Na Veliki petak 2022. hrvatsku javnost je zaprepastila vijest da je šest poznatih generala HV-a iz Domovinskog rata potpisalo pismo upućeno predsjedniku Republike Hrvatske kojim mole za pomilovanje pripadnika jugoslavenskih tajnih službi Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, osuđenih pred njemačkim sudom radi ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića u Wolfratshausenu 28. srpnja 1983. Među njima, je svakako najviše odskakalo ime generala Ante Gotovine koji je zbog ratnih zasluga, spektakularnog bijega, zatočeništva u haškom zatvoru, poražavajuće prvostupanjske presude i konačne oslobađajuće presude imao među narodom i braniteljima status živog sveca, idola i neporecivog autoriteta.

Ukratko, nacionalni simbol. Naravno, iza pisma je, po kasnijem vlastitom priznanju, bio poznati zagrebački odvjetnik Nobilo, poznat kao odvjetnik udbaškog dvojca, ali i kao bivši pripadnik jugoslavenskog tužilaštva, a samim time nesumnjivo i osoba koja je dobro povezana s bivšim zločinačkim sustavom i njegovim obavještajnim službama.

Što je bio motiv generala, od kojih je jedan dio uživao status hrvatskih domoljuba, ljudi nepovezanih s agresorskom JNA i njenim obavještajnim službama, u ovom tekstu ne mogu ulaziti jer su odnosi i spletke hrvatske povijesti još prekrivene mutnim političkim vodama, a ako je uistinu milosrđe motiv ovog pisma, onda samo Bog zna što je u njihovim srcima. Naime, u cijeloj ovoj priči vrlo je zanimljiv ovaj vjerski, u biti teološki trenutak na kojeg se posebno poziva general Gotovina u svom obrazloženju. No, tko je u slučaju Perkovića i Mustača pozvan udijeliti oprost i milosrđe. Gotovina i drugi generali? Ako je žrtva udbaškog nasilja, ucjene i progona bio hrvatski narod, odnosno antikomunistička opozicija hrvatskog naroda, onda je valjda taj dio naroda pozvan na milosrđe i oprost. Ako su oni žrtve, valjda bi oni trebali dati i oprost. Žrtve progona, članovi obitelji ubijenih emigranata i aktivista u Domovini. No, u cijeloj ovoj farsi nismo čuli njihov glas. Netko drugi je zauzeo njihovo mjesto, bezobrazno i laktaški ih izgurao. Ljude koje su Perković i Mustač uništavali; fizički, duševno i ekonomski. I ne samo žrtve njih dvojice, nego i oni koji su trpili od njihovih prethodnika. Zašto generali nisu nazvali nekoga od članova obitelji Đureković, Bušić, Bilandžić, Ševo, Senić, Kovačević, Brajder (mogao bih tako unedogled) i pitali njihovo mišljenje. Jer da se radi o kršćanskom oprostu, to bi bilo čovječno i kršćanski, no ovdje se radi o još jednoj političkoj igrici koja se odvija iznad leševa hrvatskih domoljuba.

Prvu lekciju o našoj povijesti i kršćanskom oprostu naučio sam od svog oca. Bilo je tipično proljetno jutro kad sam s njim otišao na misu u njegovom rodnom mjestu. Kad je došlo vrijeme pružanja mira, u klupi ispred nas visok i koštunjav starac se okrenuo prema nama i pružio nam ruku. U njegovoj gesti i očima je bio nešto neobično i čudno, ali nisam išao tada za tim. Prošli su tjedni, a otac i ja smo gledali prijenos mise s Bleiburga. Tada me upitao: “Sjećaš li se kad smo zadnji put bili na selu na misi i možda starca koji je sjedio ispred nas?” Odgovorio sam da se sjećam. “Moj djed je bio ustaša, ubijen negdje u Sloveniji ili Austriji, a taj starac je bio partizan. ali njemu smrt mog djeda nije bila dovoljna, već je moju baku i mog tada maloljetnog oca maltretirao, tukao, odvodio na lažna strijeljanja, praveći se da njegovi nadređeni vjeruju kako je moj djed na čelu kamišarske bojne. Djecu naših susjeda i njihove majke udovice je zatvarao u štale i tukao ih po cijele dane uskraćujući im vodu i kruh. Čak je i djedovu sestru poslao u koncetracijski logor kao narodnog neprijatelja, iako je bila obična cura sa sela. Strah u njegovim očima s te mise nikad neću zaboraviti jer nije očekivao da ću mu pružiti mir. Ali mi nismo oni. Zapamti to. Bilo je ideja devedesetih da se idemo osvećivati partizanima, udbašima, komunistima, a imali smo motiva, ali mi nismo oni. Ni četrdesetih, ni devedesetih niti smo sada. Moja baka, moj otac su mu oprostili pa samim time i ja. Iako on od nas oprost nikada nije tražio. Ako se pokajao, dobro. Ako nije, ima tko će mu suditi za njegove zločine kad već nije naša država”. U zadnjoj rečenici možemo pročitati istinski kršćanski nauk o oprostu. Naime, on ne ulazi u sferu pravosuđa i društvene osude nečijeg zločina koju u civiliziranom društvu izriče pravosuđe, odnosno sudac. Ili kako reče Krist; “Bogu božje, caru carevo!” Pozivanje na pomilovanje u ime kršćanskog milosrđa i kršćanskog oprosta je promašena teza, neodrživa politički, pravno i teološki. Jer bi onda zatvori bili suvišni. Hajdemo sve pomilovati zbog milosrđa; dilere, lopove, svodnike, nasilnike i ubojice. Na samom kraju, kršćanski postupak je i kajanje za počinjenje grijehe. Osobno, razmišljajući što bih ja učinio da sam u situaciji da udijelim pomilovanje u ovom konkretnom predmetu odlučno sam odlučio da ne bih. Osim pod jednim uvjetom; kad bi udbaški dvojac sastavili izvještaj o svojoj cjelokupnoj karijeri za vrijeme komunizma, o svim likvidacijama u kojima su sudjelovali, imenima ubojica, doušnika i pomagača, kao i o operacijama u Hrvatskoj i osobama koje i dan danas sudjeluju u javnom životu Hrvatske, a bili su suradnici komunističkih tajnih službi, te kad bi taj izvještaj predali Saboru, Vladi, Predsjedniku, DORH-u, Vrhovnom sudu Republike Hrvatske i medijima. I na taj način pokazali istinsko kajanje za uništene živote. No, sada treba biti strpljiv i pričekati stav Ministarstva pravosuđa i uprave, a po tom i Predsjednika Republike. U vezi potonjeg to je vrlo zanimljivo, iako je politička loptica završila u dvorište Pantovčaka, Vlada isto tako treba iznijeti svoj stav o ovome pitanju putem službenog očitovanja nadležnog ministarstva koje će biti dostavljeno predsjedniku. Svakako, ovo je dobar filter za Hrvatsku i njeno društvo. Političari, časnici, branitelji, svakodnevni ljudi, mnogo toga otkrivaju svojim reakcijama na ovo pismo. S malo riječi otkrivaju sve o porijeklu imovine, položaja i utjecaja ili političke simpatije. Isto tako, dobro je da maske padaju, mitovi se ruše jer je idoliziranje i mesijanizam jedna teška boljka našeg domoljublja, a odgovor na daljnja razočaranja nam daje Starčevićeva formula prema kojoj naše političke nade i iščekivanja treba ulagati u programe, a ne u ljude.