnu i u potpuni neumjesnu „epizodu” Matice srpske i njezin svojatački „kratki izlet” (oprosti mi, Antune Šoljane) u dubrovačku književnost, nikoga tko se imalo razumije u suvremenu hrvatsku stvarnost nije mogla iznenaditi, niti najmanje. Silina znanstvene, stručne i književne građe koja pobija srbijansku grabež za hrvatskom baštinom i kulturom trebala bi samo biti poticaj hrvatskoj diplomaciji (bolje rečeno, „diplomatiji”) i vlasti na odrješito djelovanje. Naravno, mentalitet Hrvateka, u kojemu je hrvatsko društvo i cijela politička nazovi-elita uronjena pogodovao je mlakom odgovoru, pokojoj diplomatskoj „notici” bez sluha i plahim odgovorima nekolicine „visokih dužnosnika”.