Aristotel i znanstvena misao
DE AUCTORE
Aristotel (384. – 322. pr. Kr.) je starogrčki filozof, znanstvenik i polihistor, „jedan od najvećih mislilaca antike koji je u svojim djelima obuhvatio praktički sve znanje svojeg vremena“[1] filozofskim okvirom čija su počela sjedinjena u odrednici aristotelizma, a koji je odsudno utjecao na razvoj europske i svjetske znanstvene i filozofske misli.[2] Kao i u brojnih kolega, životne okolnosti u velikoj su mjeri usmjeravale njegovu misao, kao što su i društveno-politička, povijesna i kulturna gibanja utjecali na prihvat ili odbacivanje pojedinih njegovih ideja, koncepata, ali i cijeloga aristotelizma.
Kako mu je otac Nikomah bio osobni liječnik makedonskoga kralja Aminta II., zarana je imao pristup plemstvu i dvoru. Rano je ostao bez roditelja, posvojio ga je nećak Prosen, sve dok sa 17 ili 18 godina nije stupio u Platonovu Akademiju, gdje provodi sljedećih dvadeset godina, isprva kao učenik, a kasnije i kao redovni profesor, sve do Platonove smrti. Za života je osnovao više škola, no najpoznatija je Likej, Akademija koju zasniva u Ateni nakon povratka s dvora Aleksandra Velikoga, kojemu je bio odgojiteljem prije njegove krunidbe. Zbog veza s Makedoncima, po Aleksandrovoj smrti pobjegao je iz Atene na majčino imanje u Halkidi, gdje je i preminuo. O veličini i obuhvatnosti njegova života i djela dovoljno je priložiti sljedeći navod: „U povijesti grčke filozofije Aristotel je nesumnjivo najstrmija planina i filozof kojega je najteže obuhvatiti jednim pogledom. Ponekad se čini da je o svemu i protiv svega govorio i da nema znanosti ili discipline o kojoj nije progovorio.”[3]
ARISTOTELOV(SK)A LOGIKA
Kao pitomac glasovite Akademije, prema povjesničarima „najodaniji i najbistriji od svih Platonovih učenika”[4], Aristotel je bio dobro upoznat s platonizmom. Iako nije poznato je li do razilaženja s Platonom došlo prije, tijekom ili nakon naobrazbe u Akademiji, njegova je logika umnogome različita, a gdjegdje i suprotstavljena Platonovoj, što se kasnije i odrazilo u razvoju zapadn(oeuropsk)e filozofije, a tako i znanosti. Najjednostavnije i najsažetije, dok su za Platona ideje „opće strukture bitka”, koje posjeduju bitak za sebe, u Aristotela je obratno. Iz toga proizlaze mnoge različitosti u shvaćanju prirode, umjetnosti, čovjeka i života među ovim dvama misliocima.[5] Aristotel, čija su djela puna apstraktnih promišljanja i zaključaka, svojim je odmakom od Platona u smjeru praktične, svakodnevne primjene svojih logičkih počela utro put usustavljivanju (sistematizaciji) tj. kategorizaciji znanja, koja je sastavni dio ne samo suvremene znanosti i svakodnevnice, nego i odlika same ljudske prirode (sklonost klasifikaciji pojava, iskustava, obilježja). Nije, dakle, moguće razumijevanje Aristotelovih znanstvenih pogleda bez poznavanja njegove logike – ona je preduvjet svakom takvom promišljanju. Svaki se gimnazijalac, a napose klasičar, za svoga obrazovanja upozna s aristotelovskim silogizmom (grč. syllogizesthai – prikupiti, sažimati), barem njegovim poznatijim oblicima, koji su temelj logičkoga zaključivanja i razmatranja u Aristotela.[6] Shodno tome, zakonitosti logike primjenjive su, dapače, uvjetuju Aristotelovu razdiobu i razradu znanosti. Ne ulazeći dublje u svu složenost i razgranatost aristotelovske logike, vrijedi naznačiti kako ona donosi niz počela koja se i danas široko primjenjuju. Prije svega, kao prvu zadaću svoje logike Aristotel je postavio oblikovanje metodološka okvira za provođenje znanstvenih uvida (istraživanja) i njihovo ispravno tumačenje. Aristotelova logika (koju naziva i propedeutikom i analitikom) „treba pokazati put, kojim se svuda može dostići cilj znanstvene spoznaje”, pa ju i on sam ne ubraja u filozofske discipline, nego ju smatra „općim oruđem za sav znanstveni rad”.[7] Time, zapravo, na neki način postavlja temelje znanstvenoj metodologiji jer „kao što se u retorici uči vještina uvjeravanja,, tako se u logici uči vještina znanstvenog istraživanja, spoznavanja i dokazivanja” – sam Aristotel prezirao je sofistički pristup retorici (uvjeravanje radi postizanja pobjede u raspravi) te je njihovu retoričkom dokazu suprotstavio svoj znanstveni.[8] Drugim riječima, jasna metodologija i klasifikacija (jasan ulaz, „input”) nužne su za uspješno znanstveno promatranje i zaključivanje (ispravan izlaz, „.output”). Također, Aristotel iznosi važnost izvođenja dokaza (dedukcije), ali i objašnjenja, kako bi se izvođenjem jedne postavke/tvrdnje iz druge moglo doći do valjana zaključka o objektu promatranja, što god on bio. Mnoge njegove propedeutičke postavke protežu se i u njegovom znanstvenom radu, čega se detaljnije dotičemo u sljedećem odjeljku. Sva složenost i raznovrsnost, ali i praktična upotrebljivost aristotelovske logike bila bi dostatna za njegov ulazak u enciklopedije, no, kao što će pokazati sljedeći odlomci, Aristotel je opusom i važnošću svojih izvoda, objašnjenja i zaključaka već za života nadišao sve svoje protivnike i ostao relevantnim sve do danas, dobivši time zasluž(e)no mjesto u kanonu (zapadne) filozofske i znanstvene misli.
RAZREDBA ZNANOSTI I ARISTOTELOVA OPUSA
Dosadašnji, početni uvid u Aristotela mogli bismo zaokružiti ovim rečenicama: „Aristotel je podijelio svijet na neživi, biljni i životinjski. Zatim je krenuo proučavati i čovjeka i primijetio je da se sve što ta osobita životinja stvara može svrstati pod materijalno, moralno i teorijsko, ovisno o tome je li predmet njegova razmišljanja iz svijeta fizike, etike ili metafizike. Osnovni princip njegove metode katalogizacije bila je logika, temeljena na silogizmu.”[9] Nastavno na Aristotelov logički okvir za znanstveno promišljanje, Aristotelova se filozofska (a time i znanstvena) metoda zasnivala na pronalaženju zagonetke (aporije) i traženju rješenja[10] poštujući zadane metodološke i logičke, ali i analitičke okvire. Priprema spoznaje za promatranje i promišljanje o promatranomu (propedeutika, analitika ili, u današnjem smislu, logika) nužna je, kao što je već istaknuto, za izvođenje dokaza ili zaključaka.
Za vrednovanje i razmatranje Aristotelova opusa nužno je poznavati okolnosti u kojima su njegovi spisi došli do njihovih tumača i prevoditelja, a preko njih i do nas. Bili su odneseni iz Atene i skrivani u Maloj Aziji, potom vraćeni u Atenu, do rimskoga osvajanja. Prvi ih je kritički uredio, posložio i objavio Andronik s Rodosa, na čijoj se redakciji temelji standardni opus na starogrčkom što ga je 1831. priredio Immanuel Bekker.[11] Razvidno je, dakle, kako su kasnija tumačenja Aristotela, pa i današnja, temeljena na Andronikovoj podjeli, koja ne mora nužno odražavati i izvorne Aristotelove nazore. Još je Bekker naznačio moguće pogrješke, ali i doveo u upitnost autorstvo nekih djela, o čemu se još i danas vode rasprave.[12] Aristotelove spise možemo podijeliti na hipomnematičke i sinagogičke (bilješke, ulomci, zbirke građe na različite teme), egzoterične (namijenjene širem čitateljstvu i pisane, današnjim rječnikom, „popularnoznanstveno”) te ezoterične (konkretnije, stručnije, za uže čitateljstvo).[13] Potonji se dalje dijele na logičke (objedinjene u Organonu, „oruđu”), prirodoznanstvene (najpoznatija je Fizika), metafizičke (Metafizika – tako svrstani po Androniku, „onkraj fizike”), etičke (Nikomahova i Eudemova etika), političke (Politika), retoričke (Retorika) i poetičke (Poetika)[14], u kojima detaljno razrađuje načela i zakonitosti navedenih disciplina.
Konačno, imajući u vidu njegov logički (analitički) aparat, njegovu metodološku i dedukcijsku namjenu te opus možemo iznijeti Aristotelovu podjelu znanosti. Kao uokviritelj, ako ne i otac „znanstvenoga svjetonazora”, iz kojih se od antike do danas razrađuju i nadograđuju ciljevi, metode i obilježja znanstvene misli, Aristotel je znanosti podijelio „tri skupine ovisno o stavu čovjeka prema svijetu i osebujnosti traženja istine koja u njima dolazi do riječi” na teorijske (promatrajuće), praktične (djelujuće) i poietičke (proizvodne). Teorijske znanosti uključuju „prvu filozofiju” (metafiziku), fiziku (današnje biologiju i ekologiju) i matematiku, praktične uključuju ekonomiju, etiku i politiku, dok poietičke obuhvaćaju raznorodna umijeća (grč. techne), retoriku i poetiku.[15] Promatrajuće je znanosti držao najvažnijima, pa ga u tomu smislu u prvom redu možemo smatrati i prirodoslovcem ili barem njegovom pretečom, posebice uzevši u obzir da se u svojim Kategorijama zalaže za važnost istraživanja fizičkih tvari (predmeta u fizičkom svijetu, stvarnosti).
NEKA VAŽNIJA POČELA ZNANOSTI U ARISTOTELA
Za shvaćanje aristotelovske znanosti nužno je imati u vidu kako su njegove osnovne pretpostavke izvedene iz polemika s Aristotelovim filozofskim protivnicima tj. neslagateljima, kako među prethodnicima, tako i suvremenicima. Aristotel se, kao što je već i bilo rečeno, suprotstavlja matematičkom platonizmu i Platonovu idealizmu, držeći da apstraktno nije i nestvarno, nego da se može spoznati (i) osjetilno, bilo životnim iskustvom (ili, bolje rečeno, iskustvom života), bilo proučavanjem.[16] Njegov značaj za razvoj znanosti i jest u tomu što je vjerovao u postojanje objektivnoga svijeta i stvarnosti (realist je) i nastojao ga objasniti, popisati i kategorizirati. Neslaganje njegova realizma s Platonovim idealizmom i monizmom Elejske škole možemo razmotriti u odredbi bića: za Parmenida, čiji su učenici bili elejci, biće je „jedno, nepokretno i vječno”, za Platona je „mnogostruko i sastavljeno od ideja”, transcendencijskih, ali i općih (univerzalnih) biti, dok za Aristotela ono nije samo transcendentno („u nadosjetilnom svijetu”), nego i individualno (dakle, i u stvarnosti).[17] Sofisti, tako, odbacuju ideju najviše istine te se zbog „opće neizvjesnosti” odnosno „iluzije svijeta” (na tragu Platona, koji im se protivio, kao i Aristotel, ali i Sokrat) okreću samospoznaji, dok su elejci neuvjerljivi pred Aristotelovim dokazima kojima pobija njihovo shvaćanje „da ni vrijeme ni gibanje nisu mogući”, izraženo u tzv. Zenonovim paradoksima („Ahil i kornjača”, „Vrijeme i strijela” i ini).[18] Dok se Platon također protivio elejcima i sofistima, zastupao je tezu da je netjelesno ono „zbiljsko” te da je svakodnevni život nevrijedan promišljanja u odnosu na „svijet ideja” tj. svijet idealnih formi. Aristotel, pak, zastupa objektivnu stvarnost i ono tjelesno drži „zbiljskim” (pritom ne nužno i nadređenim onom ne-tjelesnom, meta-fizičkom, nad-osjetilnom). Uz to, zastupajući da je za razumijevanje svijeta nužno prvo „imati cjelovito znanje o onomu što je u tom svijetu” (što je začetak empirizma)[19], jasnije je kako je Aristotel uvelike pomogao, a možda ponegdje i usmjerio daljnji razvoj znanstvene misli. U svojim razmišljanjima nastoji izbjeći, kako smatra, dvije krajnosti: Platonov dualizam (svijet ideja je „zbiljskiji” od tjelesnog) i redukcionizam, koji se javlja s atomskom teorijom Demokrita i Leukipa[20], od kojega su kasnije „patile” mehanicističke i strogo materijalističke paradigme u znanosti. Veliki doprinos razvoju znanosti daje i Aristotelovo razlikovanje opisa (deskripcije) od odredbe (definicije) te stav kako objašnjenje neke pojave ili obilježja u stvarnosti („zbiljskoj prirodi”) mora sadržavati i jedno i drugo.[21] Ipak, unatoč svojim zadužbinama za svjetsku znanost, Aristotel je vjerovao i primjenjivao i neke pogrješne koncepte, koje ćemo navesti u pregledu njegove biološke misli. Iako je na neki način začetnik empirizma i iako je posjedovao metodologiju znanosti, nije se koristio eksperimentom kao sredstvom dokazivanja, tj. nije ga smatrao potrebnim za izvođenje dokaza.[22] Premda je ovaj prikaz manjkav i nedovoljno obuhvatan, vjerujem da daje početnički uvid u znanstveni dio Aristotelova opusa koji, ako zavirimo u njegovu bibliografiju[23], čini njegov zamašan dio.
PHYSIS, FIZIKA, NARAV I PRIRODA
Unatoč brojnim zadužbinama za znanost, kao i znanstvenom pristupu, Aristotelov pogled na prirodu (narav)[24], u smislu onoga što nas okružuje (abiotičkog i biotičkog, „živog i neživog”), u Fizici nije sukladan pristupu suvremene znanosti, koja svoje opažanje i tumačenje temelji na kvantifikaciji, pokusu te matematičkoj formulaciji prirodnih zakona, dok „Aristotelova fizika ostaje teoretska znanost”, nastojeći prije svega ustanoviti ono zbog čega nešto (pr. biće, pojava ili predmet) jest, negoli kako jest – „ona je ontologija prirode”.[25] Kako je fizika ipak „druga filozofija”, primat u Aristotelovom pogledu na znanosti trebala bi imati metafizika, koju suvremena znanost ili odbacuje ili odbija pokušati objasniti ili u nekim okvirima nastoji prilagoditi suvremenom viđenju svijeta i stvarnosti (ovisno o disciplini, razdoblju, predstavnicima, paradigmama itd.). Današnja znanost uglavnom odbacuje ontološka objašnjenja, no to ne umanjuje Aristotelov pogled, koji je u nekim svojim dijelovima aktualan još i danas. Tako, u neku ruku, uviđajući kako se životinje i biljke prilagođavaju uvjetima okoliša u kojem žive Aristotel uočava neka ekološka (i možda proto-evolucijska) načela, ali ne dolazeći do zaključaka koje suvremena znanost drži činjeničnima.
BIĆE I KATEGORIJE BIĆA
Kao što je već razmatrano, Aristotel drži kako je biće dio i transcendencije i tjelesne stvarnosti. Pritom detaljno razrađuje sva značenja koja ono može poprimiti: ponajprije, kroz deset kategorija (supstancija, kakvoća, brojnost, odnos, mjesto, vrijeme, položaj, stanje, radnja i trpljenje), potom i kao akt ili potencija, istinito ili lažno te kao supstancija ili akcidentalnost.[26] Nije namjera u ovom odjeljku iscrpno razrađivati ovu podjelu, no nužno je, poradi Aristotelovih bioloških shvaćanja i zaključaka, istaknuti važnost potencije i akta (kao stanja bića) te akcidentalnosti u razmatranju bića, a preko toga i života. Biće je u potenciji „kada ima mogućnost postati nešto što još nije” odn. u aktu kada postane to što, po Aristotelu, jest. Nadalje, biće je akcidentalno ako mu pripisujemo atribut slučajnosti.[27] Te odlike valja imati na umu kada razmatramo Aristotelove opise i razredbe živoga svijeta.
ČOVJEK I DUŠA
Ljudi za Aristotela predstavljaju „različite kombinacije potencijalnog i aktualnog”, pri čemu potpunu aktualnost ima vrhovno biće („Najviše biće”, „Najviši uzrok”), koje ne posjeduje nimalo potencijalnosti. Čovjek, prema Aristotelu, ima prvenstvo nad ostalim vrstama, pa u tom smislu možemo govoriti o antropocentrizmu, ali samo u određenoj mjeri. Naime, iako nije zastupao ideju u o besmrtnosti duše (tzv. metempsihozu), smatrao je da sva bića posjeduju barem jedan (vegetativni) od tri dijela duše (vegetativni, osjetilni i racionalni), pri čemu je vegetativni dio duše zaslužan za razmnožavanje, hranjenje i rast, odlike koje Aristotel pripisuje sjedilačkim organizmima, pr. biljkama. Osjetilni dio duše omogućuje osjećanje (podražljivost, osjetljivost), apetit i pokret (životinje), dok je racionalna duša sposobna razvijati se na misaonoj razini (u potenciji), ali i u aktu činiti i djelovati u skladu sa svojom naravi, odnosno, racionalna duša posjeduje inteligenciju određena stupnja aktualnosti i potencijalnosti.[28] U svojoj Poetici uviđa kako „čovjek radi neke stvari koje priroda ne može, a neke pak oponaša“.[29] Oponašanjem prirode nastaju umjetnine, dok čovjek izrađuje (proizvodi) praktične predmete (pr. stolac) od sirovina iz prirode. Čovjekov viši položaj u odnosu na prirodu vidi u čovjekovoj mogućnosti samospoznaje i sudjelovanja u složenom kognitivnom procesu.
DOPRINOSI VISOKOM OBRAZOVANJU
Aristotelov Likej bio je uvelike različit od Platonove Akademije, „sličan današnjim fakultetima, s različitim predmetima, redovnom satnicom i specijaliziranim tečajevima“.[30] Dok je Akademija u svom djelovanju imala i rituale, obrede posvećene Muzama, kao i politički cilj u odgojno-obrazovnom procesu (odgoj budućih atenskih vođa), Likej je imao drukčiji pristup. Između ostaloga, i peripatetički, naučavajući u hodu (grč. peripatos – šetnja).[31] Aristotel je sam sastavljao i s vremenom dorađivao i ispravljao natuknice i bilješke s predavanja koje je oblikovao u spise s namjenom udžbenika. [32] Također, po uzoru na današnji sveučilišni sustav, u svom je Likeju imao stalne (redovne) predavače, ljude „na glasu“, poput Teofrasta iz Ereza, Eudema s Rodosa i Stratona.[33] Kao i u Platonovoj Akademiji, pojava da su učenici škola postajali i profesori upućuje na mogućnost postojanja sustava „napredovanja“, kakav postoji i u suvremenom visokoobrazovnom sustavu. Voditelji škola obnašali su ulogu sličnu dekanima ili rektorima (a i sama riječ rektor izvedena je od retora, učitelja govorništva).
NEKI BIOLOŠKI KONCEPTI U ARISTOTELA
Nastavno na svoje shvaćanje smrtne duše, Aristotel piše kako „najnormalnija funkcija svakog živog bića jest ona da rađa drugo živo biće slično sebi: životinja rađa životinju, biljka biljku. I budući da nijedno živo biće ne ostaje identično i jedno, budući da propada (stari), sudjeluje u vječnosti, u granicama svojih mogućnosti i nastavlja živjeti, ne u samom sebi, već u biću sličnom sebi i to, dakle, ne kao individua, već kao vrsta.“[34] To nije puka formulacija razmnožavanja („životinja rađa životinju“), nego i opažanje fizičke promjene („nijedno živo biće ne ostaje identično“) tj. degradacije starenjem, ali i shvaćanje razmnožavanja kao produženja vrsta („nastavlja živjeti… u biću sličnom sebi“), s tim da je jasno kako Aristotel u razmnožavanju vidi i sredstvo postizanja besmrtnosti, ali u metafizičkom smislu. Također, opažanje „nijedno živo biće ne ostaje identično“ pokazuje i Aristotelovo moguće razumijevanje prilagodbe (adaptacije), ali uglavnom u ekološkom smislu. Napuštanjem Asosa, Aristotel upoznaje Teofrasta i osniva na otoku Lezbu školu po uzoru na onu u Asosu. Izvan nastave dosta je vremena provodio u morskoj laguni, gdje je proučavao, lovio i prikupljao biljke i životinje. Neki drže da njegova teleološka metoda možda potječe iz istraživanja u toj laguni.[35] U svakom slučaju, razvidno je kako su biologija i njoj srodne znanosti itekako bile predmet Aristotelova zanimanja i istraživanja. Tako je popisao, definirao i kategorizirao živa bića u rodove i vrste (genera): da bi se dala definicija hrasta, potrebno ga je prvo smjestiti u rod (biljke), a potom mu pridružiti i opažena svojstva (veličina, gubitak listova). Na tom se tragu temelji i današnja taksonomija, tj. klasifikacija Biote.[36] U maniri svoga hilemorfističkoga stajališta (da stvari u naravi (physis) posjeduju tvar i oblik (formu)), svrstavanje u biljke označava posjedovanje odlike „biljkovitosti“, koja se kod hrasta iskazuje u formi i materiji hrasta. To je, naravno, povezano i s podjelom i shvaćanjem duše te više spada u područje metafizičkoga, no zorno pokazuje poznatu maksimu kako je u Aristotela nemoguće razumijevanje fizičkoga (u značenju naravnoga odn. biološkoga) bez njegove metafizike.[37]
Još jedan vrijedan alat aristotelovske znanstvene metode, indukcija, u raspoređivanju vrsta mogla ga je nagnati na pogrješne zaključke (pr. da je vrba crnogorična jer ima uske listove ili da su svi labudovi bijeli).[38] Ipak, i sam je bio svjestan nedostataka induktivne i(li) deduktivne metode, kao i opisnosti bez jasnih definicija, općenito, ograničenja ljudskoga uma (s obzirom na spomenutu aktualnost i potencijalnost). U svojim biološkim promišljanjima Aristotel prihvaća i ideje prethodnika, posebno proto-evolucijske teze, poput Talesova pristupa istraživanju prirode putem prirodnih zakona, Anaksimandarove teze o heterogenezi i abiogenezi (spontanoj generaciji), adaptaciju u biološkom razvoju od Anaksagore i Demokrita itd.[39] Za bolje razumijevanje Aristotelova tumačenja života i živih bića, nužno je poznavanje njegovih kozmičkih ideja.
TEORIJA SVEMIRA
Nije se slagao s atomistima da se svemir proteže „u beskraj“ odn. da sadrži beskonačnu količinu materije. Svemir je konačan jer stvari u njemu imaju (p)određena gibanja i međuodnose te posjeduju svojstva težine i lakoće, koja Aristotel pogrješno drži istovrijednima. Iz toga zaključuje kako se teške tvari gibaju prema središtu svemira odn. Zemlji (moguća naznaka gravitacije), dok one lakše idu prema rubovima svemira. Sve u podlunarnom svijetu je nesavršeno, time i podložno promjeni i propadanju (jer u njemu nema „etera“), dok je iznad Mjeseca „prostor savršenstva“, u kojemu se stvari gibaju kružno, u vječnom gibanju po konačnim kružnicama.[40] Svemir zamišlja kao niz koncentričnih sfera, vanjske od kojih sadržavaju nebeska tijela, načinjena od „etera“, elemenata zemlje, zraka, vatre i vode. Atmosferu dijeli u dva sloja: unutarnje i vanjske sfere. Za ono što smatramo Sunčevom energijom (tj. toplinom) tvrdi da je posljedica Sunčeva prolaska kroz vatrenu sferu. Dolazi i do pogrješnih zaključaka u dinamici, koji jesu zdravorazumski, ali su previše pojednostavljeni – preširok raspon pojava objašnjava s razmjerno malo općih načela.[41] O „kozmičkim pitanjima“ raspravlja u Meteorologiji, pišući o kometima, Mliječnoj stazi, meteorološkim i hidrološkim pojavama, a okušao se i u objašnjavanju plime i oseke, slanosti mora, pa i klime.
PRETPOSTAVKE I ZABLUDE
Uz već navedene zablude o dinamičkim i kozmičkim procesima, silama i strukturama, dolazio je i do pogrješnih pretpostavki u području biologije. Tako je, primjerice, logičkom indukcijom razmišljao o postojanja životinja na Mjesecu koje žive u vatri, jer na Zemlji žive u zraku, zemlji i vodi. Glede ljudskoga razmnožavanja, muškarce je smatrao nadređenima – dok žene daju materiju za novoga čovjeka, muškarci daju formu.[42] Smatrao je i da mozak služi zagrijavanju pregrijane krvi[43] ili da samo ljudi imaju otkucaje srca.[44] Te zablude ˙(vjerovanja) ili pogrješne pretpostavke treba promatrati u svjetlu antičkoga (starogrčkoga) svjetonazora i kulturološkoga okvira, nepostojanja usustavljenoga znanja, nedostataka Aristotelovih metoda ili njihova pogrješna primjena, kao i u nepostojanju tumačenja koja bi nadilazila okvire tadašnje predodžbe svijeta (Aristotel je upravo iznio određena takva).
ISTRAŽIVANJA BIOLOŠKIH FENOMENA
Unatoč manjkavostima i pogrješkama, „obimnost, složenost i preciznost razlozi su zbog kojih se ne može eliminirati relevantnost empirijske građe koju nam je Aristotel ostavio u naslijeđe.“ Raznorodne biološke pojave i koncepte obrađuje u nizu djela (Historia animalium, De partibus animalium, De generatione animalium), u kojima se nazire „početak metodologijski rafiniranog pristupa znanstvenom istraživanju prirode“. Iako se ne koristi eksperimentom, do brojnih spoznaja odn. zamisli dolazi iz opažanja u prirodi tj. terenskoga rada.[45] Opisuje razvoj embrija, nagovijestivši epigenezu, istražuje nasljednost te svoja iznašašća (zapažanja) nastoji objasniti glasovitim četirima uzrocima (u koje nećemo ulaziti). Hilemorfistički, forma određuje postojanje (egzistenciju) stvari (determinizam?), dok su stvari određene njima svojstvenim („esencijalnim“), ali i općim (univerzalnim) svojstvima – bića su određena formom (eidos -nerazdvojiv od materijalnoga) i svrhom (telos). Također, uviđa i međusobnu povezanost bića i prirode (Metafizika 1045a10), držeći da je cjelina više od skupa (zbroja) njezinih dijelova.[46] Na tragu metafizike odn. ontologije smatra kako svako biće ima nepromjenjivu osnovu (esenciju, bit) i zato i ne može prihvatiti nastajanje jednoga oblika života iz drugoga (pr. organskoga iz anorganskoga), s obzirom na to da „postojanje prati bivstvo i jest radi bivstva, a ne prati bivstvo postojanje“, kako ističe u De generationis animalium.[47] Time još jednom potvrđuje primarnost koju ima metafizika/ontologija u odnosu na pojavni svijet. Ipak, forma za njega nije radikalno fiksna. Toplokrvne životinje smatra savršenijima od onih netoplokrvnih. Kako ekosustav smatra entitetom odn. supstancijom, opisuje ga se i kao ekocentrista.[48] Uzevši u obzir Aristotelovo shvaćanje gibanja (dynamis, telos i entelecheia), koncept physisa kao sklada uma i tvar te njegovu „ekoetiku“ koja spaja individualnost tj. supstanciju s općim (univerzalijom), Hans Jonas zalaže se za odbacivanje scijentističkoga redukcionizma, temeljena na mehanicizmu, i ponovnu afirmaciju aristotelizma u biologiji u pogledu ekološke etike, ali i samoga promišljanja prirode i života.[49]
TELEOLOŠKI PRINCIP (ILI UMJESTO ZAKLJUČKA)
Aristotel svijet i prirodu, pa tako i život, pokušava razumjeti putem teleološkoga načela tj. razmatrajući svrhu (telos), namjenu, ulogu. Uočava kako je ona očitost prirodnoga svijeta. Namjena krila u ptice je let, inače je krilo suvišno. Slično je sa srcem i pumpanjem krvi.[50] Riječima Francisca Ayale, „jaje možemo potpuno razumjeti jedino ako ga smatramo mogućim piletom“ (imajući u vidu što bi u potenciji prirodnim procesom ono postalo).[51] U tom smislu, darvinizam tj. prirodni odabir pretpostavlja teleologiju, makar ju ne objašnjava.[52] Dapače, „teleološka objašnjenja, formulirana u smislu funkcije i adaptivne vrijednosti, nužna su kako bismo potpuno razumjeli žive sustave.“[53] Taj stav potvrđuju i neki suvremeni biolozi i filozofi biologije (pr. Francisco J. Ayala, Gerard Verschuuren, s određenim terminološkim uvjetima Ernst Mayr). Tako Verschuuren smatra kako je „Darwin zapravo ponovno izmislio teleologiju“ premjestivši uzročni mehanizam „iz smišljenog nauma u prirodnim odabirom dobiveni ishod“.[54] Za Aristotela je telos nužnost u objašnjenju ustroja organizama i živoga svijeta – princip je bez kojega je priroda neobjašnjiva – jer je njegova supstancijalna forma, enteleheia, „konkretizacija telosa u organizmima“ koja im omogućuje rast i razvoj do konačne forme.[55] Kao što smo i pokazali, za brojne filozofe i biologe (od Jonasa do Ayala), Aristotelov telos pripada principima biologije te se može objasniti bez metafizike. Ipak, to nije moguće ako se posegne za objašnjavanjem (fizičkih) uzroka: „Ako priroda djeluje putem ciljeva (dakle, teleološki, op.a.), ni filozof prirode ni znanstvenik ne mogu reći u čijem su umu ti ciljevi prvotno zamišljeni. (…) Aristotel je imao jasnu svijest o toj poteškoći, no ne nalik našim suvremenicima, za njega je činjenica ostajala činjenicom čak i kad je shvatio da je ne može objasniti.“[56] Na primjeru teleologije razvidno je kako suvremena znanost ne treba jednoznačno odbaciti Aristotelove principe, neki od kojih su bili relevantnim počelima do XVII., čak i XIX. stoljeća. U sintezi suvremene znanosti zasigurno ima i mjesta za suvremeno tumačenje Aristotelovih antičkih zapažanja.
LITERATURA
Aristotel: Fizika, prev. Tomislav Ladan, Globus i Sveučilišna naklada Liber: Zagreb, 1988.
Brozović, Dalibor (ur.): Hrvatska enciklopedija, sv. 1 (A-Bd), Leksikografski zavod Miroslav Krleža: Zagreb, 1999.
De Crescenzo, Luciano: Povijest grčke filozofije, Znanje: Zagreb, 2012.
Kovačić, Karlo: „Teleologija – očitost svijeta prirode“, Spectrum, sv. 2 (2017.), str. 112-134.
Marinović, Saša: „Teleologija i evolucija – Aristotel i Hans Jonas u kontekstu ekološke etike“, Filozofska istraživanja, god. 41, sv. 2 (2021.), str. 373-388.
Škiljan, Dubravko (prir.): Leksikon klasičnih autora, Latina & Graeca i Matica hrvatska: Zagreb, 1996.
Windelband, Wilhelm: Povijest filozofije, knj. I., Naprijed: Zagreb, 1990.
Woodfin, Rupert i Groves, Judy: Aristotel za početnike, Naklada Jesenski i Turk: Zagreb, 2003.
[1] „Aristotel”, u: Škiljan, Dubravko (prir.): Leksikon klasičnih autora, Latina & Graeca i Matica hrvatska: Zagreb, 1996., str. 77.
[2] „Aristotel”, u: Brozović, Dalibor (ur.): Hrvatska enciklopedija, sv. 1 (A-Bd), Leksikografski zavod Miroslav Krleža: Zagreb, 1999., str. 372.
[3] „Aristotel”, u: Crescenzo, Luciano de: Povijest grčke filozofije, Znanje: Zagreb, 2012., str. 246.
[4] Crescenzo, 2012., str. 248.
[5] Hrvatska enciklopedija, str. 372.
[6] „Aristotelova logika”, u: Windelband, Wilhelm: Povijest filozofije, knj. I., Naprijed: Zagreb, 1990., str. 178.
[7] Windelband, 1990., str. 176.
[8] Windelband, 1990., str. 176-178.
[9] Crescenzo, 2012., str. 249.
[10] Woodfin, Rupert i Groves, Judy: Aristotel za početnike, Naklada Jesenski i Turk: Zagreb, 2003., str. 25.
[11] Woodfin i Groves, 2003., str. 26.
[12] Usp. Woodfin i Groves, 2003., str. 29.
[13] Usp. Crescenzo, 2012., str. 247.
[14] Leksikon klasičnih autora, 1996., str. 78.
[15] Hrvatska enciklopedija, 1999., str. 372.
[16] Za detaljniju raspravu vidjeti: Pejović, Danilo: „Bitak i kretanje: Fizika i metafizika u mišljenju Aristotela”, u: Aristotel: Fizika, prev. Tomislav Ladan, Globus i Sveučilišna naklada Liber: Zagreb, 1988., str. VII.
[17] Usp. Crescenzo, 2012., str. 250.
[18] Usp. Woodfin i Groves, 2003., str. 30-33. Također i Pejović, 1988., str. XIV-XV.
[19] Usp. Woodfin i Groves, 2003., str. 34-36.
[20] Usp. Woodfin i Groves, 2003., str. 37.
[21] Usp. Woodfin i Groves, 2003., str. 38.
[22] Usp. Woodfin i Groves, 2003., str. 94.
[23] Leksikon klasičnih autora, 1996., str. 78-80.
[24] Prevoditelj Tomislav Ladan iznosi u pogovoru svojega prijevoda Fizike opravdanost i neopravdanost (ovisno o surječju) korištenja prirode i naravi te kretanja i gibanja kao sinonima u prijevodu na hrvatski jezik, s obzirom na to da se značenjski mogu i ne moraju poklapati. Ipak, u većini slučajeva opravdano ih je smatrati bliskoznačnima, ako ne već istoznačnima, što je za potrebe ovoga djelca dovoljno. Usp. Ladan, Tomislav: „Sadržaj i izričaj Aristotelove fizike”, u: Aristotel: Fizika, prev. Tomislav Ladan, Globus i Sveučilišna naklada Liber, 1988., str. 265-276.
[25] Pejović, 1988., str. VI.
[26] Crescenzo, 2012., str. 251.
[27] Crescenzo, 2012., str. 252.
[28] Usp. Crescenzo, 2012., str. 253-254.
[29] Crescenzo, 2012., str. 260.
[30] Crescenzo, 2012., str. 247.
[31] Usp. Hrvatska enciklopedija, 1999., str. 372.
[32] Usp. Woodfin i Groves, 2003., str. 24. Također i Crescenzo, 2012., str. 247.
[33] Usp. Crescenzo, 2012., str. 247.
[34] Crescenzo, 2012., str. 254-
[35] Usp. Woodfin i Groves, 2003., str. 13.
[36] Usp. Woodfin i Groves, 2003., str. 44-45.
[37] Usp. Marinović, Saša: „Teleologija i evolucija – Aristotel i Hans Jonas u kontekstu ekološke etike“, Filozofska istraživanja, god. 41, sv. 2 (2021.), str. 374.
[38] Usp. Woodfin i Groves, 2003., str. 84-85.
[39] Marinović, 2021., str. 373.
[40] Usp. Woodfin i Groves, 2003., str. 99-101.
[41] Usp. Woodfin i Groves, 2003., str. 102-103.
[42] Usp. Woodfin i Groves, 2003., str. 96-97.
[43] Usp. Woodfin i Groves, 2003., str. 112.
[44] Usp. Marinović, 2021., str. 373-374.
[45] Usp. Marinović, 2012., str. 374.
[46] Usp. Marinović, 2021., str. 375.
[47] Usp. Marinović, 2021., str. 376.
[48] Usp. Marinović, 2021., str. 377.
[49] Usp. Marinović, 2021., str. 382-386.
[50] Usp. Kovačić, Karlo: „Teleologija – očitost svijeta prirode“, Spectrum, sv. 2 (2017.), str. 112-116.
[51] Usp. Kovačić, 2017., str. 126.
[52] Usp. Kovačić, 2017., str. 116.
[53] Usp. Kovačić, 2017., str. 120.
[54] Kovačić, 2017., str. 117.
[55] Usp. Kovačić, 2017., str. 127.
[56] Kovačić, 2017., str. 131.