U Institutu, kafiću udruge Obnova, zatvorenom zbog kolektivnog godišnjeg odmora početkom kolovoza sastala su se dva prijatelja, pravnik i novinar, kako bi višesatnim druženjem nadoknadili dugogodišnji nedostatak vremena zbog posla i drugih životnih obaveza.  Klima i Chimay hladili su vrućinu u ugodnom drvom obloženom interijeru nalik na stare engleske pubove ili only man klubove.

Rat u Ukrajini šokirao je Europu. Iako se mjesecima, pa čak i godinama, spominjalo kako bi situacija u Ukrajini mogla eskalirati, izgleda da nitko u Europi na takav razvoj događaja nije ozbiljno računao. 

Ambicija ovog kratkog eseja je refleksija o tri zbirke poezije: „Odlazim iz vlastite pjesme“ autora Matijasa Matka Bakovića, „Sisak se uspješno pretvara da spava“ autora Siniše Matasovića i „Revolucionar“ autora Stjepana Bajića. Ne ću ulaziti u biografije autora iz više razloga: 1. ne budite lijeni i potražite ih sami na internetu, ako vas uopće to zanima ili štoviše posudite ili kupite njihove poezije, ako ništa drugo da dečki mogu popit kavu konto svoje poezije, 2. pobornik sam teorije T. S. Eliota i mišljenja iz predavanja C. G. Junga da je umjetničko djelo neovisan entitet o samom autoru i živi svoj samostalni život, 3. upoznao sam sve autore i mogu zbilja reći da njihovi lirski subjekti kao okosnica njihove poezije nemaju previše veze s njihovim (ne)stvarnim životom.

Svemu treba pristupiti pošteno i istinoljubivo te kada se raspravlja s ljudima koji svjetonazorski i moralno nisu nama slični, treba otvoriti mogućnost da nas ti ljudi uvjere u svoj pogled na svijet. Svakome treba pristupiti na principu tabula rasa i radije ga pokušati opravdati, negoli osuditi. Kada bi više ljudi imalo toliko intelektualnog poštenja rasprave bi zapravo nekamo i vodile te mnogi oni koji su u zabludama bi razbistrili svoje misli, koje uglavnom igraju višestrani ping pong s frazama koje su naučili, a ne s filozofijom koju zapravo zastupaju. Da ne digresiram previše, govorim ovo jer osobno nastojim imati takav pristup prema svemu i u ovom slučaju takav pristup sam imao prema „The Rings of Power“ serijalu. Načitao sam se i nagledao kritika i predviđanja prije izlaska serije te sam jako malo pohvala nalazio. Kritike su bile itekako utemeljene, prvenstveno radi histerije kojom je Amazon pokušavao jeftinim metodama te iste kritike obuzdati, a koje upravo u ovom trenutku taktički primjenjuje. Bez obzira na ijednu stranu htio sam dati priliku seriji, htio sam zaroniti u Međuzemlje iz novog kuta, bez obzira što sam znao da neće biti kao Jacksonova trilogija, htio sam atmosferu borbe dobra i zla, htio sam mačeve što se ljeskaju u bitci, htio sam se napiti mudrosti s Tolkienovog vrela. Dobio sam samo žabokrečinu s otrovnim muljem na dnu.

U prethodnom tekstu analizirao sam odnos Srbije i Rusije te pokušao objasniti razloge zbog kojih Srbija još uvijek nije uvela sankcije Rusiji. Kažem još uvijek zato što sam duboko uvjeren kako postoji velika vjerojatnost da će Srbija ubrzo promijeniti stranu i definitivno se svrstati uz zapad, a protiv Rusije. U nastavku teksta predstavit ću svoje argumente.

Nije nimalo lagano sjesti za stol i početi pisati članak o ovoj temi. Kako li ga samo započeti? Kakav narativ zauzeti? Dok sam sjedio pred laptopom i razmišljao što bih mogao napisati sjetio sam se jedne rečenice koja se svake godine pred ovaj datum pojavljuje na sjevernoj tribini maksimirskog stadiona. Ta rečenica nalazi se na transparentu koji ponosno, i s ogromnom dozom poštovanja navijači razviju, a ona glasi: “Tisuće oluja, ali samo jedna slobode vrijedna“. Postoji li rečenica koja točnije, snažnije i emotivnije može opisati ono što se dogodilo 5. kolovoza 1995. godine. Uvjeren sam da ne postoji!