U jutarnjim ljetnim satima u parku kraj kipa Juriju Gagarinu sjedio je, pomalo nervozno, momak u ranim 30-tim godinama. Sastao sam se s njim uz kavu u papirnatim šalicama, i zamolio ga da i meni smota jednu cigaretu. Meni ga je uputio član udruge Obnova, s kojim je on bio u kontaktu jer je imao gomilu ideja o tome što se može učiniti za boljitak Hrvatske. Odmah je, vidno opterećen, započeo govoriti o svojoj osobnoj tragičnoj prošlosti kako ne bih saznao od nekoga drugoga, na što sam ga prekinuo i rekao mu da sve već manje-više znam od drugih ljudi, no to me ne zanima, ono što mi je bitno jest naš međusobni odnos – uzajamno poštovanje i držanje dane riječi!

Pandemija koronavirusa uspjela je ostvariti ono što nisu ni ratovi, pa čak ni neki prijašnji virusi, poput španjolske gripe – doslovno je zaustavila našu svakodnevicu. U jednom trenutku nismo smjeli ni napuštati domove. Da nam je to netko rekao samo par mjeseci ranije, vjerojatno bismo ga ismijavali, ali eto, dogodilo se. I od tog trenutka, htjeli mi to priznati ili ne, svijet se promijenio. Svaki naš socijalni kontakt podsvjesno se promijenio. Čudno bi bilo da je sve ostalo kao prije, s obzirom na mjesece bombardiranja raznim informacijama iz kojih se više nije moglo razlikovati istinu od laži. Najbolji su primjer maske. Na početku su neki stručnjaci tvrdili da nam ne pomažu, a drugi pak da su obvezne i da ih moramo nositi. Sve smo to saslušali i na svoj način interpretirali, ali došli smo do trenutka kad nam je već postalo normalno imati masku kad smo u prodavaonici i čudno nam je ondje vidjeti nekoga tko je ne nosi.

   Nakon Prvog svjetskog rata, već u prvim danima Kraljevstva SHS počela se potvrđivati ona Supilova polazna teza iz vremena Jugoslavenskog odbora o tome kako će Zagreb postati središte zapadnog, a Beograd istočnog dijela troimenog naroda (Srba, Hrvata i Slovenaca), pa je stoga njihova ravnopravnost conditio sine qua non jugoslavenske države.[1] S time se moralo računati u svjetlu činjenice kako je u jugoslavensku zajednicu 1918. svaki narod prije svega ušao sa svojim povijesnim iskustvom i političkom tradicijom. Međutim, osovina Beograd‒Zagreb, često zamišljana kao čvrsta i noseća jugoslavenska poluga, naposljetku se pokazala kao udaljena putanja između nepremostivih razlika. Ta boljka prve prenesena je i u drugu, socijalističku Jugoslaviju.

Nacionalni identitet ona je pokretačka sila koja je formirala moderne zapadne države. Ideja demokracije, slobode, mogućnosti upravljanja samim sobom bez postojanja nekog Bogom izabranog vladara koji će arbitrirati i donositi odluke u naše ime nastaje u onom trenutku kad ideja nacije postane dominantna politička ideja. S obzirom na to da je nacija najsnažnija pokretačka snaga koja je stvorila zapadni svijet kakav danas poznajemo, bilo bi dobro definirati što to nacija zapravo jest i što ona znači u hrvatskom kontekstu.

Pitanje identiteta veoma je složeno pitanje. Zapravo, možemo se zapitati što uopće znači biti pripadnikom nekoga identiteta i zašto nam je to bitno.

Ako promotrimo moderno društvo možemo primijetiti, kako svaki pojedinac u sebi nosi velik broj identiteta. Stanovnici smo nekoga grada, navijači nekoga kluba, vjerni kupci u nekom trgovačkom lancu, članovi nekih poslovnih asocijacija i tako dalje. Ako promatramo identitete, gotovo je nemoguće nabrojati od kojih se sve identiteta sastoji naša trenutna ličnost, a još je teže zamisliti od kojih će se ona u budućnosti sastojati.

Popis stanovništva 2021. godine započeo je izljevom velikosrpskog šovinizma od strane članova SDSS-a prema Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti, koji su započeli kampanju kojom pozivaju sve etnički neodređene pravoslavce da se izjasne Hrvatima, pripadnicima Hrvatske pravoslavne crkve. Naime, u Hrvatskoj prema posljednjem popisu živi 16.647 građana koji se izjašnjavaju Hrvatima pravoslavcima, iz čega je vidljivo da postoji interes za osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve trenutno izražen kroz Udrugu hrvatskih pravoslavnih vjernika i Udrugu hrvatskih branitelja.