Čak i školovani Hrvati često upadaju u pravopisnu zamku je/ije – rječnik/riječ. Ima riječi kod kojih nam ne pomaže ni program za provjeru pravopisa. Na primjer: Pridjev sljèdēćī, znači onaj koji je na redu, naredni, idući. Na primjer: Neka uđe sljedeći. Glagolski prilog sadašnji – slijédećī, znači slijediti nekoga ili nešto, na primjer: Slijedeći upute došli smo na odredište.

1.  Uvod

U srži ljudskog postojanja nalazi se velik broj priča koje su od davnina plijenile pozornost. Ovaj velik broj priča, poznatiji pod nazivom „mitovi”, oblikovao je vjerovanja, vrijednosti i kulturalne identitete brojnih civilizacija. S ispričanim avanturama bogova i božica te objašnjavanjem ljudske prirode i svijeta oko nas prenesenim značenjem, ove priče služile su kao bezvremensko skladište mudrosti i inspiracije za život mnogih ljudi koji su ih čitali odnosno slušali. Te priče transcendirale su vrijeme i prostor ostajući tako jednako aktualne u bilo kojem djelu povijesti te na bilo kojem mjestu na Zemlji. S obzirom na velik utjecaj mitova na kulturu i pojedinačne živote ljudi te s obzirom na to da je mit proizvod ljudskog uma, proučavanje samog mita može nas približiti shvaćanju funkcioniranja dubljih slojeva tog istog uma. U nastavku rada pokušat ćemo prikazati koji se dio ljudskog uma manifestira u mitu te kakve veze mit ima s vječnim preko moralnosti kojom su mitovi prožeti.

Ove godine u Splitu se nizom priredbi i kulturnih događaja obilježila stota obljetnica rođenja pisca, novinara i kroničara Splita i Dalmacije, Miljenka Smoje. Dok kod Splićana koji pripadaju državotvornom i nacionalno svjesnom krilu hrvatskog naroda spomen Smojinog imena predstavlja utjelovljenje jugoslavenstva, kod Splićana suprotnog političkog narativa naslijeđenog iz Jugoslavije, Smoje predstavlja utjelovljenje autentičnog Splita i njegovih vrijednosti. Još otkako je umro, a posebno s političkim promjenama od 2000. postavljanje spomenika MIljenku Smoji je vruća i nezgodna politička tema u gradu pod Marjanom. Danas je izvjesno da će splitski novinar u mandatu sadašnje gradske vlasti uskoro dobiti spomenik na oduševljenje i ogorčenje mnogih Splićana. Ogorčeni Splićani ga nazivaju spomenikom izdaji, a oduševljeni ga smatraju ispravljanjem nepravde obzirom da je Smoje na splitskim ulicama devedesetih postao persona non grata, što obožavatelji njegovog lika i djela često neosnovano pripisuju Tuđmanu i HDZ-u te porastu nacionalizma uslijed ratnih zbivanja.

Htio-ne htio čovjek u životu srasta s mjestima kojima se uporno vraća. Ona ga oblikuju, poučavaju i uvijek iznova iznenađuju, bacajući mu krajem svakoga susreta nove udice na koje se, izmoren ili smeten udaljenom svakodnevnicom, ponovno hvata. U tomu ponavljajućem ritualu, češće smo vođeni uspomenama negoli planovima, a prošlost kao da nas neumitno doziva na posadašnjenje, iznova i iznova…

I sam pripadam toj, još uvijek brojnoj skupini tzv. vikendaša, koji prkosno odolijevaju suvremenim lutalačkim navikama današnjih turista, kojima raznorazne putničke agencije prodaju nezaboravne doživljaje u svima pristupačnim paketima i najraznovrsnijim aranžmanima, prema trajanju, cijeni, udobnosti, dostupnosti sadržaja… Zajednički im je nazivnik ne navezanost za prostor i ljude u okruženju kojih provode svoja ljeta, medene mjesece, rođendane, godišnje odmore, slobodne dane…

Na takvome tržištu i u takvom svijetu, kojima je heraklitovska vječna mijena imperativ, idol, ali i opravdanje za postojeće poslovne i društvene modele, vikendaši nisu i ne mogu biti poželjna sorta. Oni su, obično preko svojih (pra)djedova, ujaka, stričeva, tetki ili rođaka, već desetljećima duboko ukorijenjeni u svoja ljetovališta, u njihove kale, škure i žala, borove i kamenjare, pijace, oleandere, mistrale, a najvećima, dakako, u njihove stanovnike. Svaki istinski vikendaš poznavat će bar jednoga trafikanta ili konobara, jednu nonu ili barbu iz svoje ili susjedne ulice te bar nekoga s pijace, rive, crkve ili luke. Možda i isprva ne htjedeći, kako ljeta prolaze, tako će i postupno prianjati uz njihove navike, običajnosti i ritam života.

Željko Komšić zasigurno je jedan od najkontroverznijih političara na bosansko-hercegovačkoj sceni. Prezren od Hrvata i omiljen među Bošnjacima, Komšić postaje simbol razdora i sve snažnijih tenzija na hrvatsko-bošnjačkoj relaciji. Pišući i govoreći o Željku Komšiću, Nino Raspudić nazvao ga je šovinistom, a njegovu politiku šovinističkom jer ona u suštini ne priznaje postojanje hrvatskog naroda u BiH. Komšić i sam nerijetko izjavljuje kako se zalaže za centraliziranu Bosnu i Hercegovinu bez konstitutivnih naroda te smatra da Hrvati ne bi trebali biti u mogućnosti konzumirati politička prava koja su im, dejtonskim ustavom kao konstitutivnom narodu, zagarantirana.

Dva prijatelja istog imena, oba člana udruge Obnova, krenuli su autom prema Muću gdje se imala održati momačka proslava na okolnom brdu u šatorima uz veprovinu. Pomolili su svetom Josipu, inače i službenom zaštitniku udruge Obnova, da ih čuva na putu i sretno dovede do odredišta. Zanimljivo oba momka su, osim činjenice da su dijelili ime s Marsom i činjenice da su bili u istoj udruzi, također imali sličnost po činjenici što su oboje bili aktivni u političkom životu trenutačno marginalnih stranaka, jedan HČSP-u, drugi HSP-u, s jednom bitnom razlikom – HČSP-ovca je prestao sudjelovati aktivno u političkom životu, dok je HSP-ovac tek počeo sudjelovati u političkom životu. Lagano kao u nekom filmu ceste, razgovor se počeo vrtiti kao sve brži vrtuljak upravo oko te razlike i stava prema ključnom pitanju – trebamo li se aktivno uključiti u politiku. Bivši HČSP-ovac je imao stav da je biti aktivno uključen u politiku gubitak vremena: