200. godišnjica smrti Napoleona I (1): Njegovi odnosi s Hrvatima
GLAVNE OSOBINE NAPOLEONOVE VLASTI U HRVATSKIM ZEMLJAMA
Ove godine navršila se dvjestota godišnjica smrti Napoleona Bonapartea (1769. – 1821.) koji je proširio granice i utjecaj Francuske kao nikada prije u prethodnih 1000 godina nakon Karolinškoga Carstva, do hrvatskih zemalja na istočnoj obali Jadrana (1806.) i sve do desne obale Save (1809.). Ove je hrvatske povijesne pokrajine, odnosno krajeve s hrvatskim starosjedilačkim pučanstvom (Dalmaciju, Dubrovnik, Boku kotorsku, Vojnu i civilnu Hrvatsku, Istru) sjedinio (donekle) prvi put nakon nekoliko stoljeća razdvajanja u tvorevinu zvanu „Ilirske provincije“ (1809. – 1813.), koje su uključivale i zapadni dio Koruške (s dijelom bavarskoga Tirola), Kranjsku, Gradišku, Goricu i Trst, premda je Napoleonova izričita namjera bila zapravo uspostaviti kopnenu vezu Dalmacije s Italijom, stvoriti obrambeni teritorijalni pojas na granicama svojih posjeda u Italiji, proširiti kontinentalnu blokadu i otvoriti novi trgovački put s Istokom (1), bez dalekosežnih etnografsko-političkih pobuda.
Uostalom, francuski, talijanski i njemački bili su jedini priznati službeni jezici „ilirskih“ sudova i javnopravnih, odnosno privatnopravnih akata (2), s obzirom na to da je promocija „ilirskih“ materinskih jezika, posebno hrvatskoga štokavsko-ijekavskoga dubrovačkoga narječja, odnosno ikavska štokavština Šime Starčevića, u nastavi, upravi i književnosti bila poticana na osobnu inicijativu generalnoga guvernera A. Marmonta. (3) Zakonodavno-upravna integracija Ilirskih provincija u područje Francuskoga Carstva (u užem smislu) ostala je tek djelomična već u doba njihovoga osnivanja.
Međutim, stvaranjem Ilirskih provincija, povijesno područje hrvatskoga kraljevstva bilo je razdvajano između Napoleonovoga i Austrijskoga Carstva, ako se ne ubraja na području Turskoga Carstva i Turska Hrvatska (o kojoj je izvještavao maršal Marmont s obzirom na tamošnji vojni pohod pod njegovim vodstvom 1810. godine) (4). Time su i hrvatske vojne postrojbe bile razdijeljene između dvaju carstava; pukovnije Karlovačkoga generalata i Banske krajine uključene su u Vojnu Hrvatsku u sastavu Ilirskih provincija; od njihovih bojni stvorene su tri nove hrvatske provizorne pukovnije, čije su dvije (1 i 3) sudjelovale u Napoleonovom pohodu na Rusiju (1812.), s dalmatinskom kraljevskom pukovnijom i Ilirskom pukovnijom (dijelom vrbovana i s hrvatskim novacima). Zapovjednika Prve hrvatske provizorne pukovnije, pukovnika Marka Šljivarića (Marc Slivarich), Napoleon je promaknuo u čin brigadnoga generala (1813.) (5).
Gotovo svaki mirovni ugovor koji je Napoleon Bonaparte sklopio s Austrijom (Campo-Formio 1797., Lunéville 1801., Požun 1805., Beč – Schönbrunn 1809.) ticao se i sudbine hrvatskih povijesnih zemalja. Također, ključni pregovori Napoleona s Engleskom 1806., čiji će tijek biti sudbonosan za razvoj događaja na europskom kontinentu i za Napoleonovu odluku o kontinentalnoj gospodarskoj blokadi, odnosili su se prije svega na Dalmaciju i propali su na pitanjima Dalmacije i Sicilije (6).
Geostrateška važnost hrvatskih povijesnih zemalja bila je isticana ne samo suparništvom Francuske s Austrijom, Engleskom i Rusijom na istočnoj obali Jadrana nego i Napoleonovim planovima na Istoku u odnosu na Tursko Carstvo s kojim je Dalmacija graničila (7). Nakon ulaska francuske vojske pod zapovjedništvom generala Molitora u Dalmaciji, upad ruske eskadre u Boku kotorsku, koja je trebala također pripasti Napoleonu (kao kralju Italije) prema odredbama Požunskoga mira, dalo je povoda Napoleonu da pod izgovorom navodnih pregovora dubrovačkih vlasti s Rusima naredi zaposjedanje područja Dubrovačke Republike (6. 5. 1806.) (8). Tek što je general Lauriston zauzeo grad bez otpora (27. 5.), Dubrovnik je bio pod opsadom rusko-crnogorskih četa koje je Molitorov napad prisilio na povlačenje (6. 7). Ponovni upad Rusa iskrcanih u Dalmaciji (u lipnju 1807.), potpomognut snagama domaćih pobunjenika, bio je odbijen s velikim gubitcima s obiju strana od francuskih jedinica pod Marmontovim zapovjedništvom (9).
Zbog mogućih posljedica u Dalmaciji i Ilirskim provincijama, Napoleon je posebno pratio uplitanje Rusije južno od Dunava na području Turskoga Carstva u Srbiji (1806. i pogotovo od 1810.), podupirao turske vlasti u slamanju tamošnjega ustanka i suprotstavljao se širenju ruskoga utjecaja u Srbiji i njezinom osamostaljenju od Turskoga Carstva (10).
Pitanje povratka zemalja Ilirskih provincija, posebno Dalmacije i Istre, zatražen od Austrije, bilo je predmet bezuspješnih pregovora koje je Napoleon vodio s Bečom 1813., u pokušaju da spriječi pristupanje Austrije rusko-pruskoj koaliciji (11).
I Napoleonov konačan poraz odredio je sudbinu dijelova hrvatskih povijesnih zemalja nekad pripojenih njegovom carstvu, za narednih stotinu godina u okvirima Austrijskoga Carstva, formalno potvrđenu na Bečkom kongresu 1815. (s obzirom na to da je Austrija već bila zauzela dotična područja 1813. – 1814.).
Za Francusku, Napoleonova je vladavina završila s gubitkom granica koje je stekla prije njegova dolaska na vlast i na njezinom početku (s Belgijom i gotovo cijelom lijevom obalom Rheine, Savoja, Nica). U početku njegova vladanja Francuska je u Sjevernoj Americi već izgubila velika i bogata prostranstva Louisiane (u njezinim tadašnjim širim granicama), koju je Napoleon odlučio prodati Sjedinjenim Američkim Državama (1803.), uoči rata s Engleskom; gubitak koji su njegovi nasljednici teško mogli nadoknaditi s osvajanjem dijelom pješčanih predjela sjeverne Afrike.
Postignuća Napoleonovoga zakonodavstva (s iznimkom neukinutih feudalnih prava) i modernizirane uprave u hrvatskim zemljama, radovi inženjerije s gradnjom cesta (u vojne svrhe) pod Marmontovim rukovodstvom (12), započeta u Dalmaciji već prije u doba prve austrijske uprave prema planovima šibenskoga inženjera F. Zavorea i nastavljena prema Napoleonovoj naredbi (4. 9. 1806.), kao što i u Banskoj Hrvatskoj (Lujzijana, cesta Rijeka – Karlovac) pod vodstvom podmaršala F. Vukasovića, bili su zapravo vrednovani dugo nakon pada Napoleonove vlasti; njezine glavne značajke bile su, uza sve to, porezi i nameti, novačenja (uzroci čestih pobuna) i gospodarska kriza uslijed kontinentalne blokade. Kratkotrajna epizoda Ilirskih provincija nije imala značajnog utjecaja na Hrvatski narodni preporod i Ilirski pokret, čiji korijeni sežu do hrvatskoga prosvjetiteljstva 18. stoljeća.
Napoleon nije nikada posjetio Dalmaciju i tadašnju (vojnu i civilnu) Hrvatsku. Međutim, njegova posvudašnja vlast osjećala se po njegovim uputama koje su se ticale svih područja, upravnih, zakonodavnih, vojnih, logističkih, gospodarskih, o prometnicama, utvrđivanju strateških položaja, proračunu, računovodstvu isporuka pšenice, sve do isporuka dvopeka i cipela za posade. Zahtijevao je da bude neprestano i podrobno obaviješten o svim važnim informacijama i podatcima o tim zemljama. Već prije zaključenja Požunskoga mira tražio je od svojega pastorka potkralja Italije Eugenea (18. 12. 1805.) da mu pošalje „jedan podnesak o Istri i Dalmaciji, koji će me upoznati s razdjelom ovih dviju pokrajina, s njihovim stanovništvom, imenima i pučanstva pedeset glavnih gradova ili gradića, njezinim lukama i prihod svake od ovih pokrajina, ukratko sve što mi može dati jedan određeni pojam o vrijednosti svake od njih“ (13).
Tražio je iscrpne podatke o Dalmaciji (24. 3. 1806): „...Očekujem s nestrpljenjem podneske Poitevina, Picoteaua i drugih časnika koje ste poslali na licu mjesta. Trebaju mi veoma potanki podatci, da poznajem širinu i duljinu otoka, visinu planina, širinu prokopa, njihovu udaljenost od kontinenta, stanje utvrda, utvrdu po utvrdu, stanje puteva i, među ostalim, onih s Austrije u Dalmaciju i od Dalmacije u Tursku itd. Sve ovo me zanima u prvom redu. Ne treba čekati zadnji trenutak“ (14).
Napoleon se zanimao za položaj Drniša, kojega je prema njegovoj zamisli trebalo cestovno povezati s primorskim gradovima (pismo Eugeneu od 26. 5. 1806., s talijaniziranim imenima gradova Zadra, Trogira, Splita, Omiša):
„Sine moj, nisam još primio podnesak vašega pobočnika o Dalmaciji, i još sam bez pojmova o toj pokrajini. Primio sam podnesak generala inženjerije Poitevina o položaju Drniša; ovaj položaj mi se čini dobar. Treba zadužiti generalnoga providura da daje izgraditi most nad Cetinom, sučelice Sinju. Treba također obavijestiti me o stanju cesta od Zadra do Knina i od Zadra do Novigrada. Treba da general Poitevin šalje proračune koji utvrđuju koliko bi koštale ceste od Drniša do Zadra, od Drniša do Trogira i od Drniša do Splita. Kako bi se prometovalo od Drniša do Omiša i od Omiša do Dubrovnika? Bi li trebalo velikih troškova za prenošenje topa od Drniša do Dubrovnika? ...“ (15).
Napoleon se žalio Eugeneu da ne dobiva vojne obavijesti iz Dalmacije (20. 8. 1806.): „...Ne čujem više da se govori o Dalmaciji kao da ne bi postojala“ (16).
Nakon osnivanja Ilirskih provincija, Napoleon je naredio ministru rata (25. 12. 1809.) da pošalje Marmontu naredbu o njihovoj organizaciji „po jednom razboritom časniku, koji će ostati u zemlji cijelo potrebno vrijeme za proputovati Hrvatskom i izvijestiti o radu vlade i ćudu naroda“ (17).
HRVATSKA I HRVATI U NAPOLEONOVO DOBA
Važna uvodna napomena: pojam Hrvatske obuhvaćao je za Napoleona I. i tadašnje francuske vlasti područje Hrvatske vojne krajine (Karlovački generalat, Banska krajina) i Banske Hrvatske (18), odnosno Vojnu (Croatie Militaire) i Civilnu Hrvatsku (Croatie Civile) uključene u Ilirske provincije.
Tadašnje francuske vlasti i Napoleon razlikovali su „Dalmatince“ i „Hrvate“ po pokrajinskoj pripadnosti (bivša mletačka Dalmacija, Hrvatska vojna krajina). Međutim, itekako je bila poznata u tadašnjim francuskim učenim i akademskim krugovima (P. T. Marcel de Serres) povijesna pripadnost Dalmacije hrvatskom kraljevstvu prije mletačkih aneksija i turskih invazija (19). Dapače, bila je isticana tijekom mirovnih pregovora između Francuske i Austrije 1797., kada je francuski general Clarke, Bonaparteov izaslanik, nudio austrijskom pregovaraču Gherardiniju aneksiju „Mletačke Hrvatske“ Austriji (20). Nakon priključenja Dalmacije Napoleonovom Carstvu (Kraljevini Italiji), u tadašnjim službenim dvojezičnim talijansko-hrvatskim novinama „Il Regio Dalmata-Kraglski Dalmatin“ (izdane u Zadru 1806. – 1810.) jezik pokrajine nazvan je hrvatski („arvazki“), a njezini stanovnici „Hrvati“ u, doduše, sve kraćoj hrvatskoj verziji lista (21).
Pojam „Hrvati“ je za tadašnje francuske vlasti i za Napoleona Bonapartea označivao vojnike i stanovništvo Hrvatske vojne krajine (Karlovački generalat, Banska krajina) rimokatoličke (odnosno grko-katoličke) i „grčke“ vjeroispovijesti. Kada francuske vlasti razlikuju stanovništvo prema vjeroispovijesti, pravoslavci su označeni kao „Grci“ („Grecs“), odnosno grčkoga obreda ili „raskolnici“ (schismatiques), dok su drugi „Grci“ grko-katoličkoga obreda (grec-catholique). „Grčki Albanci“ (Albanais Grecs) su Bokelji grčkoga obreda, „Turski Grci“ (Grecs-Turcs) su pravoslavci na području Turskoga Carstva (22).
Međutim, za tadašnje francuske vlasti stanovništvo Vojne Hrvatske obiju vjeroispovijesti jest hrvatsko: „Hrvati“ (les Croates), odnosno „Vojni Hrvati“ (les Croates militaires), „hrvatski narod“ (le peuple croate), „hrvatska nacija“ (la nation croate) (23). Sam Napoleon I. spominje časnike Vojne Hrvatske među članovima izaslanstva Ilirskih provincija (1810.): „Pozovite na večeru časnike hrvatskoga izaslanstva“ (24). Hrvatsku pripadnost (u najmanju ruku pokrajinsku) isticali su i tadašnji Hrvati grčke vjeroispovijesti Vojne Hrvatske, pa i „grčki“ vjerski poglavar Mojsije Mioković (25).
DALMATINCI NA KORZICI: BITKA KOD PONTENUOVA
Već je gotovo u početku svojega uspona u vojnoj hijerarhiji general Napoleon Bonaparte bio suočen tijekom svojih vojnih operacija u Italiji s hrvatskim graničarskim postrojbama austrijske vojske i s njezinim zapovjednicima (podmaršal P. V. Gvozdanović, pukovnik, potom generalmajor i podmaršal F. J. Vukasović, generalmajor M. Rukavina, generalmajor, potom podmaršal F. Jelačić, pukovnik, zatim generalmajor V. Knežević itd.), te s dalmatinskim vojnicima Mletačke Republike. Manje je poznato da su potonji, tada nazvani od Francuza „Esklavonci“ (Esclavons, prijevod mletačkoga nadimka Schiavoni kojim su bili nazvani Hrvati Dalmatinci) imali nekoliko mjeseci prije Napoleonova rođenja određenu ulogu u sudbini njegovoga rodnoga otoka Korzike, o kojoj je filozof Jean-Jacques Rousseau već naslućivao da će jednoga dana „taj mali otok zapanjiti Europu“ (26).
Naime, izvjesno je da je vojska pristaša korzikanske samostalnosti (pod vodstvom Pasquale Paolija) koja se borila protiv francuske vojske (potpomognute jednom korzikanskom legijom) u bitci kod Ponte Nuova (9. 5. 1769.) bila sastavljena i od jedne postrojbe „Esklavonaca Dalmatinaca“ (27). U trenutku kada su Paolisti počeli uzmicati pod pritiskom Francuza, zapovjednik „Esklavonaca“, brigadni general (maréchal de camp) Gentili naredio im je da spriječe njihovo povlačenje preko mosta nad rijekom Golo. U nastalom metežu, Paolisti su se našli između stranih jedinica (Švicarci, Prusi, Esklavonci, Francuzi među ostalim) vlastite vojske, koji su počeli pucati po njima uslijed nesporazuma ili prema nalogu jednoga korzikanskoga zapovjednika i francuske vojske (28). Nakon poraza Paolista kod Ponte Nuova, koji nije bio jedini uzrok sloma njihovoga otpora (već oslabljen zbog korupcije), za mjesec dana uspostavljena je francuska vlast nad cijelom Korzikom. Godine 1793. dotadašnji Paolijev pristaša, Napoleone de Buonaparte, priklonio se revolucionarnoj Francuskoj, opredjeljenje koje je očitovao pofrancuženjem svojega korzikanskoga imena i prezimena.
GENERAL BONAPARTE I HRVATI U ITALIJI
Imenovan glavnim zapovjednikom topništva francuskoga vojnoga zbora Italije, tadašnji brigadni general Napoleon Bonaparte sudjelovao je u prvoj vojnoj operaciji u Italiji (travanj – rujan 1794.) protiv koalirane austro-sardinske vojske u Pijemontu i kod Nice, gdje su Francuzi imali nekoliko okršaja s hrvatskim postrojbama (Garessio, Monasterolo, Navonera, Millesimo, Cairo) (29). U bitci kod Degoa (21. rujna), strijelci francuskoga desnoga krila bili su odbijeni od „mnoštva Hrvata“ (30). Promaknut u činu divizijskoga generala (1795.), Bonaparte je postavljen na čelo francuskoga vojnoga zbora Italije. Tijekom prvoga vojnoga pohoda u Italiji pod njegovim zapovjedništvom (1796.), Francuzi su se sukobili s austrijskim postrojbama sastavljenima od Hrvata (Montenotte, Millesimo, Dego) pod zapovjedništvom generala Matije Rukavine: „Toliko srčan koliko i izvrstan general“ (31), teško ranjen u bitci kod Montenottea (11. – 12. 4. 1796.), kako je general Bonaparte javljao vladinom Direktoriju (32). Kod Degoa (16. 4. 1796.), pukovnik Filip Vukasović najprije je uspio probiti francuske položaje, zarobivši 600 vojnika; Francuzi su izgubili 2800 vojnika u napadu (33). Međutim, u tijeku francuskoga protunapada, „srčanom Hrvatu“ Vukasoviću (34) pošlo je za rukom izvući se kroz linije francuskih bojni, odbivši tri puta juriše francuskih postrojbi generala Masséna. Francuski gubitci, tijekom Vukasovićevoga proboja, dosegli su broj od 1800 ubijenih ili ranjenih. Petar Vid Gvozdanović sukobio se s Francuzima kod Saloa (29. i 31. 7. 1796.), Lonata (3. 8.) i Gavardoa (4. 8.) (35).
U međuvremenu, na putu od Roverbella do Goitoa, Bonaparte je umalo pao u „hrvatskoj zasjedi“ (31. 7. 1796.) (36). U bitci kod San Marcoa (4. 9.), nadomak obala rijeke Adige, Vukasović je izdržao dvosatni napad postrojbi generala Masséna, Victora i Vaubois, obranivši položaj „s nevjerojatnom žestinom; prednost njegova položaja uravnotežila je njegovu slabiju brojčanost“ (37). „Borba je bila vrlo žustra, i uporan otpor Vukasovićeve prethodnice služio je na čast ovoj vojsci, mnogo slabijoj od Francuza“ (38). Potom se Vukasović povlačio „u velikom redu, iskoristivši sve poteškoće terena i svakog klanca da bi se opirao republikanskim postrojbama“ (39).
Nakon prelaska granice kod rijeke Adde, francuska je vojska ušla na područje Mletačke Republike (koncem svibnja 1796.), čije su vojne snage bile uvelike sastavljene od „Esklavonaca“ (Esclavons) novačenih u Dalmaciji; podatak koji je poslije zauzimanja Dalmacije Napoleon isticao u naređenju o novačenju Dalmatinske legije (2. 3. 1806.), premda je 1797. (2. 5.) u drugim okolnostima opravdavao objavu rata Mletačkoj Republici u prvom redu zbog raspoređivanja deset pukovnija Esklavonaca (40): „Ova je pokrajina nekada davala mnogo vojnika Republici Veneciji“ (41).
Bonaparte je od mletačkih vlasti zahtijevao hitno povlačenje posadnih bojni Esklavonaca iz Verone kako bi postigao razoružanje grada (8. 7. 1796.) (42). Već je tjedan poslije Bonaparte bio obaviješten da su Mlečani odlučili „povući sve njihove Esklavonce iz Terra Ferme i ograničiti obranu na more i lagune“ (43). Međutim, Verona, čija je posada brojila i 2000 Esklavonaca (44), predala se Francuzima (24. 4. 1797.) tek poslije dojave o potpisanom preliminarnom francusko-austrijskom ugovoru o miru u Leobenu i nakon bitke kod Croce Bianca (19. 4.), tijekom koje su Esklavonci pružali dug otpor, nanijevši velike gubitke Francuzima, sve dok ih njihovo topništvo nije rastjeralo i desetkovalo uslijed rasprsnuća kola za streljiva i sanduka baruta (45). U trenutku kada se mletačka aristokracija bila odrekla vlasti i pomirila se s nestankom „republike duždeva“ (12. 5. 1797.), njezini vojnici Esklavonci Dalmatinci bili su uza sve to njezini posljednji branitelji i zadnja prepreka ulasku francuske vojske u gradu.
Bonaparte je zahtijevao njihovo neodložno napuštanje grada (14. 5.), zaprijetivši slanjem odreda vojske u njihovoj domaćoj pokrajini Dalmaciji: „Ako, dvadeset četiri sata poslije objave ove zapovijedi, Esklavonci ne bi, sukladno zapovijedi koju su im dali magistrati Venecije, napustili ovaj grad da bi se uputili u Dalmaciju, časnici i vojni kapelani raznih satnija Esklavonaca bit će uhićeni, smatrani odmetnicima, i njihova dobra u Dalmaciji bit će zaplijenjena. Vrhovni će zapovjednik u tu svrhu naložiti da jedna divizija vojske maršira u Dalmaciji, i bit će uzrok tome što će se rat i njegovi užasi prenijeti usred njihovih domova“ (46).
Uoči ulaska njegove vojske u Veneciju, koji je već pripremao prije izbijanja nereda koji su slijedili pad aristokratske vlasti, Bonaparte je imputirao pljačke Esklavoncima (izvještaj Direktoriju od 14. 5.), kao da bi bolje opravdavao zauzimanje grada i uspostavu reda na čelu svoje vojske: „Jako se bojim da je ovaj jadni grad Venecija dijelom opljačkan od Esklavonaca u trenutku kada vam ovo pišem“ (47). Francuski general Baraguey d'Hilliers na čelu divizije ušao je 16. svibnja 1797. u Veneciji, koju su Esklavonci tek napustili nakon pokušaja prepada na mostu Rialto. Odbijen je od mletačke garde pod zapovjedništvom generala Salimberija. Esklavonci i njihov zapovjednik Nicolo Morosini ukrcali su se na brodove s kojima su otplovili do Zadra. U Veneciji je započela zapljena umjetnina koje je Bonaparte bio odredio u tajnim člancima nametnutoga Milanskoga ugovora (16. 5.) (48). Pad Mletačke Republike i uspostava nove pro-francuske vlasti u Veneciji izazvali su nerede u Dalmaciji i pobudili zahtjev za sjedinjenje pokrajine s Ugarskom i posebno s Kraljevstvom Hrvatske (49).
Nakon zauzimanja Ankone, jedine važne luke nakon Venecije, Bonaparte se već tada počeo sve više zanimati za Jadransko more i dalje prema istoku, privlačeći pozornost Direktorija na važnost Ankone (15. 2. 1797.) : „Trebamo zadržati ankonsku luku nakon općega mira, i da ostane zauvijek francuska; time ćemo steći veliki utjecaj na Otomanskoj porti i zagospodariti Jadranskim morem“ (50). Održavanje francuske prisutnosti na Jadranu zahtijevalo je stvaranje jedne snažne ratne mornarice. Bonaparte je poručivao novoj provizornoj vladi Mletačke Republike (13. 6. 1797.) da „...trebamo željeti da naša mornarica stekne hitro opasan izgled, da bi se održala na Jadranu, i da bismo ostali gospodari otoka i kontinenta Dalmacije, ako bi car ili neka druga sila namjeravali zauzeti ju...“ (51). Međutim, tajnim člancima leobenskih preliminara o uvjetima konačnoga mira (18. 4. 1797.), Bonaparte se već bio obvezao na ustupanje Dalmacije Austriji (52). Pad aristokratskoga režima u Veneciji i ulazak francuske vojske u gradu dali su povoda Austriji, ne očekujući više kraj pregovora i zaključenje mirovnoga ugovora, da zaposjedne bivšu mletačku Dalmaciju i Istru s Kvarnerskim otocima i Bokom kotorskom, čije je zauzimanje izveo korpus pod zapovjedništvom generala M. Rukavine (lipanj – kolovoz 1797.).
U prosvjednoj noti upućenoj austrijskim pregovaračima (28. 7. 1797.), generali Bonaparte i Clarke, opunomoćenici Francuske Republike, osudili su prijevremeno zaposjedanje navedenih pokrajina: „N. V. car je trebao zauzeti mletačko područje tek poslije konačnoga mira, međutim dočepao se Dalmacije i Istre, to jest najljepših pokrajina Mletačke Republike; protjerao je njezine posade, postavio svoju vladu i bečki kabinet još se žali na promjenu vlade Venecije!“ (53). U međuvremenu, prema Bonaparteovom nalogu, francuska je vojska već bila zauzela bivše mletačke Ionske otoke (lipanj 1797.). Bonaparte je naredio kontra-admiralu Brueysu (4. 8. 1797.), zapovjedniku francuske eskadre kod Krfa, pripremanje pomorske operacije u Dalmaciji, čiji je cilj bio njezino zauzimanje. S obzirom na to da bi pomorska francusko-mletačka ekspedicija u Dalmaciji izazvala prekid mirovnih pregovora s Austrijom, namjeravani pohod nije se obistinio. Zauzimanje jadranskih otoka i Dalmacije dolazilo bi u obzir prema Bonaparteu „u slučaju prekida“ s Austrijom (54). Brueysova eskadra koju je Bonaparte uputio na Krfu je trebala nadzirati Jadran i biti spremna za moguće operacije. „Neophodno je za operacije vojske Italije da budem apsolutno gospodar Jadrana“, isticao je Bonaparte u svojim uputama Brueysu (17. 9. 1797.) (55). Nakon pada Mletačke Republike, Jadran i njezina istočna obala postali su jedni od glavnih poprišta suparništva europskih velesila na Sredozemnom moru.