„Ljudi su najbolji kad je najgore” klasična je rečenica vanzemaljskih, životinjskih i inih ne-ljudskih personifikacija čovjeka iz popularne kulture, a koju smo i mi sami ljudi preuzeli kao mantru, makar je njeno utemeljenje u stvarnosti dvojbeno.

Čovjek je zagonetka s kojom se susreću i svećenik, i liječnik, i znanstvenik, i sudac i umjetnik. Pa ipak je, držim, glumcima najteže proniknuti u to tajanstvo čovjeka jer oni su ljudske personifikacije ljudi ili, točnije, ljudi koji personificiraju druge ljude, bilo osobenjake bilo tipske likove, a ponekad, kad scenarij zahtijeva, i sebe. Glumiti čovjeka zasigurno je smjelije od biti čovjekom, no danas je sve češće teže reći prelazi li življenje u oponašanje i obratno.

Svatko od nas je, počevši od otiska prsta i jezika, jedinstvenih bjelančevina kao nositeljica naše genetičke neponovljivosti, jedinstvena jedinka, unikat, neprocjenjivo djelo Stvaranja ili stvaranja, Postanka ili postanka, ovisno o uvjerenju. S naličja se, pak, nazire naša višeslojna samoodređenost, naši brojni „mikro” i „makro” identiteti, različita utjelovljenja tipičnosti – naša pripadnost svekolikim zajednicama i (bez)interesnim skupinama, kolektivu kao okruženju ostvarenja naše osobnosti.

Koliko god se uporno i nedvosmisleno ta istina – zajednica kao okružje ostvarenja pojedinca i pojedinac kao utjelovljenje svoga okruženja (sa svim njegovim prednostima i nedostatcima, pogrješkama i uspjesima, nadama i snoviđenjima) – potvrđivala protokom i širenjem prostora i vremena, dokle je svijeta i vijeka, dokle je vremenosti i prostornosti, ta će se istina potvrđivati i bez (naše) svjesnosti o njoj.

Stoga će uvijek biti pokušaja razodijevanja i rastakanja te istine poradi naše sklonosti prilagodbi, prenamjeni i pokušajima promjene iste. Uz prisutnu konstantu ljudske gluposti ili, baš suprotno, samoprozvane umnosti, nedjeljivi prostorvremenski kontinuum druga je, pripadajuća joj konstanta. I poput njihala, civilizacija stremi čas ka jednom, čas se, protivno svojim predviđanjima, strovali ka drugom kraju naizgled začarane putanje. I to u trenutku kada, poput Tantala, pomisli da je zagrabio žuđeni nektar.

No kanimo se one vječne rasprave „Biti ili ne biti čovjek” i prihvatimo se druge zagonetke: biti čovjek kao nečovjek ili biti nečovjek kao čovjek? Je li ovaj pitijski oksimoron nova Pandorina kutija, puki sofizam ili enigma koju tek treba proniknuti? Srećom pa ju ne možemo, kao i nijednu drugu egzistencijalnu apstrakciju, ali i to je dvosjekli mač. Postavlja se pitanje vrijedi li tragati „za izgubljenim vremenom” ili se treba, poput citiranog Prousta ili Camusova Sizifa, pomiriti s besmislom i iskoristiti „sve što ti život pruža”.

Iz iskustva naziremo da je istinu teško razaznati na križištu tolikih međusobno različitih, što isključujućih, što surađujućih koncepata, paradigmi, metoda, ideologija, modusa vivendija… Ostaje pak pitanje – je li gore kao čovjek (dakle, netko) izgubiti čovječnost ili kao ne-čovjek, kao nešto, glumatati čovječnost? Robota se može isprogramirati da se smješka, mijenja visinu i boju glasa ili pomiče umjetne mišiće lica ovisno o okolnostima, ali čini li ga oponašanje čovjeka – čovjekom?

Groteskno, ali upravo je Saudijska Arabija, uručujući u listopadu 2017. Sophiji („ljubiteljici mudrosti”) japanske tvrtke Hanson Robotics državljanstvo, obezvrijedila pripadnike vlastitoga društva, napose žene, koje u danomu mentalitetu i šerijatskomu pravnom kontekstu ne uživaju zakonsku ravnopravnost, a u slučaju Sophije, čak niti vjersku – Sophia, naime, nije bila pokrivena (čak niti najprozirnijom) koprenom dok je primala počast vjerojatno još nezabilježenu u ljudskoj povijesti (uz moguće iznimke konja ili kućnih ljubimaca nekih osebujnih vladara).

Nedvojbeno ostaje činjenica o čovjekovoj nadmoći nad drugim živim bićima, ponajprije intelektualnoj, koja mu je omogućila premoć i nad tjelesno snažnijim i izdržljivijim bićima. Samosvijest i razum, dvije intelektualne kategorije svojstvene jedino čovjeku, omogućile su mu da bude „gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što pužu po zemlji!” (Post 1, 26) Ono što je svojstveno cjelokupnoj prirodi, i živoj i neživoj, jest njezina složenost, koja pobija sve pretpostavke puke slučajnosti i hirovitosti njezina nastanka, ali i jednostavnost u toj složenosti, kao dodatan argument ideji (ili teoriji) „inteligentnoga dizajna” i „planiranja” svega vidljivoga (a time i nevidljivoga).

Iako su načelo audiatur et altera pars, „zdravi skepticizam” i opravdana sumnja u znanstvenoj misli postojali i prije Ockhamova nominalizma, njegovim nadogradnjama (u racionalizmu, empirizmu – tabuli rasi – i nadolazećim filozofijama) iznjedren je agnostički habitus znanosti kakav ona poprima i dan danas: ono što „nije od ovoga svijeta”, što (mislimo da) ne postoji unutar prostora kojim se protežemo i vremena u kojem protječemo ne može se ni dokazati niti opovrgnuti neograničenošću tvarnoga svijeta (premda je danas znanost u prirodnim granama sklonija odrješito opovrgavati, a u društvenima prihvaćati i onostrano). Suvremena znanstvena strujanja sve više pokazuju odstupanje od prosvjetiteljskih zasada i nastavak sve tješnjeg koketiranja s politikom i demagogijom, što za posljedicu ima sve češće promjene paradigmi i metodologija, a sve u svrhu „znanstvenog” dokazivanja ne-znanstvenih zaključaka. (Naravno, u duhu prevladavajuće, glavne struje.)

Znanost se, kao i mnogo toga ljudskoga, ponaša poput rijeke: u gornjem toku, u blizini svoga izvora rijeka, premda uska korita i malena protoka, razborito utire nove tokove, napajajući se svježom i bistrom izvorskom vodom. Jednom kada rijeka napusti surovost izvorišnoga krajolika i nailazi na „ublažavanje” terena, usuđuje se, oslobođena prvotne isključive posvećenosti prvotnomu cilju (probijanju korita planinom), i iskočiti iz dotadašnjih okvira. Tako rijeka povremeno skrene, zameandrira, ali o(p)staje razboritom dokle god se vraća izvornom koritu i drži (barem nekih) njegovih temelja. Razboritost prerasta u hrabrost onda kada je rijeka spremna preusmjeriti tok uslijed nesavladive prepreke ili nepovoljne konfiguracije terena. Prihranjujući se iz pritoka i upoznavajući sve bolje reljef u koji usijeca svoje korito, postoji opasnost da se rijeka uzoholi te se, nesputana, iz čistoga suviška energije, stade izvijati, zakretati, zaobilaziti i okruživati, uzdajući se u svoju nadmoć nad krajobrazom.

Rukavci se vremenom, djelovanjem bočne erozije, pregrađuju u potkovasta jezerca (mrtvice) i vremenom presušuju, poput prolivene krvi otkinuta od matičnoga toka. Rijeka tada počinje „ćelaviti”, a njezina snaga stade kopnjeti kako nakupljanjem različitih vrsta materijala nailazi na to više pregrada, trupaca, sprudova i dabrovih brana te, konačno, nestaje u utrobi neke druge, snažnije rijeke u naletu ili pak skončava na kakovu vodopadu ili u hidroakumulaciji, eutanizirajući se u jezero. Time se ogleda jedan životni tijek, klasično, već viđeno, „rađanje, starenje i umiranje”. Ipak, podudarnost s pustinjskim sipinama ili ledenjacima mogla bi nas navesti na pogrešan zaključak.

Naime, dok je priroda zarobljena kružnim obrascima postanka, razvoja i nestanka i okvirima trodimenzionalnosti, čovjek je, kao eikon (slika Božja), ali i neovisno od toga (odnosno, ako i ne vjerujete u to), ipak obdaren i četvrtom dimenzijom svoga zemaljskoga postojanja – transcedencijskom dimenzijom duhovnosti. Bez Stvoriteljeva daha u obličju duše, čovjekova su propadljiva rebra u svakom izvan-zemaljskom ili ne-zemaljskom smislu neuporabljiva, jer će po konačnom smirenju srca i živčevlja zauvijek izdahnuti. Leži li tu dokaz Božjega otiska u čovjeku i njegova poslanja? Nije li onda čovjek nadmoćan na ovoj zemlji ne po tjelesnosti, osjećajnosti ili umnosti, već je njegovo prvenstvo ponajprije u tomu posjedovanju nepropadljive sastavnice – duše – koja je besmrtna ne toliko što nadilazi okvira prostora i vremena, već koliko im ona sama ne pripada, što nije vezana njima.

Nisu li stoga upravo sva ostala bića dokaz u prilog čovjekovoj posebnosti, barem u okvirima najveće „meta-naracije” (da se poslužimo pomodnim postmodernističkim rječnikom) zapadne civilizacije – kršćanstva? Bez-prostornom i bez-vremenskom Bogu prostor i vrijeme nisu potrebni, ali stvori ih i ispuni životom radi čovjeka, stvorena „na svoju sliku i priliku”. Prostor i vrijeme time prestaju (premda nisu nikad niti bili) samima sebi svrhom, već im je svrha čovjek, a čovjeku je svrha u Onomu izvan toga. Stoga čovjek po smrti, iz gledišta ove „velike priče”, sve protočnom vremenu i sve širećem prostoru prepušta svoje zemaljsko trojstvo (srce, um i razbor) te onim duhovnim odlazi ka svojoj konačnoj svrsi (ili njezinu odsustvu), Trojstvu s velikim početnim T.

Možda se u nadolazećim desetljećima ne bi bilo loše podsjetiti ove, ako ne već istine, onda barem snažne, ako ne i najsnažnije ideje u povijesti čovjekovoj. Ta misao, da je izjednačavanje čovjeka s drugim oblicima živoga ili neživoga svijeta u biti pogrešno, trebala bi nas voditi u rukovanju s tehnologijom koja nam sve više „izmiče” iz ruku. Jer čovjek je tek djelomično čovjekovo stvorenje, a robot, oblak, čip ili mreža su u potpunosti čovjekove tvorbe. I premda ta umjetna inteligencija može diskriminirati (lat. discriminare – razlikovati, raspoznavati, razaznavati, razlučivati), ona to ne čini, kao čovjek, zahvaljujući unutrašnjem moralnom poretku (aristotelovskom „poretku ljubavi”, ordo amoris), već pomoću algoritmiranja i inih složenih procesa što ih u računalnom i digitalnom obliku osmišljava i razvija čovjek.

Trebalo bi se stoga držati počela da je znanost agnostička i, u zemaljskim (materijalnim) okvirima, razborito antropocentrična. Razborito, jer smo danas umnogome svjesniji čovjekove nemoći pred nadirućom silom prirode, ali i njegove istovjetne duhovne, intelektualne, pa i društvene nadmoći nad tim superorganizmom, bilo da se zove stanište, okoliš, biom, Zemlja ili svemir.

Čovjekov otisak zasigurno će izblijediti, ali postoji li takav, u nama i izvan nas, koji neće? Na to nam pitanje, kao i na mnoga (i sve brojnija), tek predstoji dati odgovor. A da bismo to uspjeli trebali bismo ostati čovjekom. Ili barem postati više ili manje takvim.