Dan je bio vruć, a beton terase kafića u malom dalmatinskom mjestu se užario od podnevnog ljetnog sunca. Sjedosmo nakon kupanja popiti hladno pivo i uhvatiti malo zraka jer je zapuhao lagani vjetar koji je razbijao mediteransku omarinu. Lagano smo ubijali vrijeme kroz priče o politici i problemima naše hrvatske države; uz korupciju, klijentelizam, poreznu preopterećenost spomenuli smo se i nabujaloga mehanizma lokalne i regionalne samouprave. Začuvši našu priču jedan stariji gospodin se okrenu prema nama i ispriča nam malu anegdotu vezanu uz našu temu: “Lipo govorite dečki ali nema tu volje za promjene još otkako sam ja bio u politici. Uša sam u politiku devedesetih i bio aktivan još dvitisućitih.

Nakon šta sam se više puta uvjerio kako u našoj politici u svim strankama nema veće skupine ljudi koja želi nešto mijenjati izaša sam. Jednoga od tih mojih političkih suboraca sretnem nedavno u Sinju. I on je izašao iz politike ali u njegovom slučaju je bila smjena generacija i baš s njim otvorim temu kako u ovoj našoj Hrvatskoj i Dalmaciji nabuja taj broj općina i sela-gradova do besvijesti i ja ga upitam otvoreno: “Pa kako ste to dopustili?” jer za razliku od mene on je ipak sjedio na nekim mjestima gdje se donose konačne odluke. Na moj upit on je odgovorio: “Mi smo dali tko je pitao”. Na šta sam mu ja reka: “Gospeti drage, ne bi da ti je od pokojnoga ćaće pa si dava?” Smiješna politička anegdota je, u biti, pokazala način funkcioniranja hrvatske politike bez obzira na stranačke i regionalne pripadnosti. Od toga razgovora sam razmišljao o reformi lokalne samouprave, u smislu njene racionalizacije i okrupnjivanja, a što je povremeno, kada je to politički popularno i u žarištu medija i javnosti. U tom smjeru sam razvio vlastitu viziju političkoga zemljovida Hrvatske i Dalmacije, koja je nedovršena i nepotpuna s obzirom da nisam najbolji poznavatelj kulturnih, povijesnih i drugih čimbenika koje gaji stanovništvo drugih hrvatskih krajeva. No, svakako bih volio da netko potpuni moju viziju.

Dakle, trenutno Hrvatska broji 20 županija i Grad Zagreb koji ima zaseban status. Shvaćajući da je broj županija i sama županija ustavom zaštićena kategorija, reforma je nemoguća do ⅔ suglasja u Saboru koje bi dovelo do promjena. Zbog ustavne prepreke mnogi su predlagali reformu regionalne samouprave na način da se županije ostave u sadašnjem obliku ali se osnuju regije Južna i Sjeverna Hrvatska. No, prema mom mišljenju to bi dovelo do stalnoga bujanja regionalne i lokalne samouprave jer bi uz sve sadašnje ustanove i tvrtke trebalo osnivati i one regionalne, što bi odvelo Hrvatsku u suprotnom smjeru od onoga u kojem želi ići. Uostalom, nema potrebe za izbacivanjem naziva županije, obzirom da se isti nastavlja na tradiciju velikih župa i hrvatski ga je narod prihvatio. Ono što je potrebno jest spajanje županija prema povijesnim hrvatskim regijama i vraćanje starih službenih grbova i zastava u uporabu. No, koliko li je to samo moguće, jer slijepo držanje tradicije katkad ne odgovara izazovima suvremenoga doba, kao što je primjerice Ujedinjeno Kraljevstvo to uvidjelo još u 19. stoljeću provedbom reforme izbornih zakona. Četiri dalmatinske županije bih ujedinio u jedinstvenu dalmatinsku županiju, posebno zato što je izgradnjom Pelješkog mosta riješen problem prometne izolacije juga Dubrovačko-neretvanske županije. Istarska županija, zajedno s riječkim primorjem, Kvarnerom i kvarnerskim otocima činili bi zasebnu županiju. Ostatak Hrvatskoga primorja, Gorski kotar, Ličko senjska i Karlovačka županija činile bi novu županiju. Zagrebačka županija, sa županijama Hrvatskoga Zagorja, Prigorja, Podravine i Međimurja, te dio Sisačko-moslavačke županije činili bi sjevernohrvatsku županiju. Preostali dio Sisačko-moslavačke i županije istočne Hrvatske činile bi novu slavonsku županiju. Time bi se Hrvatska mogla područno podijeliti na pet županija i Grad Zagreb. Eventualno, zbog kulturoloških, zemljopisnih i prometnih razloga, broj županija bi se mogao povećati za jednu do dvije. Svakako, na taj način, od trenutnih 20 županijskih uprava Hrvatska bi dobila pet županijskih uprava, što bi dovelo do smanjenja troškova kao i de-birokratizacije, te lakšeg planiranja i provedbe prometnih, energetskih i drugih projekata.

Sljedeći korak su općine i gradovi, što ću prikazati na primjeru moje matične Dalmacije. Dakle, nakon što bi došlo do spajanja Zadarske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske u jedinstvenu Dalmatinsku županiju, potrebno je racionalizirati gradsku i općinsku podjelu. Prije svega glavni grad Dalmatinske županije bio bi povijesno sjedište Kraljevine Dalmacije: Grad Zadar. On bi zadržao status Grada, dok bi dosadašnji gradovi dobili status općina, a dosadašnje općine bile bi ukinute te pripojene Zadru ili novim općinama, zavisno o zemljopisnom položaju i kretanjima stanovništva te uzevši u obzir gospodarstvo i školstvo. Šibensko-kninska županija bi se pak vratila na predratni ustroj, te se sastojala od 3 općine: Šibenika, Drniša, Knina. Na isti način bi se riješila unutarnja organizacija i Dubrovačko-neretvanske županije. Sadašnja Splitsko-dalmatinska županija bila bi drukčije podijeljena zbog Splita i širega splitskog područja. Naime, činjenica je kako Split zajedno s Kaštelima, Solinom, Dugopoljem, Klisom, Podstranom i Šoltom čini u naravi jedinstveno, urbano, kulturno, prometno i gospodarsko središte. Stoga bi to područje činilo jedinstvenu jedinicu lokalne i područne samouprave po uzoru na talijanski sustav citta metropolitana, odnosno gradova-metropola. Za potrebu ovoga teksta nazvat ćemo to gradskim područjem Split. Gradsko područje Split bi u svojim političkim ovlastima objedinjavalo ovlasti županije i ovlasti grada i općine te bi takva lokalna jedinica imala u potpunosti upravu nad prometnicama, fiskalnom politikom, pomorskim dobrima, okolišem, građevinarstvom i urbanizmom itd., te ne bi ulazilo u upravu dalmatinske županije. Ostali gradovi Splitsko-dalmatinske županije bi dobili status općine, a dosadašnje općine bi se pripojile svojim povijesnim krajinama (Cetinska, Imotska, Vrgorska). Svakako, u slučaju Dalmacije valjalo bi naglasiti kako bi svi veći otoci bili zasebne općine, dok bi otoci s manjim brojem stanovnika pripadali područnoj upravi najveće općine ili grada na kopnu. Dakle, u budućoj podijeli lokalne i regionalne uprave postojali bi županija, gradsko područje, grad i općina. Naime, uvođenjem gradskog područja stvorili bi se preduvjeti za napredak velikih gradova bez gušenja bližih ruralnih sredina, a uz postojanje gradskoga područja u županiji i glavnoga grada županije izbjegla bi se nepotrebna centralizacija županije koja trenutno guši državu. Okvirno, Republika Hrvatska bila bi podijeljena na pet županija s glavnim Gradom Zagrebom, dva ili tri gradska područja, pet glavnih županijskih gradova i sa značajno manjim brojem općina, što je razvidno iz ovoga kratkog nacrta potencijalnoga preustroja Dalmacije. Opseg ovlasti i nadležnosti županija smanjio bi se u korist ovlasti i nadležnosti gradova i općina s ciljem što manje ovisnosti općine i grada odnosno njihova stanovništva o udaljenijim županijskim središtima. Naravno da bi se za reformu lokalne i područne samouprave trebala izdvojiti znatna sredstva i provesti istraživanja koji bi model bio najprikladniji, te je ovo samo jedan nacrt za koji ne tvrdim da je ono što Hrvatskoj treba, ali svakako je ideja suprotna sadašnjem stanju stvaranja općina koje su disfunkcionalne, nenaseljene i opustošene, i gradova koji to nisu niti po broju stanovnika, niti po svojim obilježjima.