Vjerujem da je barem netko od mlađih čitatelja doživio – kao što je većina nas starijih koji smo odrasli u bivšemu ateističkom sustavu – da u školi ili u nekoj drugoj prigodi razgovora sa ljudima drugoga svjetonazora, i od strane tih istih ljudi bude istaknuta nespojivost vjere i suvremene znanosti. Naime, oni smatraju da je vjera nešto zastarjelo, nešto što se protivi „zdravom“ razumu i nikako se ne slaže sa suvremenim znanstvenim spoznajama. Pri tome kao argumentaciju najčešće spominju slučajeve poput Galilea, Giordana Bruna i dr. koje je čak i Crkva rehabilitirala priznajući pri tome svoju pogrješku. Zapravo se taj sukob svodi na jednostavno pitanje: postoji li Bog ili ne? Prema materijalističkom mišljenju, pojednostavljeno rečeno, postoji samo ono što se može percipirati našim ljudskim osjetilima ili izmjeriti instrumentima. 

Duhovna stvarnost koja je izvan domašaja osjetila i instrumenata, prema njihovom mišljenju, ne postoji. Međutim, filozofska rasprava o tome daleko nadilazi opseg i cilj ovoga članka, što i nije bila moja namjera, već sam htio dati kratki prikaz znanstvenoga otkrića, i zaključka o Božjoj egzistenciji koji je proizašao iz tog otkrića, jednoga poznatog znanstvenika, inače deklariranoga ateista. Radi se o poznatom britanskom astrofizičaru Sir Fredu Hoyleu, koji je inače poznat kao tvorac kozmogonijske teorije stalnoga stanja i veliki protivnik teorije Velikoga praska – „Big Bang“ (manje je poznato da je taj naziv smislio sam Hoyle), kao i njene prethodnice – teorije praatoma belgijskoga svećenika i profesora fizike Georgea Lemaitrea koja je potvrđena astronomskim opažanjima širenja svemira. Unatoč jasnim eksperimentalnim činjenicama, Hoyle se nije slagao sa njihovom interpretacijom koja je, vremenskom ekstrapolacijom u prošlost jasno ukazivala da je svemir imao početak odnosno počeo se širiti iz sićušne čestice zanemarivoga obujma, tzv. „praatoma“. Ideju da je svemir imao početak Hoyle je nazvao „pseudoznanošću“, jer implicira mogućnost postojanja Stvoritelja – Tvorca svemira, što je po njemu neznanstvena, iracionalna pretpostavka jer se ne može eksperimentalno provjeriti. Zato je Hoyle 1948. godine postavio vlastitu teoriju poznatu kao teoriju stalnoga stanja, kojom je pokušao argumentirati da bi svemir mogao biti vječan i nepromjenjiv, iako je već tada iz astronomskih opažanja bilo poznato da galaksije odmiču jedna od druge, tj. da se, kako je prije rečeno, svemir širi. Međutim, kada je šezdesetih godina 20. stoljeća otkriveno tzv. kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje, teorija Velikoga praska dobila je time jaki eksperimentalni dokaz, pa je odnijela pobjedu nad Hoyleovom teorijom stalnoga stanja koja je morala biti napuštena, a velika većina fizičara i astronoma prihvatila je (još uvijek aktualnu) teoriju Velikoga praska. Međutim, što izgleda pomalo paradoksalno, znanost odnosno njegova vlastita otkrića vodila su ga, unatoč njegovu ateističkom svjetonazoru, sve bliže i bliže, ako ne k duhovnoj, onda barem razumskoj spoznaji Tvorca čitavoga svemira. Poznata izreka Sv. Ivana Pavla II., da su „vjera i razum dva krila pomoću kojih se ljudski duh uzdiže k Bogu“ ovdje tako nalazi svoju djelomičnu potvrdu. 

Hoyle se, naime, osim kozmogonijskim problemom također bavio i istraživanjem u području fizike zvijezda. Proučavao je tzv. nukleosintezu – izgradnju složenijih atomskih jezgara iz jednostavnijih putem nuklearnih reakcija u zvijezdama. Kao što je, vjerujem, većini čitatelja sa gimnazijskim znanjem fizike poznato, u zvijezdama se zbiva termonuklearna fuzija, spajanje atomskih jezgara manje mase u jezgre veće mase pri vrlo visokim temperaturama, uz oslobađanje energije. Jedna vrsta nuklearnih reakcija kojom se Hoyle posebno bavio je nastanak ugljika iz lakših elemenata, npr. vodika i helija u zvijezdama. Zašto ga je to zanimalo? Ugljik je osnova organskoga života koji poznajemo. Da bi postojale biljke, životinje a konačno i mi ljudi, svemir mora sadržavati elemente poput ugljika, a oni nastaju kao produkti nuklearnih reakcija unutar zvijezda. Taj ugljik, i ostali teži elementi, moraju se zatim raspršiti svemirom u eksploziji zvijezda-supernova te se konačno kondenzirati kao sastojci planeta. Zato je Hoylea posebno zainteresiralo podrijetlo ugljika u svemiru odnosno na Zemlji. Posebno je proučavao tzv. trostruki alfa proces, u kojem fuzijom (spajanjem) triju jezgara helija ili, što je isto, triju alfa-čestica nastaje jezgra ugljika. Ta reakcija zbiva se u dvije faze: prvo se dvije alfa čestice spoje u nestabilnu jezgru atoma berilija. Ako se, potom, u vrlo kratkom vremenu (reda veličine milijardinke sekunde) ta jezgra sudari sa još jednom alfa česticom, nastane jezgra ugljika u pobuđenom stanju. Prema Hoyleovim teoretskim proračunima, pretvorba lakših elemenata u ugljik morala bi se odvijati izrazito sporije nego što je proizlazilo iz dotadašnjih astronomskih opažanja koncentracije ugljika u zvijezdama. Kako bi uskladio svoje proračune sa opažanjima, Hoyle je pretpostavio da ugljikova jezgra ima pobuđeno stanje točno određene energije – tzv. rezonantno stanje koje jako pojačava i ubrzava reakciju. Naime, zbroj energija jezgre berilija i upadne alfa čestice mora biti točno jednak energiji rezonantnoga stanja jezgre ugljika. U tom slučaju će jezgra berilija apsorbirati alfa česticu i nastat će nova jezgra ugljika. (op. a. djelovanje rezonantnog stanja možemo, doduše dosta pojednostavljeno, usporediti sa njihanjem djece na ljuljački: ako žele „pojačati“ njihanje, tj. povećati amplitudu i energiju njihanja – tada moraju savijati i ispravljati koljena naprijed-natrag u ritmu njihanja ljuljačke. Njihanje nogu i njihanje ljuljačke su tada u rezonanciji. Ako, naprotiv, ta dva njihanja nisu u ritmu, tj. rezonanciji, onda neće doći do pojačanja njihanja.).

 I doista, nedugo zatim njegovo teoretsko predviđanje pokazalo se točnim: eksperimentalno je potvrđeno rezonantno stanje jezgre ugljika upravo takve energije kakvu je predvidio Hoyle. Za njega je to bio potpuno neočekivan rezultat, jer je odvijanje nuklearne reakcije preko toga stanja bilo puno manje vjerojatno nego preko ostalih međustanja. (Fizičari bi rekli da je udarni presjek za reakciju preko toga stanja puno manji od udarnih presjeka reakcija preko nekih drugih međustanja.)

Izraženo slikovitom usporedbom, bilo bi to kao da u deset bacanja kocke svih deset puta dobijemo šesticu. Zar je moguće, pitali su se Hoyle i njegovi suradnici, da život na bazi ugljika, a time i čovjeka, ovisi o tako malo vjerojatnom nuklearnom procesu u zvijezdama? S druge strane, što je bilo još zagonetnije, astronomska opažanja potvrđivala su veliku koncentraciju ugljika u zvijezdama i u oblacima plina u međuzvjezdanom svemirskom prostoru. Proračuni su pokazivali potpun nesrazmjer između starosti svemira i koncentracije ugljika u svemiru. Kako je uopće mogao nastati sav taj ugljik?

Da naglasimo, Hoyle je tu znanstveničkom intuicijom pretpostavio da bi u jezgri ugljika moralo postojati jedno posebno, statistički malo vjerojatno, složeno rezonantno stanje jezgre ugljika kako bi se trostruki alfa proces mogao odvijati dovoljno brzo da nastane tako velika količina ugljika u zvijezdama, i izračunao je energiju i druga potrebna svojstva (spin, paritet) tog stanja jezgre ugljika koja je nastala od tri alfa čestice (= jezgre helija). 

Kada je saznao za eksperimentalnu potvrdu svoga predviđanja, Hoyle je to komentirao ovim riječima [citat iz knjige S. Hawkinga „Velebni plan“]: „Ne vjerujem da bi neki znanstvenik, koji je ispitao ove podatke, propustio zaključiti da su… Zakoni nuklearne fizike bili namjerno zasnovani takvima… Zdravorazumska interpretacija činjenica sugerira pomisao da se neki superintelekt poigrao sa zakonima fizike, kemije i biologije, te da u prirodi ne postoje slijepe (slučajne, nasumične) sile...“

Hoyle kao prirodoznanstvenik ovdje uočava toliko mnogo nevjerojatnih podudarnosti, da mu se kao jedino racionalno objašnjenje nameće, kako on kaže, jedna superinteligencija koja upravlja svim prirodnim zakonima odnosno čitavim svemirom. Iako Hoyle nije imao dar duhovne spoznaje, ipak ga je znanost dovela barem do nekakve slutnje o Božjoj egzistenciji. 

Ovo je samo jedan od mnogih primjera u povijesti znanosti da znanstvenika, ako on svoja istraživanja provodi znanstvenom metodom, objektivno i nepristrano, znanost nikada neće udaljiti od vjere, već upravo suprotno, ona znanstvenika, pa čak ako on ima agnostički ili ateistički svjetonazor, može jedino približiti vjeri i dovesti ga do zaključka o granicama ljudske spoznaje i savršenom redu – odrazu jednog veleuma – Tvorca koji upravlja čitavim svemirom.