GLAVNE OSOBINE NAPOLEONOVE VLASTI U HRVATSKIM ZEMLJAMA

Ove godine navršila se dvjestota godišnjica smrti Napoleona Bonapartea (1769. – 1821.) koji je proširio granice i utjecaj Francuske kao nikada prije u prethodnih 1000 godina nakon Karolinškoga Carstva, do hrvatskih zemalja na istočnoj obali Jadrana (1806.) i sve do desne obale Save (1809.). Ove je hrvatske povijesne pokrajine, odnosno krajeve s hrvatskim starosjedilačkim pučanstvom (Dalmaciju, Dubrovnik, Boku kotorsku, Vojnu i civilnu Hrvatsku, Istru) sjedinio (donekle) prvi put nakon nekoliko stoljeća razdvajanja u tvorevinu zvanu „Ilirske provincije“ (1809. – 1813.), koje su uključivale i zapadni dio Koruške (s dijelom bavarskoga Tirola), Kranjsku, Gradišku, Goricu i Trst, premda je Napoleonova izričita namjera bila zapravo uspostaviti kopnenu vezu Dalmacije s Italijom, stvoriti obrambeni teritorijalni pojas na granicama svojih posjeda u Italiji, proširiti kontinentalnu blokadu i otvoriti novi trgovački put s Istokom (1), bez dalekosežnih etnografsko-političkih pobuda.

– Znaš li da će nam plaća iznositi 982 eura kada uđemo u eurozonu? Zvuči tako jadno i tužno… – reče Ljubušak otpijajući gutljaj kave i zureći u šalicu.

– Da, ne znam što je nedostajalo kuni? – nadoda njegov kolega iz ureda, Imoćanin.

Treći kolega, isto pravnik, zaposlen u banci, Zagrepčanin te pobožni pratitelj ekonomskih trendova, duboko uzdahne i otpije gutljaj zelenoga čaja.

Godina sljednica 2021.-e, u kojoj je obilježena pedeseta godišnjica Hrvatskoga proljeća, petstota godišnjica Marulićeve smrti, Godina čitanja i Marulićeva godina, nije mogla neukusnije početi. Tragikomičnu, samoironičnu i u potpuni neumjesnu „epizodu” Matice srpske i njezin svojatački „kratki izlet” (oprosti mi, Antune Šoljane) u dubrovačku književnost, nikoga tko se imalo razumije u suvremenu hrvatsku stvarnost nije mogla iznenaditi, niti najmanje. Silina znanstvene, stručne i književne građe koja pobija srbijansku grabež za hrvatskom baštinom i kulturom trebala bi samo biti poticaj hrvatskoj diplomaciji (bolje rečeno, „diplomatiji”) i vlasti na odrješito djelovanje. Naravno, mentalitet Hrvateka, u kojemu je hrvatsko društvo i cijela politička nazovi-elita uronjena pogodovao je mlakom odgovoru, pokojoj diplomatskoj „notici” bez sluha i plahim odgovorima nekolicine „visokih dužnosnika”.

Prije nego krenem u ikakva razglabanja i teoretiziranja o vrlo jednostavnom zaključku vlastite introspekcije, izreći ću taj jednostavan zaključak odmah. Pišući pismo shvatio sam da sam naprosto poglupio. Shvatio sam da mi je najednom postalo iznimno teško dočarati čuvstva koja me prožimaju taj tren ili koja želim općenito iskazati bez korištenja skraćenica i emoticona. Shvatio sam da jedva zadržavam smislenu strukturu govora, te da naprosto ne uspijevam kazati nešto humoristično bez da ispadnem čudan. I najbanalniji zaključak, tako sam užasno neuredan.

„Ljudi su najbolji kad je najgore” klasična je rečenica vanzemaljskih, životinjskih i inih ne-ljudskih personifikacija čovjeka iz popularne kulture, a koju smo i mi sami ljudi preuzeli kao mantru, makar je njeno utemeljenje u stvarnosti dvojbeno.

Čovjek je zagonetka s kojom se susreću i svećenik, i liječnik, i znanstvenik, i sudac i umjetnik. Pa ipak je, držim, glumcima najteže proniknuti u to tajanstvo čovjeka jer oni su ljudske personifikacije ljudi ili, točnije, ljudi koji personificiraju druge ljude, bilo osobenjake bilo tipske likove, a ponekad, kad scenarij zahtijeva, i sebe. Glumiti čovjeka zasigurno je smjelije od biti čovjekom, no danas je sve češće teže reći prelazi li življenje u oponašanje i obratno.

Hrvatska estrada je od početka 2000-ih godina obilježena nasrtajima političke, medijske kulturne ljevice na slobodu stvaralaštva i umjetničkog izražavanja. Tu se prije svega ističe primjer afera nastalih oko lika i djela Marka Perkovića Thompsona koji u sukobu s ljevicom nije izgubio, ali i dalje je meta progona i cenzure. Najbolje tome svjedoči činjenica da je njegove hitove praktički nemoguće čuti na najvećim hrvatskim radijskim postajama iako je jedan od rijetkih hrvatskih glazbenika koji može napuniti Maksimir i Poljud, pa čak ni na radijskim postajama koji se hvale da puštaju najbolju domaću glazbu. No, unatoč nemoći da ga se zaustavi, da se zabrane Čavoglave i njegova nacionala hard rock epika s elementima folklorne glazbe, ljevica bi odmahnula rukom tvrdeći da je to ionako seljački pjevač koji nastupa za seljake zadovoljavajući tako vlastiti urbani snobizam i vlastite neuspjehe u kulturnom ratu kojeg već godinama vode protiv Thompsona i njegove publike.