Nisam mislio ništa pisati o izborima niti mislim da su do sada bili tema mojih tekstova, tim više što nisam zanimljivim smatrao nadolazeće izbore za koje su sve dosadašnje, profesionalne i amaterske prognoze, išle u smjeru treće pobjede Plenkovićevog HDZ-a. Protuustavni upliv predsjednika Milanovića, te prethodno određivanje izbora za srijedu, odnosno 17. travnja 2024., je promiješalo karte te donekle ove izbore učinilo zanimljivijim. S ovim naglim obratom dosta je teže prognozirati konačni ishod, ali može se nabaciti koja misao prema do sada viđenom i analizirati što može desnica učiniti poučena prethodnim iskustvima.

Je li se dogodio državni udar?

Čak i školovani Hrvati često upadaju u pravopisnu zamku je/ije – rječnik/riječ. Ima riječi kod kojih nam ne pomaže ni program za provjeru pravopisa. Na primjer: Pridjev sljèdēćī, znači onaj koji je na redu, naredni, idući. Na primjer: Neka uđe sljedeći. Glagolski prilog sadašnji – slijédećī, znači slijediti nekoga ili nešto, na primjer: Slijedeći upute došli smo na odredište.

1.  Uvod

U srži ljudskog postojanja nalazi se velik broj priča koje su od davnina plijenile pozornost. Ovaj velik broj priča, poznatiji pod nazivom „mitovi”, oblikovao je vjerovanja, vrijednosti i kulturalne identitete brojnih civilizacija. S ispričanim avanturama bogova i božica te objašnjavanjem ljudske prirode i svijeta oko nas prenesenim značenjem, ove priče služile su kao bezvremensko skladište mudrosti i inspiracije za život mnogih ljudi koji su ih čitali odnosno slušali. Te priče transcendirale su vrijeme i prostor ostajući tako jednako aktualne u bilo kojem djelu povijesti te na bilo kojem mjestu na Zemlji. S obzirom na velik utjecaj mitova na kulturu i pojedinačne živote ljudi te s obzirom na to da je mit proizvod ljudskog uma, proučavanje samog mita može nas približiti shvaćanju funkcioniranja dubljih slojeva tog istog uma. U nastavku rada pokušat ćemo prikazati koji se dio ljudskog uma manifestira u mitu te kakve veze mit ima s vječnim preko moralnosti kojom su mitovi prožeti.

Ove godine u Splitu se nizom priredbi i kulturnih događaja obilježila stota obljetnica rođenja pisca, novinara i kroničara Splita i Dalmacije, Miljenka Smoje. Dok kod Splićana koji pripadaju državotvornom i nacionalno svjesnom krilu hrvatskog naroda spomen Smojinog imena predstavlja utjelovljenje jugoslavenstva, kod Splićana suprotnog političkog narativa naslijeđenog iz Jugoslavije, Smoje predstavlja utjelovljenje autentičnog Splita i njegovih vrijednosti. Još otkako je umro, a posebno s političkim promjenama od 2000. postavljanje spomenika MIljenku Smoji je vruća i nezgodna politička tema u gradu pod Marjanom. Danas je izvjesno da će splitski novinar u mandatu sadašnje gradske vlasti uskoro dobiti spomenik na oduševljenje i ogorčenje mnogih Splićana. Ogorčeni Splićani ga nazivaju spomenikom izdaji, a oduševljeni ga smatraju ispravljanjem nepravde obzirom da je Smoje na splitskim ulicama devedesetih postao persona non grata, što obožavatelji njegovog lika i djela često neosnovano pripisuju Tuđmanu i HDZ-u te porastu nacionalizma uslijed ratnih zbivanja.

Htio-ne htio čovjek u životu srasta s mjestima kojima se uporno vraća. Ona ga oblikuju, poučavaju i uvijek iznova iznenađuju, bacajući mu krajem svakoga susreta nove udice na koje se, izmoren ili smeten udaljenom svakodnevnicom, ponovno hvata. U tomu ponavljajućem ritualu, češće smo vođeni uspomenama negoli planovima, a prošlost kao da nas neumitno doziva na posadašnjenje, iznova i iznova…

I sam pripadam toj, još uvijek brojnoj skupini tzv. vikendaša, koji prkosno odolijevaju suvremenim lutalačkim navikama današnjih turista, kojima raznorazne putničke agencije prodaju nezaboravne doživljaje u svima pristupačnim paketima i najraznovrsnijim aranžmanima, prema trajanju, cijeni, udobnosti, dostupnosti sadržaja… Zajednički im je nazivnik ne navezanost za prostor i ljude u okruženju kojih provode svoja ljeta, medene mjesece, rođendane, godišnje odmore, slobodne dane…

Na takvome tržištu i u takvom svijetu, kojima je heraklitovska vječna mijena imperativ, idol, ali i opravdanje za postojeće poslovne i društvene modele, vikendaši nisu i ne mogu biti poželjna sorta. Oni su, obično preko svojih (pra)djedova, ujaka, stričeva, tetki ili rođaka, već desetljećima duboko ukorijenjeni u svoja ljetovališta, u njihove kale, škure i žala, borove i kamenjare, pijace, oleandere, mistrale, a najvećima, dakako, u njihove stanovnike. Svaki istinski vikendaš poznavat će bar jednoga trafikanta ili konobara, jednu nonu ili barbu iz svoje ili susjedne ulice te bar nekoga s pijace, rive, crkve ili luke. Možda i isprva ne htjedeći, kako ljeta prolaze, tako će i postupno prianjati uz njihove navike, običajnosti i ritam života.

Željko Komšić zasigurno je jedan od najkontroverznijih političara na bosansko-hercegovačkoj sceni. Prezren od Hrvata i omiljen među Bošnjacima, Komšić postaje simbol razdora i sve snažnijih tenzija na hrvatsko-bošnjačkoj relaciji. Pišući i govoreći o Željku Komšiću, Nino Raspudić nazvao ga je šovinistom, a njegovu politiku šovinističkom jer ona u suštini ne priznaje postojanje hrvatskog naroda u BiH. Komšić i sam nerijetko izjavljuje kako se zalaže za centraliziranu Bosnu i Hercegovinu bez konstitutivnih naroda te smatra da Hrvati ne bi trebali biti u mogućnosti konzumirati politička prava koja su im, dejtonskim ustavom kao konstitutivnom narodu, zagarantirana.