Kratki naslov objašnjava maćehinski odnos države prema Petrinji u posljednjih 17 mjeseci od potresa. Zapravo taj isti odnos traje posljednjih 27 godina, od završetka Domovinskoga rata. Ista meta, isto odstojanje je očito mantra svih aktera hrvatske političke scene koji su nesretnim područjem Banovine protutnjali. Iako svijet i Hrvatska imaju većih problema od obnove, ili mi se barem tako čini, dopustit ćete mi da u ovom tekstu budem lokalpatriotski nastrojen i objasnim polazišnu tezu. 

Brojimo 17 mjeseci od potresa, a puno pomaka na području Petrinje nema. Odnosno, ako slušate predsjednika Vlade, ministre ili pak gradonačelnicu grada onda je s proljećem obnova „procvjetala“. Kao da živimo u nekom paralelnom svemiru ili su dotični izgubili dodir sa stvarnošću. Ministri „padaju“ kao cigle s oronulih fasada, novi traži dodatno vrijeme za upoznavanje resorom, ali Petrinja vremena odavno nema. Kao pijani milijarderi razbacuju se brojkama, ali ih realnost na terenu pobija. No, krenimo redom. 

„Dobit će Petrinja izlaz s autoceste Zagreb-Sisak“ ili „dobit će brzu cestu do spomenute autoceste“; kako bi bilo, ništa od spomenutog. Naslušali smo se različitih obećanja, ali zapravo ostajemo prometno slijepo crijevo. Tek nam slijedi rekonstrukcija ceste Brest-Žažina, s upitnim karakterom, a ta cesta ima sve veći promet. Uostalom koga lažete? Pa dio Petrinjaca živi u prašini proteklih 6 ili 7 godina (Ulica 6. kolovoza ili Ulica Mile Wod), teretni im kamioni tutnjaju pored kuća kao potres jer obilaznice nema, a desetak kilometara preostalih cesta ima sve veće rupe i brojnije asfaltne hupsere. Zato prilikom objave vijesti „potpisani su ugovori za sanaciju cesta“ ili „slijedi rekonstrukcija cesta“ ili „raspisan natječaj za idejna rješenja obilaznice u Petrinji“, osobno vam ništa ne vjerujem. Prometna i komunalna infrastruktura trebale su biti riješene prije desetak godina, a ne da kilometar asfalta dočekujemo kao najveći civilizacijski doseg ravan izumu kotača ili pisma. U normalnim gradovima spomenuta je infrastruktura nešto bez čega je život nezamisliv. Pritom je Petrinja imala nesreću da ju je zadesio projekt Aglomeracije, koji bi u svakoj drugoj sredini donio određeni prosperitet i razvoj, a u Petrinji je njome uspostavljena mreža nesposobnih izvođača, a grad ostavljen razrovan i bez elementarne infrastrukture. U tom kontekstu obećano željezničko povezivanje čini se kao najbolji „science fiction“ Petera Jacksona. 

Kao znanstvena fantastika djeluje i vakuum ili oblak u kojem vladajući obitavaju i spuštaju do nas kao milostinju svoje brojke, različita obećanja i nove 3D projekcije kuća i višestambenih zgrada, a sve je već mjesecima poznata demagogija. Neću ovdje izdvajati njihove brojke jer zato imaju svoje medije pod kontrolom, ali dovoljno je prošetati Petrinjom i njenom okolicom i vidjet ćete da još nisu ni srušili ono što su trebali, a kamoli započeli gradnju toliko ugovorenih kuća. Pitaju se novinari konstantno što su „uska grla“, odnosno gdje zapinje u obnovi? Pa troma i učmala administracija po odgovornim ministarstvima, uredima za „obnovu“, agencijama dovode ljude u stanje očaja i izbezumljenosti jer jedino što znaju reći jest da je „vaš predmet u obradi“ ili „pošaljite požurnicu“ 15. po redu, a u prebacivanju odgovornosti s jednih na druge su doktorirali. Igraju „vrhunski stolni tenis“ s ljudskim životima i sudbinama. 

Upitne sudbine su i najvažnije institucije u gradu. Nakon što su se Mađari velikodušno ponudili da će izgraditi Prvu osnovnu, uslijedilo je konstantno pomicanje roka za pripremu terena za izgradnju škole koja je tako nasušno potrebna, a čiji su radovi trebali započeti u svibnju. Sada smo pri kraju navedenog mjeseca, teren je pripremljen, ali očito je da su se i Mađari morali uhvatiti u koštac s tromom hrvatskom birokracijom i slati požurnicu za izgradnju škole u Hrvatskoj!! Nedovoljno apsurdno?!

Srednja škola Petrinja je već mogla biti pri kraju s izgradnjom nove u krugu tvornice Gavrilović zahvaljujući donatorskim sredstvima i angažmanom ravnatelja i osoblja škole, ali je Ministarstvo koje bi trebalo skrbiti o obrazovanju imalo drugačije zamisli. Takve zamisli kojima je škola izgubila 60 đaka koji su po prirodi stanovanja gravitirali njoj, a sva silna papirologija prethodno pribavljena za obnovu škole prema Zakonu za obnovu bačena je u vjetar, jer Svjetska banka zahtjeva svoju posebnu papirologiju. A oni koji zapravo najviše trpe su učenici i nastavnici. Ali usprkos nemaru Ministarstva ne posustaju, ovih su dana otvorili svoja vrata i pozvali đake osnovnih škola da im se priključe. 

Posebna priča u cjelokupnoj obnovi, jest dio o obnovi kulturne baštine. Priča je to s mnoštvom upitnika i nepoznanica, a dovoljno o njoj će reći sljedeća jednostavna matematika. 35 građevina je u užem centru Petrinje označeno kao kulturno dobro. U najboljem slučaju ishođenje projektne dokumentacije za sve te građevine trajat će 2 godine, a sama obnova (kada, i ako do nje dođe) trajat će minimalno 5 godina. Zbog kompleksnosti gradnje moguće i duže. Ako samo uzmemo u obzir obnovu navedene baštine, trebat će im 170 godina. Uzmemo li u obzir mjerodavne konzervatore, vjerojatno i duže. Čini se prema ovom da gospodin Vanđelić ipak nije bio daleko od istine. 

A među Petrinjcima, usprkos svemu ovome vlada „čudni mazohizam“. Koliko god otužno i pusto izgledao grad, koliko god nas koči administracija i neprovedivi zakoni, mi taj grad volimo još više. Nerazumna je nekad, ljudima izvana, ljubav prema tom parku i njegovim lipama, zelenilu nasipa i Petrinjčice ili roštilju na obali Kupe. Pitanje je dokad će nas sve to držati? Od ljubavi prema gradu se ne živi, on se i prije potresa praznio, a sad pogotovo. Demografski podatci govore sami za sebe.

Zato čitaoče „lupi“ šamar svakom idućem Petrinjcu kojeg vidiš, a koji ti kaže da je dobro i da nema problema. Ima ih i brojni su, a ovdje su samo dijelom navedeni. „Lupi“ mu šamar i reci da ima pravo dići glas i da se ne mora bojati. I prije potresa smo imali ništa, sada imamo „apsolutno ništa“. „Lupi“ mu šamar i reci mu da ne mora trpjeti političke mediokritete koji ne ispunjavaju svoja predizborna obećanja. Jednostavno „lupi“ mu šamar. Možda se probudi iz letargije i apatije.