– Znaš li da će nam plaća iznositi 982 eura kada uđemo u eurozonu? Zvuči tako jadno i tužno… – reče Ljubušak otpijajući gutljaj kave i zureći u šalicu.

– Da, ne znam što je nedostajalo kuni? – nadoda njegov kolega iz ureda, Imoćanin.

Treći kolega, isto pravnik, zaposlen u banci, Zagrepčanin te pobožni pratitelj ekonomskih trendova, duboko uzdahne i otpije gutljaj zelenoga čaja.

– Ja nemam ništa protiv, na kraju smo ipak dio EU i svi hrvatski relevantni ekonomisti su za uvođenje eura. Šonje, Grubšić. Uglavnom svi liberali. Neću lagati, draga je meni kuna, hrvatski sam domoljub, ali treba se suočiti sa stvarnošću. Vrijeme, europska ekonomija i drugi čimbenici zgazili su kunu. Monetarni suverenitet nemamo. Da ga imamo, to bi već bila druga stvar. Štoviše, moja firma će biti na gubitku, jedan od većih prihoda su nam naknade pri razmjeni novca. Štedimo u eurima, dižemo kredite u eurima, poslove sklapamo u eurima. Kada se uvede euro, u biti ćemo se samo uskladiti sa stvarnim stanjem. A da ne kažem koristi u kreditiranju… – izjavi u jednom dahu, očekujući da će drugi prihvatiti njegovu razumnu argumentaciju.

– Ma nije sve stvar logike i zarade i ekonomske računice. Osim toga, uvik se poslovalo i štedilo u drugoj valuti. U mojoj kući je od kraja šezdesetih valuta svega bila marka. Moj pokojni did do svoje se smrti nije mirio šta je otišla u povijest pa ne znači da smo trebali uvesti marku k’o valutu. Kuna je naša i postala je dio nas od 1994. Pa i prije. Od mojega dida stric i njegov otac, te majčin stric, svi su u Drugom svjetskom ratu bili pripadnici hrvatske vojske. I kada su izgubili, a ti dečki poginuli i nestali, komunisti su išli po kućama i uz pljačku i nasilje krali njihove slike u odorama i dijelove odore da zatru sjećanje na NDH, na hrvatsku državnost. Ljudi su ga očuvali skrivajući novčanice kune po kući. Dao bih se kladit’ da ovaj skandal s plagijatom kune nije slučajan –odgovori uznemireno Imoćanin.

– Kako misliš? – upita ga Ljubušak.

– Da, sada i mene zanima tvoja teorija urote – pridruži se Zagrepčanin.

– Pogledajte, već se godinama vodi rat protiv hrvatskih simbola. I prvo bijelo polje i pjesme i Thompson i sada Tramovci, sve je na udaru zbog toga fantomskoga ustaštva ili kako sada vole reći – ustašofilije. Nakaradan naziv. Kako je ustaštvo izumrlo, ne mogu više koristiti taj naziv pa su stvorili ovaj koji više zvuči kao seksualna parafilija nego stvarna politička orijentacija. Ali da se vratim s digresije, i sada je jedan od argumenata u raspravi oko kune ideološki argument. Kažu, to je zadnja ostavština NDH i navijaju za euro. Ogorčeni socijalisti koji su zapad smatrali trulim do 1991., a sada ga smatraju progresivnim. I sada baš na natječaju ništa nije sporno nego euro kovanica na kojoj će biti kuna. Baš kako je bila na kovanicama od 1941. do 1945. i od 1994. do danas. Izađu rezultati natječaja, dizajneri dobiju nagrade i fotograf iz Škotske u ekspresno brzom roku shvati da je baš njegova fotografija uzeta kao predložak dizajna. Ajde da je to bilo nekoliko mjeseci ili nekoliko godina za to, ali ovdje je netko baš trebao ciljano guglati hrvatske eurokovanice i rezultate natječaja. Sve mi to slabo drži vodu. Eto, ajmo reći da je netko od vas škotski fotograf i idete baciti oko na portale. Pandemija koronavirusa, mjere, inflacija, Kanada izgara u prosvjedima, škotska nogometna liga, novosti u svijetu fotografije. Ali on iz Glasgowa ili već kojega škotskoga grada traži kako je neki lik iz Rijeke dizajnirao kovanicu, a dan iza toga izađe njegova objava u nekoj grupi gdje dizajner izričito kaže da slaže neki dizajn za kovanice. Kolike su vjerojatnosti? Da sam ja Škot, prije bih pratio transfere u Celticu ili Rangersima nego HNB i taj natječaj.

Njegovo izlaganje prekine dolazak četvrtoga prijatelja.

– Pa gdje si, Splićo? – pozdravi ga Ljubušak.

– Meni veliku s toplim – naruči Splićanin. – O čemu pričamo? Vidim po facama da ste opet upali u neke teške teme.

– O euru i kovanicama eura – požuri se Zagrepčanin s odgovorom. Uvjeravam ih da je euro dobar, ali ne slušaju. Drže se čvrsto nacionalne romantike i kune.

– Nije to samo nacionalna romantika. Ima i na strani ekonomske koristi dobrih argumenata za kunu. Monetarni suverenitet. Istina Bog, nemamo ga, ali ovako gubimo šansu da ga ikad zadobijemo. O svemu odlučuje neki eurobirokrat u Briselu i Frankfurtu. Ovi naši bar osjećaju nekakav pritisak naroda i kad vode loše politike. Jebe se Hansu za Hrvatsku. Osim toga, pričalo se o tome kod nas, ali nikada ozbiljno i sve je prelomljeno preko noći. Kao da je došla direktiva iz centralnog komiteta i sad je komesari trebaju provesti. Sve je to nekako brzo i na silu. Osim toga, svi se sjećate faksa i europskoga prava. Ugovor iz Maastrichta. Nismo išli baš u detalje tada, ali baš u tom temelju EU-a navedeni su kriteriji za uvođenje eura. Od zemalja koje ga još nisu uvele, samo Švedska i Danska ispunjavaju svih pet kriterija. I ne uvode ga. Mi i ostali ne ispunjavamo kriterije. U Poljskoj, koja ispunjava tek dva kriterija, još od 2009. traju javne rasprave i tamo je javno mnijenje naklonjeno euru, ali njihova ga vlada ne uvodi i dalje ne znaju kada će jer ovisi o njihovoj ekonomskoj i geopolitičkoj situaciji, a Poljska je trenutačno gospodarstvo s najvećim rastom u EU. Bugarska je najavila 2024. Ako i tada. S druge strane, Hrvatska usred pandemije koronavirusa, blokade svjetskoga gospodarstva, nadolazeće inflacije i krize koja će trajati tko zna koliko dugo uvodi euro preko noći. I tu kampanju vode ljudi koji su uništili ekonomiju, koji su predali monetarni suverenitet i doveli nas u situaciju u kojoj je euro bolji za nas od kune – dovrši Ljubušak svoje izlaganje gledajući u prijatelje i čekajući odgovor.

– Prika, sve stoji šta si reka. Ali na kraju krajeva, sve se svodi na račun, tu je naš purger u pravu. Bio je dinar, bila je kruna pa ih sada nema. Zašto bismo u krajnjem slučaju trebali robovati nekom Pavelićevom mitu i Tuđmanovom kompromisu o NDH. Bilo pa prošlo. Zašto smo uopće stvorili sentiment prema kuni jer je netko u Slavoniji u srednjem vijeku plaća u kuninom krznu i jer je njezin simbol bio na banovcu. To mi je malo previše. Šta se tiče cile štorije oko uvođenja eura, smeta mi dizajn kovanica. Kuna, Tesla, oblik države, sve je to loše rješenje. Nije moderno. Marketinški loše odrađeno. Prvo, kuna je životinja koja ne predstavlja ništa. Sitni šumski predator kojega ljudi na selu smatraju štetočinom. Iskreno, briga me za tu priču oko NDH i o pizdarijama kojima se opterećuju salonski ljevičari. Danas u novinama čitam kako pišu da je to bila valuta u krvavoj NDH, a o tome piše licemjer koji bi radije progutao svoj jezik nego nazvao Jugoslaviju krvavom. Ali recimo, danas sam u novinama, također, naletio na ideju o dalmatinskom psu. Zašto ne? Svi znaju za njega zbog Disneya i karakterističnog izgleda ili kravata, pa dubrovačke zidine, i ima još dobrih stvari o kojima se nije raspravljalo i nisu prošle. Zašto, recimo Tesla? Svaka mu čast, velikan bez premca, ali na kraju krajeva čovjek koji se na koncu života smatrao Amerom jugoslavenskoga podrijetla. Da Musk nije nazvao automobil po njemu, nitko ne bi zna za njega. Pored Starčevića, Stepinca, Marulića, koji recimo predstavljaju neke europske političke, kulturne i druge europske vrijednosti. Ili zašto nema Dubrovnika koji ne samo da je poznat zbog turizma, i kao filmska lokacija zbog Igara prijestolja već je i važan dio hrvatske i europske povijesti zbog Republike. Ili kravata, bez nje europski ozbiljni muškarac ne može zamisliti svoju garderobu. Ili bilo koji drugi muškarac u svijetu. Pa i žene u zadnje vrijeme…

– Hrvatski se novac zove kuna, na njemu je s Kupresa curaaaa… – tiho zapjevuši Imoćanin i prekine Splićinu kritiku.

– Šta je to sada?

– To je pjesma Tedija Spalata iz 1992., veliki ratni hit koji se zaboravio… napisan i otpjevan za vrijeme Domovinskoga rata. Opjevao je Bitku za Kupres. Vidiš, on se tu referira u biti na endehašku kunu. Kuna je prerasla okvire i ustaškoga pokreta i Franje Tuđmana. A ja bi’ se sada kladio da ako kuna ipak prođe nakon ove afere, onda će neki vrli europarlamentarac s ljevice potegnuti pitanje simbola kune na našoj kovanici eura i da će ga usporediti s endehaškom kunom i da će se to blokirati s više instance. Jer će desnica u europskom parlamentu umuknit, kao i do sada uglavnom. Ovo je rat protiv povijesti, rat protiv simbola.

– U pravu je pajdo, jedan kroz jedan – nadoveže se Ljubušak.

– Osim toga, i kuna ima svoju marketinšku vrijednost. Ali nije Vojko V odrepa: “Daj mi moju lipu, daj mi moju kunu…” Znam da se ne odnosi na ovo, ali veliki hit, a spot jedan od najboljih u zadnjih deset godina domaće glazbe i još se pojavljuje u spotu kuna ili životinja slična kuni po mom mišljenju… A tu su i “Hrvatski velikani” od Tramovaca.

– Ništa, do idućeg puta, ekipa, već malo kasnim u ured, a i vi sigurno. Možda nas na kraju cijele ove priče i čeka ostanak ili povratak kune, ali mi još ni o čemu ne odlučujemo. Svakako, uvođenje eura neće puno pomoći ekonomiji, druge stvari treba mijenjati prije valute. Porezi, parafiskalni nameti, nabujali i tromi državni aparat… Što se tiče nas i naših života, na kraju krajeva, euro ili kuna – treba ih zaradit’ i platit’ stan, režije i životne troškove. – životno i logično raspravu dovrši Zagrepčanin.

– Da, da, svaka sila za svoga vrimena, rekla bi moja vlaška baba. Splićanin se nadoveže i ostavi na stolu novčanicu od 50 kuna i nekoliko kovanica, a pogled mu zapne za kunu na kovanicama i dubrovačke zidine na novčanici.