Nakon austrijskoga zaposjedanja Dalmacije, pronijela se (netočna) glasina prema kojoj je austrijska vojska zauzela i Dubrovnik, tada poznatiji u Francuskoj po latinskom imenu grada, Raguse. Stoga su francuski opunomoćenici, Bonaparte i Clarke, uputili prosvjednu notu austrijskim pregovaračima (29. 7. 1797.): „Ako su potpisani opunomoćenici Francuske Republike bili iznenađeni time što su se čete Njegovoga Carskoga i Kraljevskoga Veličanstva dočepale, suprotno sadržaju leobenskih preliminara, i prije zaključenja konačnoga mira, Istre i Dalmacije, ne mogu kriti njihovo krajnje čuđenje saznanjem da su te iste čete zauzele Dubrovačku Republiku; prosvjeduju izrično protiv uništenja rečene Republike i nadaju se da će N. V. Car, (...), osjetiti nemogućnost drugih sila, i posebno Francuske Republike i Otomanske Porte, da s ravnodušnošću promatraju okupaciju neutralne i samostalne države, koja se nije nikada i nikako uplela u sadašnji rat, i ne sumnjaju da će Njihove Ekselencije austrijski pregovarači pridonijeti svojom moći da Njegovo Veličanstvo daje najskorije naloge da se te čete povuku iz područja Dubrovačke Republike“ (56).

Bonaparte je zadužio kontra-admirala Brueysa na putu za Krf da posjeti Raguse (Dubrovnik) i uvjeri vlasti Republike o podršci Francuske (22.9): „Krenit ćete s vašom eskadrom, čim vam vrijeme bude omogućilo, da biste se uputili na Krf. Zaputit ćete se preko Dubrovnika; obavijestit ćete ovu Republiku o obzirnosti koju izvršni Direktorij Francuske Republike gaji prema njoj i o njegovoj volji da je zaštiti od bilo kojeg neprijatelja koji bi ju htio prisvojiti, i da jamči njezinu samostalnost...“ (57).

Brueys je zastao u Dubrovniku, na što je Bonaparte izvijestio Direktorij (10. 11. 1797.): „Kontra-admiral Brueys je spustio sidro 8 brumairea u zaljevu Dubrovnika. Sukladno uputama koje sam mu zadao, javio je ovoj Republici o uvažavanju njezine samostalnosti koju iskazuje izvršni Direktorij, i o njegovoj želji da učini sve što bi bilo potrebno da bi je očuvao. Bio je najljubaznije primljen od stanovnika Dubrovnika“ (58).

Zaštitu i jamstvo koje je Bonaparte nudio Dubrovačkoj Republici, koja ih je oprezno otklonila pozivajući se na tursku zaštitu, izrečeni su zapravo u cilju odvraćanja Austrije od okupacije dubrovačkoga područja. Međutim, austrijski ministar Thugut, s obzirom na moguću tursku reakciju, već je bio dao upute namjesniku Dalmacije Thurnu, kojega je zadužio da posebno pripazi na pokrete austrijske vojske pod zapovjedništvom generala M. Rukavine, koja ne smije ni pod kojom izlikom ući na dubrovačko područje, bez pisane molbe dubrovačkoga Senata. Dubrovnik se zahvalio Bonaparteu (4. 11. 1797.); međutim, nekoliko mjeseci poslije, bio je prisiljen od francuskoga komesara Ionskih otoka J. B.de Comeyras isplatiti odmah 200.000 dinara, pod prijetnjom bombardiranja grada, okupacije utvrda i uspostave revolucionarne demokratske vlade (59).

GENERAL BONAPARTE I HRVATI KOD ARCOLEA

Dvije bojne Hrvata s dva topa držali su položaje kod Arcolea (Arkolea); s desna su se oslanjali na selo Arcole, s lijeva na ušće Alponea, dok se sprijeda nalazio nasip, odijeljen od Hrvata potokom Alpone (60). Na tome mjestu odvijao se 15. studenoga 1796. jedan od najpoznatijih događaja Bonaparteove talijanske vojne, proslavljen Grosovom idealiziranom slikom (Bonaparte na Arcoleovom mostu).

Bonaparte je izvijestio Direktorija o tijeku borbe oko Arcoleova mosta (19. 11.), premda nije naveo sve pojedinosti: „S obzirom na to da sam primio obavijest da se podmaršal Alvinzi, zapovjedajući carsku vojsku, približavao k Veroni, da bi se spojio s divizijama njegove vojske u Tirolu, prevalio sam uzduž Adigea, s divizijama Augereau i Masséna. Dao sam prebaciti, tijekom noći 24. do 25. [brumairea = 14. – 15. studenoga] jedan pontonski most u Roncou, gdje smo prešli ovu rijeku. (...) Međutim, neprijatelj, koji je imao neka saznanja o nekolikim gibanjima, bio je rasporedio jednu pukovniju Hrvata i nekoliko ugarskih pukovnija u selu Arcole, čiji je položaj bio izvanredno utvrđen, usred močvara i prokopa. Ovo je selo zaustavilo prethodnicu vojske tijekom cijeloga dana. Uzalud su svi generali, osjećajući važnost trenutka, pojurili na čelu da bi prisilili naše kolone na prelazak maloga Arcoleovoga mosta: suviše hrabrosti je naudilo; gotovo svi su bili ranjeni; generali Verdier, Bon, Verne i Lannes bili su onesposobljeni za borbu. Augereau, zgrabivši jednu zastavu, odnio ju je do kraja mosta: „Kukavice, vikao je na svoje čete, zar se toliko plašite smrti!“ I ostao je tu više minuta bez ikakvoga učinka. Trebalo je, međutim, prijeći taj most ili ga zaobići za nekoliko milja, što bi nam upropastilo cijelu našu operaciju; krenuo sam k njemu, zapitao sam vojnike jesu li još oni isti pobjednici Lodija; moja prisutnost izazvala je na čete jedan polet koji me naveo da pokušam nanovo prijelaz.

General Lannes, već ranjen s dva hitca, vratio se i dobio treću opasniju ranu; general Vignolles je također bio ranjen. Moralo se odustati od probijanja sela s prednje strane i dočekati dolazak jedne kolone, pod zapovjedništvom generala Guieu, koju sam bio poslao preko Albaredoa. Stigao je tek noću; zauzeo je selo, oduzeo četiri topa i zarobio nekoliko stotina vojnika...“ (61).

Mnogo kasnije, izagnan na otočiću Sveta Jelena, Napoleon je dao Las Casasu točniji i podrobniji opis borbe kod Arcoleovoga mosta: „Desna kolona krenula je prema Albaredou, i zaposjela sve do Alponea. Središnja se kretala u pravcu Arcolea, gdje su naši strijelci dospjeli do mosta a da nisu bili primijećeni. Bilo je pet sati ujutro i neprijatelj nije ništa doznao. Prvi hitci bili su ispaljeni na Arcoleovom mostu, gdje su dvije bojne Hrvata, s dva topa, logorovale kao promatrački korpus, da bi zaštitile pozadinu vojske sa svim skladištima i nadzirale pokrete koje je posada u Legnanou mogla izvesti na polju.

(...) Put od Roncoa do Arcolea susreće Alponea na dvije milje, i odatle kreće uzvodno jednim miljem na desnoj obali ovoga maloga potoka, do mosta, koji skreće okomito na desno, i ulazi u selo Arcole. Hrvati su taborovali, s desnom stranom oslonjenom na selo, i lijevom prema ušću. S ovim taborovanjem imali su ispred njihove prednje strane nasip, od kojega su bili odjeljeni samo potokom; pucajući sprijeda, napali su s boka kolonu čija je prednja strana bila spram Arcolea. Trebalo se užurbano povući do točke nasipa koja nije više bila izložena bočnom napadu s lijeve obale.

(...) Zauzimanje Arcolea dobivalo je presudnu važnost, s obzirom na to da bi se odatle dostiglo neprijatelja s pozadine, i moglo bi se utaboriti u njemu prije nego što bi se neprijatelj sabrao. Međutim, ovaj Arcoleov most svojim se položajem odupirao svim našim napadima. Napoleon je osobno pokušao zadnji napor: zgrabio je jednu zastavu, nasrnuo je prema mostu i tamo je zabio. Kolona koju je poveo bila je prešla pola mosta kada je vatra s boka osujetila napad. Grenadiri na čelu napušteni od pozadine oklijevaju, odvučeni su u bijeg, ali ne pristaju prepustiti svojega generala; oni su ga uhvatili za ruke, kosu, odijelo, i odvode ga u njihovom bijegu, usred mrtvih, umirućih i dima. Vrhovni zapovjednik je strovaljen u močvaru; zaglibio se u njoj do pasa; našao se usred neprijatelja; ali Francuzi primjećuju da njihov general nije s njima. Čuje se jedan poklik: „Vojnici naprijed za spas generala!“ Junaci se smjesta vraćaju trčeći prema neprijatelju, otjeraju ga preko mosta i Napoleon je bio spašen. (...) General Lannes prispio je iz Milana; bio je ranjen kod Governoloa. Još je bio boležljiv u tom trenutku: postavio se između neprijatelja i Napoleona, štitio ga svojim tijelom i dobio tri rane, ne želeći ga nikada ostaviti. Muiron, pobočnik vrhovnoga zapovjednika, bio je ubijen štiteći tijelom svojega generala... Junačka i dirljiva smrt!... Belliard, Vignoles bili su ranjeni kada su vratili čete naprijed. Srčani general Robert tamo je bio ubijen.

(...) Tek je oko četiri sata general Guyeux mogao krenuti prema Arcoleu preko lijeve obale Alponea. Selo je osvojeno bez otpora; ali nije više ništa bilo korisno; zakasnilo se šest sati; neprijatelj se bio uobičajeno rasporedio. Arcole nije više bio nego međusrednji položaj između bojišta dviju vojski. Ujutro, selo je bilo iza neprijatelja“ (62).

Prema svjedočenju njegovoga tadašnjega prvoga pobočnika A. Marmonta, general Bonaparte našao se u najvećoj opasnosti tijekom trodnevne bitke kod Arcolea, na mostu iznad potoka Alponea: „Divizija Augereau krenula je prva; uspjeh ove operacije zasnivao se u nadi da će se zateći neprijatelja. (...) Ali mudar general Alvinzi bio je naredio brižna izviđanja i ostavio čete nadohvat ovoga dijela Adigea; otkrio je naše kretanje i požurio se popraviti svoj položaj hitnim prebacivanjem tri tisuće Hrvata, pod zapovjedništvom pukovnika Brigidoa u selu Arcole.

Tada je započela surova borba s jednoga ruba Alponea do drugoga i na nasipu koji vodi od Roncoa do Arcolea; naše čete vratile su se unatrag, i neprijatelj je imao vremena ojačati i postrojiti se na svoju novu borbenu liniju. (...) Divizija Augereau, zaustavljena u kretanju, počela je uzmicati; Augereau, da bi je poticao, uzeo je jednu zastavu i hodao nekoliko koraka po nasipu, ali ga nitko nije slijedio. Toliko o pripovijesti o ovoj zastavi o kojoj se toliko razglabalo, i s kojom se pretpostavlja da je prešao Arcoleov most tjerajući neprijatelja: sve se svelo na jednu običnu vojnu demonstraciju bez ikakvog učinka; i eto kako se piše povijest! General Bonaparte, obaviješten o ovom neuspjehu, uputio se sa svojim glavnim stožerom u ovu diviziju i došao je ponoviti Augereauov pokušaj, stavši na čelo kolone da bi je ohrabrio: Dohvatio je također jednu zastavu i ovoga puta kolona je krenula za njim; došavši na dvjesto koraka od mosta, vjerojatno bismo ga prešli, usprkos ubojite vatre neprijatelja, kada mu je jedan pješadijski časnik, obuhvativši vrhovnoga zapovjednika oko pasa, rekao: „Moj generale, vi ćete poginuti i ako ste ubijeni, mi smo gotovi; vi ne ćete ići dalje, ovo mjesto nije za vas.“

Nalazio sam se ispred generala Bonapartea, s moje desne strane bio je jedan od mojih drugova, drugi pobočnik generala Bonapartea, vrlo ugledan časnik, upravo je bio stigao u vojsku: njegovo ime Muiron dobila je ona fregata na kojoj se Bonaparte vratio iz Egipta; okrenuo sam se da vidim jesam li praćen, kada sam opazio generala Bonapartea u naručju časnika kojega sam već spomenuo, i bio sam uvjeren da je ranjen (...). Kada je čelo jedne kolone tako blizu neprijatelja i ne kreće naprijed, uskoro uzmiče: treba se pošto-poto kretati; stoga je uzmakla, prebacila se na drugu stranu nasipa da bi se zaštitila od neprijateljske vatre i povlačila se u neredu. Toliki je bio nered da je general Bonaparte, strovaljen, pao na vanjsko podnožje nasipa, u jarak pun vode (...). Louis Bonaparte i ja izvukli smo vrhovnoga zapovjednika iz ove opasne situacije; jedan pobočnik generala Dammartina, po imenu Fort de Gières, dao mu je svojega konja, i vrhovni zapovjednik vratio se u Roncou da se preodjene i osuši: eto opet pripovijest o ovoj drugoj zastavi koje su slike prikazivale nošene od Bonapartea na Arcoleov most. Ovaj juriš, obično čarkanje, nije postigao ništa drugoga. Ovo je jedini put tijekom vojne u Italiji da sam vidio generala Bonapartea izloženoga jednoj stvarnoj i velikoj osobnoj opasnosti. Muiron je nestao u tom metežu; vjerojatno je u trenutku okretanja bio pogođen od jednog metka i pao u Alponeu. Ostao sam cijeli dan u diviziji Augereau; pokušali smo sve moguće napore da bismo dali neki zamah četama, ali uzaludno. Neprijatelj je tada upao i prisilio nas na povlačenje“ (63).

Dok su se francuske čete povlačile na Arcoleovom nasipu, njihov vrhovni zapovjednik Bonaparte, strmoglavljen u močvaru, našao se u jednom trenutku usred svojih neprijatelja, prije nego što su Hrvati bili odbijeni: „Da su znali da su držali, takoreći, na raspolaganju čovjeka koji će jednoga dana potresti cijelu Europu, i dovesti Austrijsko Carstvo na rubu njegove propasti, bez sumnje bi pokušali veće napore da ga svladaju...“ (64).

Nijedna druga bitka nije bila teža nego kod Arcolea, piše Bonaparte u svojem izvještaju Direktoru Carnotu (19. 11. 1796.): „Nikada bojno polje nije bilo toliko otimano kao Arcoleov. Gotovo nemam više generala (...) Neprijatelji su bili brojni i žestoki, generali na čelu. Ubili smo više njih“ (65).