Prije nego krenem u ikakva razglabanja i teoretiziranja o vrlo jednostavnom zaključku vlastite introspekcije, izreći ću taj jednostavan zaključak odmah. Pišući pismo shvatio sam da sam naprosto poglupio. Shvatio sam da mi je najednom postalo iznimno teško dočarati čuvstva koja me prožimaju taj tren ili koja želim općenito iskazati bez korištenja skraćenica i emoticona. Shvatio sam da jedva zadržavam smislenu strukturu govora, te da naprosto ne uspijevam kazati nešto humoristično bez da ispadnem čudan. I najbanalniji zaključak, tako sam užasno neuredan.

Naravno, sve se te stvari daju vježbom i disciplinom ispraviti. Da tjedan dana vježbam krasopisanje ponovno bi dostigao čitkost. Da mjesec dana vježbam formu naučio bi kakvu takvu strukturu graditi riječima. A da godinu dana vježbam i ako u meni ima trunka talenta, možda bi naučio uspješnije se izražavati. I nije problem naučiti stvari; mene je kopkalo, kako je došlo do ovoga; jer nije uvijek bilo tako. Nekoć su mi takve stvari lakše išle.

Tehnologija je mač s dvije oštrice. Sjećam se jednog predivnog filma kojeg sam davno gledao, „The Man in the White Suit“ gdje u glavnoj ulozi Alec Guinness glumi znanstvenika koji je poslijeratnom razdoblju izumio tkaninu koja je nepoderiva, nezaprljiva i praktički vječna. Od te tkanine u tvornici je sebi satkao savršeno bijelo odijelo. Ne treba ga prati, ne treba ga peglati niti šivati. Sve prijašnje brige koje prate odjeću su nestale. Svi žele to odijelo, nude mu novce i sami se žele prvi obogatiti obećanjem lagodnog života. Tek na kraju filma Alec vidi staricu, koja plače da je ostala bez posla jer nitko više ne želi švelju. I tada mu sine da je takav tehnološki skok donio više patnje, negoli dobra i koristi.

Zar se slična stvar ne događa i nama danas? Uzmimo nekoliko usporedbi. Nekoć kada je čovjeku trebala informacija ili podatak, on je trebao ići na izvor te informacije ili se potruditi iskopati je u knjigama ili se još više potruditi dosjetiti je se. U korespondenciji informacija nije bila dostupna odmah. Trebalo se čekati da pismo dođe. I budući da je ta razmjena bila tako mukotrpno spora te zahtijevala mnogo strpljenja, ljudi su u taj mali pisani prostor pokušavali sažimati ono najbitnije i najdublje. U starim pismima ima više poezije, negoli u samim zbirkama poezije.

Dakle, izumili smo internet koji je jedan od najvećih izuma čovječanstva i predivna stvar koja otvara mnoge mogućnosti. Sve nam je odmah dostupno, sve osobe su nam odmah dostupne. Ali da parafraziram Chestertona, izumili smo glasan zvučnik i telefon, no imamo li što pametno kazati kroz njih? Nad tim pitanjem treba zastati. Tehnologija naravno sama po sebi nije ni dobra ni loša; to ovisi o načinu na koji se koristi. I mnogo je iznimnih ljudi koji je znaju koristiti u pravoj mjeri bez da naudi njihovoj ljudskosti. No, čovjek vrlo lako upada ovdje u zamku gdje, ako se prepusti njoj, više ne koristi nego šteti, donosi više patnje, negoli lagode. Jer ako je sve dostupno, tada se za ništa više ne moramo truditi. Ako je sve na kalkulatoru, onda se ne moram truditi računati. Ako mi je svatko odmah dostupan preko poruka i sve se može odmah kazati, tada ništa više ne ostaje naporu uma i ljepoti mašte. Drugim riječima, kao što zbog ogromnog napretka tehnologije koja nije marila za ljudsku prirodu i potrebe, u filmu starica ostala bez posla, tako sada zbog trenutnog napretka  tehnologije koja ne gazi ljudsku prirodu, naš mozak polako ostaje bez posla.

Zaključio bi da se ponekad, pa možda malo i češće, treba vratiti iskonskim stvarima. Nešto treba sam izračunati, nešto treba zadržati za sebe i kontemplirati prije, nego istipkaš svaku svoju misao u svakom trenutku dana. Ponekad treba napisati pismo, a ne e-mail. Ponekad treba popiti svježe pomuženo mlijeko, a ne ono iz tetrapaka. Ponekad treba sam nasjeći drva, a ne naručiti gotova. Ponekad treba napraviti i kazalište i predstavu za djecu, a ne im pustiti crtani film na mobitelu. Ponekad treba ženi izrezbariti kuhaču od drveta stabla ispod kojeg ste se prvi put poljubili, a ne joj kupiti novi mikser. Ponekad se naprosto treba prisjetiti što to znači biti slobodan čovjek.