Dan domovinske zahvalnosti
Nije nimalo lagano sjesti za stol i početi pisati članak o ovoj temi. Kako li ga samo započeti? Kakav narativ zauzeti? Dok sam sjedio pred laptopom i razmišljao što bih mogao napisati sjetio sam se jedne rečenice koja se svake godine pred ovaj datum pojavljuje na sjevernoj tribini maksimirskog stadiona. Ta rečenica nalazi se na transparentu koji ponosno, i s ogromnom dozom poštovanja navijači razviju, a ona glasi: “Tisuće oluja, ali samo jedna slobode vrijedna“. Postoji li rečenica koja točnije, snažnije i emotivnije može opisati ono što se dogodilo 5. kolovoza 1995. godine. Uvjeren sam da ne postoji!
Val demokratizacije zahvaća Europu
Zadnje desetljeće dvadesetog stoljeća započelo je poprilično burno i donijelo je brojne promjene. Komunizam se u Europi raspadao, istočni lager je nestao, SSSR jer potonuo pod težinom vlastita neuspjeha, a Njemačka je nakon desetljeća razjedinjenosti ponovno ujedinjena. Iako je situaciju u Europi bila poprilično turbulentna i mirisala na vojni sukob sve je na sreću (ili čudom) završeno mirnim putem. Secesije, proglašenja nezavisnosti, međunarodna priznanja, sve se to odvijalo s dozom skepse i straha od potencijalnih sukoba, ali u konačnici ipak bez oružanih intervencija. Činilo se da Europa može odahnuti i da je najgore izbjegnuto. Nažalost nije tako bilo. Val demokratizacije koji je zahvatio čitavu Europu pa tako i Jugoslaviju nije svagdje tekao istim tokom. Sunce koje se nadvilo nad brojne istočno europske narode, Hrvatsku nije obasjalo svojim toplim zrakama. Nad našom zemljom skupili su se tmurni i crni oblaci koji su slutili na zlo.
Domovinski rat: Hrvatska krvari iz tisuću rana
Da će do rata doći svima je bilo jasno. Neki su to razumjeli ranije, neki kasnije, ali kada su ispaljeni prvi metci i eksplodirale prve granate mjesta za nedoumicu nije bilo. Hrvatska je u ratu. Ratu koji nije htjela. Ratu koji joj je nametnut. Ratu koji će rezultirati okupacijom trećine hrvatskog teritorija i gubitkom tisuća ljudskih života. Ratu koji je zaprijetio nestankom naše domovine i udarcem od kojega se nacionalni identitet nikada ne bi oporavio. Nedavno sam imao priliku prelistati knjigu fotografa Tonija Hnojčeka koji je kroz više stotina fotografija trajno zabilježio i od zaborava spasio brojne prizore Domovinskog rata. Fotografije su toliko snažne, toliko nabijene emocijom da čovjeka ne mogu ostaviti ravnodušnim. Početak knjige prikazuje fotografije iz 1991. godine. Fotografije ranjenih i ubijenih, fotografije protjeranih i obespravljenih, fotografije uplašenih i emotivno razapetih ljudi. Oči onih koji su doživjeli ratni sukob otkrivaju sav užas u kojemu se naša domovina zatekla. Lice možda i može sakriti emociju i prikazati lažnu hrabrost, ali oči, oči i pogled jasno govore sve. Nad Hrvatsku se nadvio pakao.
Uz brojne žrtve Hrvatska se obranila
Nametnuti rat Hrvatskoj nije ostavljao puno izbora. Poraz i nestanak ili pobjeda i očuvanje zemlje, ljudi i života. Alternative nije bilo. Sva muka i težina situacije natjerale su hrvatski narod da srčano i bez oklijevanja uloži svu snagu u obranu zemlje. Junaštvo i požrtvovnosti ubrzo su se isplatili. Djelovanje JNA i srpskih dobrovoljaca uz svesrdnu podršku domaćeg srpskog stanovništva zaustavljeno je početkom 1992. godine. Hrvatska se uspjela obraniti te nismo dozvolili da nas vojnom silom pregaze, raskomadaju i podjele. Nismo dozvolili da Hrvatska bude ponižena. Plan o presijecanju hrvatskog teritorija u više pravaca potpuno se izjalovio. Ali posljedice su bile teške. Vukovar je razoren i okupiran, Dubrovnik je oskvrnavljen, Zadar i Šibenik pretrpjeli su brojna bombardiranja, Osijek i Vinkovci nalaze se na prvoj crti bojišnice. Gotovo da nije bilo pedlja u Hrvatskoj gdje se nije osjećao zlokoban ratni zadah. Tamo gdje nije bilo ratnih razaranja, došle su tisuće izbjeglica. Tužnih, uplakanih i izgubljenih ljudi koji su, često samo s vrećicom u ruci, panično napustili svoje kuće ne znajući hoće li se ikada više u njih moći vratiti.
Hrvatska bije bitku za svoju slobodu
Krajem 1992. godine zaustavlja se srpska agresija i polagano kreće dug i mukotrpan proces oslobađanja hrvatskog teritorija. „Otkos 10“, „Deblokada Dubrovnika“ „Miljevački plato“, „Maslenica“, „Medački Džep“, „Cincar“, „Zima 94“, „Skok1“, „Skok2“ „Ljeto 95“ i „Bljesak“, samo su neke od najvažnijih akcija koje su pokazale hrvatsku odlučnost i spremnost kada je u pitanju obrana i povratak okupiranog teritorija. Želja za slobodom nije se mogla suzbiti. No, prepreke su bile izuzetno velike. Početkom rata međunarodna zajednica uvela je embargo na isporuku oružja u zemlje bivše Jugoslavije. Ovaj embargo štetio je isključivo Hrvatskoj, jer dobro naoružana JNA nije niti trebala novo oružje. Štoviše, imala je više oružja nego što je imala raspoloživog ljudstva da s njime upravlja. Iako je embargo bio na snazi Hrvatska je sretno i spretno, a pritom zaobilazeći sankcije, uspijevala naoružati svoju vojsku i postati respektabilna vojna sila.
Sva ova događanja bila su samo uvertira u najvažniju vojnu akciju koja će dogoditi u kolovozu 1995. godine. Akciju koja će označiti kraj Domovinskog rata i definitivno potvrditi kako je Hrvatska iz ratnog sukoba izašla kao pobjednik.
Oluja
4. kolovoza 1995. godine u 5 sati ujutro započela je akcija Oluja. Srpska strana očekivala je pokretanje vojne akcije budući da su svi prethodni pregovori oko mirne reintegracije propali. Ratno stanje u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini proglašeno je 28. srpnja, a civilne vlasti su u suradnji s vojskom pripremale evakuaciju ljudstva i materijalnih dobara u slučaju napada. Ono što je iznenadilo srpsku stranu bila je snaga i masovnost hrvatske vojske te činjenica da je cijeli okupirani prostor bio zahvaćen oslobodilačkom akcijom hrvatske vojske. Jedino područje na kojemu se nisu vodile oslobodilačke akcije bilo je područje istočne Slavonije. Početkom akcije Franjo Tuđman pozvao je pripadnike srpske vojske da se predaju uz obećanje da će onima koji nisu počinili ratne zločine biti dodijeljena amnestija. Akcija je provedena iz pet zbornih područja. To su zborna područja Bjelovar, Zagreb, Karlovac, Split i Gospić. U operaciji Oluja oslobođen je kninski kraj te područje Banovine, Korduna i Like.
Vojna djelovanja započela su zračnim napadima na zapovjedna i komunikacijska središta. Pritom je onesposobljeno „radio-relejno“ čvorište Ćelavac na južnom Velebitu. Nakon toga u akciju se uključila i kopnena vojska. Već prvoga dana uspješno je izvedeno osamdeset posto svih borbenih zadaća.
Najveći neprijateljski otpor bio je na području Banovine i Korduna. Čedomir Bulat na čelu 21. kordunskog korpusa bezuspješno je pokušao odgoditi, a nakon toga uz pomoć međunarodne zajednice i zaustaviti napredovanje hrvatske vojske. To mu nije pošlo za rukom te se naposljetku 8. kolovoza u okolici Topuskog predao.
U operaciji je oslobođeno 10 400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske. U akciji Oluja sudjelovalo je približno 127 000 hrvatskih vojnika što je brojčano najveća akcija poduzeta za vrijeme Domovinskog rata.
Nakon završetka ratnih akcija kao simbol slobode i apsolutne hrvatske pobjede na kninskoj tvrđavi se zavijorila hrvatska trobojnica.
Je li Oluja kriva za odlazak Srba
Ovo je veoma široka tema te se njoj samoj može posvetiti cijeli članak. Tema je dosta široka, ali odgovor je poprilično jasan. Oluja nije kriva za odlazak Srba. Pokušajmo sada to i argumentirati. Činjenica je da su još od 1989. godine Srbi uvjeravani kako dolazi dan odluke poslije kojega oni više neće živjeti u Hrvatskoj. Srbe na području Hrvatske uvjeravalo se kako se stvara velika Srbija te da će oni na ovaj ili onaj način u njoj živjeti. Kada je taj plan propao Srbi su odlučili otići jer se nisu željeli niti mogli pomiriti se s činjenicom da žive u Hrvatskoj. Da je tome tako najbolje svjedoči dokumentarni film koji su sami Srbi snimili. Dokumentarni film snimila je RTS (Radiotelevizija Srbije), a posebno su značajne riječi Drage Kovačevića, gradonačelnika Knina za vrijeme srpske okupacije. On je govoreći o srpskoj odluci da odbiju plan Z4 (tim planom Srbima je ponuđena nevjerojatno široka autonomija koja se sastojala od vlastite valute, zakonodavne vlasti, policije, predsjednika, sudova, te onoga što svaku državu čini državom vlastite zastave i grba) izrekao sljedeće tvrdnje: „Zapravo je to bila jedna ponuda koja se nije smela odbiti…Nakon što sam došao kod Mile Martića on se praktički sprdao s tom ponudom. Govorio je aha, da, aha…“
U nastavku dokumentarca iznosi možda i najbitniju rečenicu koja će objasniti zašto suživot Srba s Hrvatima nije bio moguć i zašto su masovno nakon pada Krajine napustili Hrvatsku. Drago Kovačević iznosi. „Krajina je to čitavo vreme kreirana tako da se tamo ne može kazati da će to biti autonomija u Hrvatskoj. Prosto je takva bila količina nekog političkog nerazuma, ovako poprilično tempiranoga, da onaj tko bi se odvažio da to kaže ne bi bio samo politički mrtav, nego s velikim izgledima da više fizički ne opstane.“
Ovim riječima Drago Kovačević potvrđuje kako je svaka ideja o mirnom suživotu s Hrvatima unutar granica hrvatske države za Srbe bile neprihvatljiva. Onaj tko bi se to uopće usudio predložiti bio bi izvrgnut javnome linču, a vjerojatno i ubijen. Upravo zbog ovakvog razmišljanja o nemogućnosti suživota s Hrvatima, većina Srba i jest otišla nakon Oluje.
Ovdje nije nauštrb spomenuti kako na kraju dokumentarca Drago Kovačević priznaje da je postojao plan evakuacije koji je 4. kolovoza aktiviran te tvrdi da je bio plan da se ide do Petrovca i do Banja Luke.
Da su te njegove tvrdnje oko plana evakuacije točne potvrđuju i dokumenti pronađeni nakon oslobađanja Knina, koji pokazuju da je Zapovijed o evakuaciji Srba iz RSK br. 2-3113-1/96 potpisao je predsjednik takozvane RSK Milan Martić 4. kolovoza 1995. godine kojom je predviđena evakuacija svog neborbenog stanovništva s područja Sjeverne Dalmacije i Gračaca (Lika), prema Srbu, Lapcu i drugim mjestima na sjeveru.
Nakon same akcije u hrvatskoj i međunarodnoj javnosti počele su se pojavljivati vijesti o pojedinačnim ranim zločinima koji su se dogodili tokom akcije Oluja i nakon njezine provedbe. Ovdje ću iznijeti svoj stav, koji je vjerujem identičan stavu cijelog civiliziranog svijeta, a on je da svaki ratni zločin treba biti kažnjen. Ukoliko su se dogodile nekakve nečasne stvari tokom Oluje, one trebaju biti ispitane i pred pravednim i objektivnim sudom presuđene. Svi koji su se ogriješili o ljudska prava i međunarodno zakonodavstvo za to trebaju odgovarati.
No, bitno je naglasiti da nečasne radnje, ukoliko budu dokazane i presuđene pred sudom, predstavljaju eksces pojedinca koji je u trenutku pomračenje uma počinio najgoru moguću stvar, a to je povreda nedužnih civila. Oluja nikada nije imala u planu niti u provedbi ideju zastrašivati ljude i nanositi im zlo. Prilikom planiranja akcije Oluja nitko od vojne ili državne vlasti nije želio ništa drugo, osim časne pobjede nad vojnim suparnikom.
Za kraj napomenimo da je Oluja vojna akcija kojom je oslobođen hrvatski teritorij, kojom je faktički okončan rat te koja će uvijek služiti na čast i slavu svim budućim naraštajima hrvatskoga naroda.