Ove godine bi se trebali održati opći izbori u BiH pa su gospoda problem koji je aktualan dva desetljeća, a tiče se izbornog sustava odlučili riješiti u par mjeseci. Postavlja se pitanje zašto sad? Pa, jedini logičan odgovor bi bio: Zato što vladajući iz sva tri naroda žele sačuvati svoj položaj moći i predstaviti sebe kao jedine moguće izbavitelje.

Već neko vrijeme želio sam napisati nekoliko kartica teksta o memoarima Nikole Štedula koji su izašli 2020. pod naslovom “U službi savjesti”, no mnogo se toga na privatnom i poslovnom planu ispriječilo između ideje i realizacije. Danas, 15. ožujka 2022., zatekla me vijest da je Nikola Štedul, politički emigrant, borac za slobodnu Hrvatsku, dragovoljac Domovinskoga rata i političar napustio ovaj svijet nakon dugog, ispunjenog i svhrovitog života, ali isto tako tegobnoga i obilježenoga nepokolebljivim domoljubljem i ustrajnom borbom protiv jugokomunističkoga režima. Život Nikole Štedula tako je sličan životu mnogih hrvatskih domoljuba i njihovih obitelji, život u koji stane cijela hrvatska povijest 20. stoljeća i sve tragedije i trijumfi hrvatskoga naroda. Prigodom odlikovanja Štedul će u svojem govoru reći kako se on ne osjeća žrtvom, već pobjednikom. Sažeti životni put političkoga emigranta koji je radi preživljavanja radio teške fizičke poslove, trpio politički progon jugoslavenskih i zapadnih obavještajnih službi, preživio atentat i tri godine nakon atentata preuzeo odgovornost naoružavanja mlade hrvatske države u te dvije rečenice iskazuje ljudsku snagu i čvrstoću karaktera Nikole Štedula te se postavlja kao primjer moralnoga diva u sadašnjim vremenima, u kojima su glavni akteri predstavnici svega onoga što Štedul nije bio.

Našavši se u berlinskom izgnanstvu, prije točno stotinu godina, ruski filozof Nikolaj Berdjajev počeo je s pisanjem niza radova. Vrhunac toga niza bio je esej Novo srednjovjekovlje, razmišljanja o sudbini Rusije i Europe, objavljen dvije godine poslije. Po objavljivanju toga djela, Berdjajev je napustio Berlin i nastanio se u predgrađu Pariza, gdje će živjeti do svoje smrti.

Promatrajući zbivanja u svojoj domovini i u svijetu, posebno od početka Prvoga svjetskoga rata do uspostave SSSR-a i njegova izgnanstva 1922. godine, Nikolaj Berdjajev zaključio je: Doba ‘Nove historije’ je prošlo. Vrijeme koje je imalo svoj vrhunac na kraju 19. stoljeća, s idejama racionalizma, humanizma, liberalizma, demokracije i pravnoga formalizma, doživljava svoje posljednje dane. Polazeći od cikličkoga promatranja povijesti, koje u njoj vidi gibanja nalik ritmičnosti i periodičnosti u prirodi, Berdjajev tvrdi da vrijeme svjetskoga dana, metafizičkoga dana, odnosno epohe svjetla – završava. Dolazi doba Noći. Ta epoha liči epohi prelaska antičkoga doba u srednjovjekovno doba, ili ono prelaska iz srednjega vijeka u novi vijek.

HRVATI U VOJSKU MAMELUKA

U tijeku priprema Bonaparteove vojne u Egiptu, čiji je tadašnji namjesnik bio Hercegovac Ahmed paša Džezzar, Francuska se obratila Dubrovniku sa zahtjevom unajmljivanja nekoliko brodova namijenjenih za prijevoz četa (ožujak 1798.); Dubrovnik ih je isporučio, izazivajući time negodovanje generala Bradyja, austrijskoga zapovjednika Kotora (66). Nedugo nakon zauzimanja glavnoga grada Egipta, Kaira, Bonaparte se uskoro našao zarobljen u svojoj tekovini, uslijed uništenja francuske mornarice od engleske eskadre kod Abukira. Odonda se Bonaparte trebao brinuti za opskrbu svoje vojske, posebno s robom čija je nabava nedostajala u Egiptu.

Nakon austrijskoga zaposjedanja Dalmacije, pronijela se (netočna) glasina prema kojoj je austrijska vojska zauzela i Dubrovnik, tada poznatiji u Francuskoj po latinskom imenu grada, Raguse. Stoga su francuski opunomoćenici, Bonaparte i Clarke, uputili prosvjednu notu austrijskim pregovaračima (29. 7. 1797.): „Ako su potpisani opunomoćenici Francuske Republike bili iznenađeni time što su se čete Njegovoga Carskoga i Kraljevskoga Veličanstva dočepale, suprotno sadržaju leobenskih preliminara, i prije zaključenja konačnoga mira, Istre i Dalmacije, ne mogu kriti njihovo krajnje čuđenje saznanjem da su te iste čete zauzele Dubrovačku Republiku; prosvjeduju izrično protiv uništenja rečene Republike i nadaju se da će N. V. Car, (...), osjetiti nemogućnost drugih sila, i posebno Francuske Republike i Otomanske Porte, da s ravnodušnošću promatraju okupaciju neutralne i samostalne države, koja se nije nikada i nikako uplela u sadašnji rat, i ne sumnjaju da će Njihove Ekselencije austrijski pregovarači pridonijeti svojom moći da Njegovo Veličanstvo daje najskorije naloge da se te čete povuku iz područja Dubrovačke Republike“ (56).

GLAVNE OSOBINE NAPOLEONOVE VLASTI U HRVATSKIM ZEMLJAMA

Ove godine navršila se dvjestota godišnjica smrti Napoleona Bonapartea (1769. – 1821.) koji je proširio granice i utjecaj Francuske kao nikada prije u prethodnih 1000 godina nakon Karolinškoga Carstva, do hrvatskih zemalja na istočnoj obali Jadrana (1806.) i sve do desne obale Save (1809.). Ove je hrvatske povijesne pokrajine, odnosno krajeve s hrvatskim starosjedilačkim pučanstvom (Dalmaciju, Dubrovnik, Boku kotorsku, Vojnu i civilnu Hrvatsku, Istru) sjedinio (donekle) prvi put nakon nekoliko stoljeća razdvajanja u tvorevinu zvanu „Ilirske provincije“ (1809. – 1813.), koje su uključivale i zapadni dio Koruške (s dijelom bavarskoga Tirola), Kranjsku, Gradišku, Goricu i Trst, premda je Napoleonova izričita namjera bila zapravo uspostaviti kopnenu vezu Dalmacije s Italijom, stvoriti obrambeni teritorijalni pojas na granicama svojih posjeda u Italiji, proširiti kontinentalnu blokadu i otvoriti novi trgovački put s Istokom (1), bez dalekosežnih etnografsko-političkih pobuda.