Dokle(n) šutnja?
Godina sljednica 2021.-e, u kojoj je obilježena pedeseta godišnjica Hrvatskoga proljeća, petstota godišnjica Marulićeve smrti, Godina čitanja i Marulićeva godina, nije mogla neukusnije početi. Tragikomičnu, samoironičnu i u potpuni neumjesnu „epizodu” Matice srpske i njezin svojatački „kratki izlet” (oprosti mi, Antune Šoljane) u dubrovačku književnost, nikoga tko se imalo razumije u suvremenu hrvatsku stvarnost nije mogla iznenaditi, niti najmanje. Silina znanstvene, stručne i književne građe koja pobija srbijansku grabež za hrvatskom baštinom i kulturom trebala bi samo biti poticaj hrvatskoj diplomaciji (bolje rečeno, „diplomatiji”) i vlasti na odrješito djelovanje. Naravno, mentalitet Hrvateka, u kojemu je hrvatsko društvo i cijela politička nazovi-elita uronjena pogodovao je mlakom odgovoru, pokojoj diplomatskoj „notici” bez sluha i plahim odgovorima nekolicine „visokih dužnosnika”.
Taj mitski Hrvatek, Dudek, domobranček poput kakva Levijatana lebdi nad hrvatskim prostorom i hrvatskom stvarnošću nadirući, kano Anđeo smrti u Knjizi Izlaska, nagrizajući duhovno i kulturno tkivo Hrvata. Sam taj jeftini, niskobudžetni hrvatski „Levijatan za siromašne” i ne može doći na potez jer njegov posao odrađuje egoizam (na razini sedmoga neba), taštine, razdijeljenost, posvađanost, kukavičluk i kupljenost DHK-a, HAZU-a, HND-a i inih „krovnih” ustanova sitnim proračunskim izdatcima, tituličicama, položajčićima (kako se to danas običava reći sinekuricama). Navodni „branici” hrvatske kulture odavno su otpali sa staroga jugića, kojim i dalje „jaši” hrvatska politika, mjesto da Neverom grabimo prema Srednjoj Europi, kamo i pripadamo.
Ta balkanska kaljuža, u mirisu loših rakijetina i kafanskoga poluanimalnoga zavijanja, razvidno odgovara našim Hrvatekima, našim Dudekima, (pra)unucima hrvatskih Hedervaryja, koji uvijek vole tek biti „jedan od”, bilo da se radi o „narodima i narodnostima”, bilo „zemljama regijona”. Obožavaju pojam „Zapadni Balkan”, a istovremeno ne znaju objasniti gdje su to, pobogu, Južni, Sjeverni i Istočni Balkan? Gdje ste, dični hrvatski geografi, povjesničari, diplomati? Gdje ste katedre, zavodi, državni uredi, veleposlanstva?
U silnom tom metežu, smetenosti, izgubljenosti, potpunomu klonuću duha uslijed razrušene Banovine, biološkoga izumiranja i identitetskih „traženja samih sebe” u sve ujednačenijem, globaliziranijem, potrošačkijem i beživotnijem „velesvjetskom selu”, uslijed razbaštinjenja hrvatskoga kulturnoga blaga (Bokeljska mornarica, dubrovačka književnost) i zaključavanja društva, uslijed tolikih škandala i afera, općega malodušja, gasi se jedan od rijetkih istinskih preostalih promicatelja hrvatskoga identiteta.
Zapišite taj nadnevak, 11. veljače 2022. Zapišite ga masnim slovima u nekoj budućoj povjesnici hrvatske uljudbe. Toga dana hrvatska kultura gubi jedno važno vrelo, a hrvatski umjetnici i književnici rijedak prostor u kojemu su se mogli izraziti i predstaviti hrvatskomu općinstvu.
Gubitkom Hrvatskoga slova izgubljen je dragocjeni glas afirmirajućega, graditeljskoga, konstruktivnoga u hrvatskom javnom prostoru. Malobrojne su tiskovine koje će nastaviti promicati taj glas, Vijenac, Matica hrvatska, pokoji godišnjak ili župni list(ić), dok će samorazarujući, dekonstrukcijski dio scene i dalje dobivati preizdašna sredstva iz džepova poreznih obveznika. I pritom će javno „kmečati” o nedostatku zastupljenosti svojih ideja. Kružno gospodarenje u praksi!
Nisu u svemu tomu problem birokracija, aparatčici, sitne, prodane duše, sendvičari, stranački jurišnici, uhljebi… Boli uporna šutnja Akademije, „Institucija”, ureda, zavoda, ministarst(a)va. Boli ta uporna hrvatska šutnja, šutnja koja truje, šutnja koja razara, šutnja koja nijemo promatra pustošenje. Boli jer se poziva na Marulića, a istovremeno ne čini ništa da bi ga spriječila. Boli, jer se busa u demo(n)kršćanstvo, a potiče rasuće. Boli, jer se kiti Juditinim perjem, a „šverca” za Oloferna.
Hrvatska, to je radost. Hrvati, Hrvati su izvor frustracija.
Sazrijeva li konačno doba za djelovanje? Ili ćemo šutnjom ponovno, od Zvonimira pa naovamo, dopustiti drugima govoriti u naše ime mjesto nas?
Dokle(n) poltronstvo? Dokle(n) bezglavost? Dokle(n) muk?
Zlato, srebro, dukati,
za njih ćeš se prodati,
idi, idi, uzmi sve,
uzmi sve i gubi se.