Ambicija ovog kratkog eseja je refleksija o tri zbirke poezije: „Odlazim iz vlastite pjesme“ autora Matijasa Matka Bakovića, „Sisak se uspješno pretvara da spava“ autora Siniše Matasovića i „Revolucionar“ autora Stjepana Bajića. Ne ću ulaziti u biografije autora iz više razloga: 1. ne budite lijeni i potražite ih sami na internetu, ako vas uopće to zanima ili štoviše posudite ili kupite njihove poezije, ako ništa drugo da dečki mogu popit kavu konto svoje poezije, 2. pobornik sam teorije T. S. Eliota i mišljenja iz predavanja C. G. Junga da je umjetničko djelo neovisan entitet o samom autoru i živi svoj samostalni život, 3. upoznao sam sve autore i mogu zbilja reći da njihovi lirski subjekti kao okosnica njihove poezije nemaju previše veze s njihovim (ne)stvarnim životom.

Prvo bih rekao što je sve zajedničko njihovoj poeziji, to jest bolje rečeno lirskim subjektima, tim autonomnim entitetima bez premca. Za početak sama činjenica da se sve tri zbirke imaju dominantni lirski subjekt koji često reflektira o sebi, poeziji u kojoj živi, svijetu i životu i itd. Naravno svi oni sukladno dominantnom duhu vremena individualizma i (post)modernizma imaju i nešto posebno što onaj drugi nema pa ću stoga za svakog odvojiti posebno poglavlje. Upravo poglavlja imaju sve tri poezije (Matasović 3 – „Odloptavanje“,  „Pustopoljinama“, „Sisak se uspješno pretvara da spava“, Bajić 6 – „Svakodnevica“, „Despicable me“, „Albert“, „Želje, vizije, iluzije“, „Svi putevi vode u rimu“, ima još.., Baković 6 – „Živim ničim izazvan“, „Kako funkcioniraju stvari“, „Negdje gdje nismo mi“, „Je li moglo nekako drugačije“, „Predah od sunca“, „Odlazim iz vlastite pjesme“), srećom nije da svatko od njih ima 6 poglavlja jer bi onda bilo 666 simbolika, a to znamo nije dobro, ponavljam to nije dobro. Sve su zbirke po jezičnoj akrobaciji te interpunkcijskoj vratolomiji i eksperimentima s formom čisti postmodernizam i kao svojevrsne slam poezije traže svoje izvođenje pred publikom. Svima im je zajednička narativnost, monolog o sebi ili nečem što ga muči, mislim može biti i dijalog ako si dovoljno lud uopće da pričaš s njima. Svi uklapaju momente pop kulture u svoju poeziju. Svi imaju sjajan smisao za humor i duhovitost, često kroz paradoks, što je vrlo bitno kako ovaj moj pseudonim dijeli ljude na one sa smislom za humor i one bez smisla za humor, s ovim potonjima bolje ne imati posla.

 Idem vam sada redom reći o svakom lirskom subjektu po nešto specifično pa da pokušamo izvesti neki zaključak o tome imaju li nešto bitno ti lirski subjekti za kazati… Eh da i ne ću vam reći koje se poglavlje odnosi na određenog pjesnika jer kao što sam već rekao to nije uopće bitno, a oni koji trebaju znati oni će znati ili će se potruditi saznati na već prije spomenuti način (ponavljam: kupi ili posudi u knjižnici zbirku da ljudi popiju kavu na tvoj račun).

Lirski subjekt – „The Good“

Obraća se taj lirski subjekt djevojci, no ne bilo kojoj djevojci, ona je suvremena, intelektualka, ateistica, arhetipska praiskonska Eva, ona je djevojka iz susjedstva i zapravo on se s njom obračunava: „imam i ja nekakav ponos, / zabij si kavu u vjetrove, susreti me nećeš /; nije da ne vjeruješ u mene, / ali ti želiš živjeti danas; negdje u svemiru zaista postoji / logika / kojom bi se dali objasniti tvoji postupci i / poimanja u životu /; oprostit ću ti što živiš s cimerima koji nose bokserice / i viši su od mene / oprostit ću ti prijateljice koje mi nisu sklone, /; mijenjala bi svemir / a mene si zapostavila /; volio bih da pročitaš neku od meni omiljenih knjiga. / preporučiti ću ti jednu i to ne će biti / Paulo Cohelo /; „…pomolim se Bogu i sjetim se da ti ne bilo drago jer si ateistica. / ne vjeruješ u ništa i nikome pa ni meni kad se ogolim pod kožu i /; voliš snažne i samouvjerene muškarce / koji znaju točno što žele u životu / i motocikle i zrakoplove i tenkove/ ali ja prezirem tenkove i bilo kakve cijevi / uspaničila se, produžila korak i naletjela na kretena / uvjerenog da ju je nečim osvojio /.

Taj idealtip nije anđeoska žena niti femme fatal, ona je je jednostavno ona koja nije ono što treba biti i ravnodušno ogledalo promašenosti tog lirskog subjekta u nemogućnosti toga da je zadrži kao ženu. Znamo što žene misle kada kažu o nekome „on je baš dobar dečko“ ili još gore „on je tako doooobar“ s tim trostrukim samoglasnikom „o“ gotovo da bi zaplakao od uvrede. Zato je ovaj lirski subjekt „The Good“. 

Banalna svakodnevica i univerzalne teme samo u očima pjesnika, filozofa i djeteta može biti nešto vrijedno razmatranja, stoga ona čini prebivalište ovog lirskog subjekta: bankarica s velikim sisama, prolazak kroz crveno (misli se na prometni prekršaj), vezanje žniranca na patikama, to jest kako on kaže pertle, kihanje, vožnja u pijanom stanju, buđenje na nepoznatom mjestu nakon pijanog stanja, svemir, postanak čovjeka, život, smisao pjesnika i poezije, čekanje na tramvajskoj stanici u pijanom stanju uz leš ježa, košenju trave, plaćenim i serijskim ubojicama itd… Sve to lijepo zvuči uz iznimno spori ritam i to drugo poglavlje je napredak od prvog gdje je problem žena. Žena ovdje nije problem, žene gotovo i da nema. Apsurd egzistencijalizma se osjeti između redaka. Je li pivo samo pivo u stihovima ili je metafora ovisi vjerojatno o tome koliko je čitatelj žedan.

Često zamišljam kakav je život u predgrađu nekakvog američkog gradića na jugu ili pustom selom u Zagori ili Slavoniji ljeti. Vjerojatno isto kao u refleksiji Siska u ovom lirskom subjektu koje dominira u trećem poglavlju poput neke metapsihoze gdje duša subjekta seli iz tijela opsesivno kompulzivnog „stalkera“ djevojke u tijelo grada što spava s određenim respiratornim smetnjama (astma vjerojatno): U Sisku uvijek nešto promašujemo- / ljubav svog života ili onu nestašnu rupicu u koju / pčele su mi uginule / zbog previše pesticida / ili od prokletog rafinerijskog dima / peking-sisak-peking / izgleda da ih zavarava rafinerijska svjetlost / “hoćemo li na kavu? U Sisku se samo tako kaže / počela je padati kiša ispred motela u Memphisu / ali to je ionako daleko od Siska / putujem vlakom iz Siska za Zagreb i / kasni on tako 270 minuta / troska mi zaklanja / osmijeh na licu / razaznajem mnogo toga – mjesečina.

    Bez obzira na probleme okoliša kroz prepoznatljivu rafineriju, ima tu zdravog lokalpatriotizma, posebice u pjesmi dah, gdje se osjeti idila rijeke, te pjesma ima tendenciju zbilja da postane lirsko pejzažna pjesma.  

Lirski subjekt – „The Bad“  

    Ovaj lirski subjekt je nestašni i zločesti dječarac pa otuda „The Bad“, bit će vam ubrzo jasnije zašto to govorim. Ima neku potrebu često na početak svoje pjesme staviti neki citat (imamo tu citat vrhunskih pjesnika kao Tomas Tranströmera i Danila Kiša, citat iz filma Mad Max, citat nepoznatog prijatelja) valjda je to intelektualizam i eruditizam (ima ga također u referiranju na brojne pjesnike u samoj pjesmi). E sad hoćemo li to tumačiti kao pokazivanje mišića (uz povik „gle tata kako sam jak, probaj mi mišiće“) ili samo dobra i prigodna šala s obzirom na tematiku pjesme ili možda pozitivno povezivanje na tradiciju pjesništva, vjerojatno nikad nećemo saznati. Kladio bi se ipak na ono prvo, pošto to i ja često radim u svojim esejima, uključujući ovdje. Brojno referiranje na Alberta Camusa kao prvaka egzistencijalizma u književnosti, govori u prilog tome da mali lirski subjekt traži svog duhovnog oca i nalazi ga u brojnim pjesničkim uzorima (Ujević, Matoš). Camus je stranac sam sebi, umoran od života, spor i jednostavan u svojim rečeničnim konstrukcijama, zapravo sušta suprotnost ovom lirskom subjektu što pršti od dinamičnosti ritma i rastvaranju jezika do neprepoznatljivosti: Traži se prevoditelj! Jedino referiranje na antiku ukazuje na potencijal, naime upravo antika je ključ neslućenih potencijala!

     S druge strane u Kamovu, isto tako nestašnom dječaku poput njega, našao je prijatelja pa mu tako ovaj može reći pjesmi da jednostavno odjebe, jer takvo što možeš samo reći prijatelju ili neprijatelju. Moguće da su sprijateljili na tom što oboje imaju problem identiteta: „Kamo Kamove?!“ Pa evo malo Kamova onda da mu odgovori: „A ja hoću jedno ko i drugo. A što ja hoću, to i mogu. T.j. ništa. Vi ste mi braća, znanci, prijatelji. Vi ste mi sve. T.j. ništa. Dok sam bio ljubavnik, patriota, brat, sin i mislilac – bio sam psovač. Kletva je bila moja domovina, moj odgoj, moj život, moj karakter, moj temperament, moja ideja: moja volja i snaga. Ona je bila moj ja. Smiješak nije moj. A ipak to sam ja! Jer ja nisam ni ljubavnik ni brat ni patriota ni mislilac – ni život ni karakter ni temperament...  ni volja... ja tj. nisam ja. Svima je poznato, što vi ne znate, da je stil naime čovjek. Ideja je ideja. Genij i mediokritet mogu biti istih nazora;...Moj bi stil bio dakle – psovka. Ja ne psujem više: ja nemam stila: ja nisam čovjek. Ko psuje? Onaj, koji se prepusti instinktu, koji je temperamentan, koji nema obzira, koji je nenaobražen. Psuje onaj koji nema ništa duhovito da kaže. Ignoranta. Kletva je iskrenost. Ko ironizira? Onaj, koji vlada strastima, koji nema karaktera, koji je obziran i obrazovan. Uglađenost, osjetljivost, nemoć... Duhovitost je riječ, ne čin; a riječi su samo riječi, dok su djela i – djela. Ne mogu psovati, pa ironiziram. Ne da mi se govorit pa se smješkam. Slabost je dakle moja snaga i bezvoljnost moja volja. I to sam ja. Jer ja  – nisam ja.“ Janko Polić Kamov, Isušena kaljuža, Zagreb, 1997., Konzor,, str. 354. – 355. Eto, rekao mu je sve čovjek. Kamov bi vjerojatno uništio sva svoja djela ili ih se u najmanju ruku odrekao da nije umro s 23 godine u Barceloni, ona su titraj zla modernizma i kao takva porod od tmine. Možda bi ih kao Gundulić uništio da je duže poživio. Osobno, zalijepio bi šamar tom Kamovu prije smrti, bez obzira na njegov bolesno veliki talent, dok bi se s onim potencijalnim Kamovom što je mogao postojati da nije umro tako mlad, već mogao dobro družiti, pa čak i zapiti uz dobru mezu.

Idemo sad malo kategorizirati u kategoriju Metapoezije ili kako bi nas u srednjoj školi učili misaono-refleksivne. Lirski subjekt se bori s poezijom, to jest svojim talentom i propitivanjem što to poezija uopće jest ili što to on jest: „Boksački rat s poezijom za prvaka u teškoj“, „Press konferencija poslije pjesničkog debakla“, „Skakanje preko užeta iliti wanna be esej razlomljen u stihove“, „Konformist bez razloga“, „Solipsisti svijeta ujedinimo se“, „Šutnja“, „Vrlo umišljena“, „Loše mi je“, „Velika želja“, „Dosadni pjesnik“, „Prank is not dead“, „Nema zemlje za frajere“, „Ja sam, Sukobjet“, „Nima do pseudonima“, „Moj mobitel je pametniji od tvog“, „Što je to poezija? Da te čujem, rodijače!“ (dijalektalna), „Božićno proljeće“, „Razgovor s Petrom (3) dok nešto prtlje po mobitelu“, „Pobratimstvo ljutilica u svemiru“, „Migrant“, „Dođe jutro u birtiju i viken: Daj rundu za sve!“, „Smežurani buntovnik“, „U pauzi od zijevanja na pjesničkom čitanju“. Lako je zaključiti kako u ovu kategoriju spada gotovo više od pola pjesma iz zbirke. Nema ništa dobro za reći o sebi, taj nezadovoljni lirski subjekt niti o poeziji s kojom se boksa, umjesto da s njom vodi ljubav, ne seks, nego čistu platonsku ljubav. 

Taj lirski subjekt ništa bolje mišljenje nema o društvu u kojem živi i ljudima što ga čitanjem oživljavaju. Socijalna poezija koja se bavi kritikom društva, ističući ono što je loše u društvu, bilo u vezi prošlosti, bilo u vezi dezerterstva u Njemačku kao dio naše neslavne budućnost ili klošara iz sadašnjosti („Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću“, „antinovogodišnja“, „Vele“, „izdajnička pjesma“, „Pozdrav svim koljačima u studiju i regiji“, „Fight night“, „Revolucionar“) je opet frustracija lirskog subjekta i bilo bi ok da nije toliko danas u medijima i društvenim mrežama preplavljeno i poplavljeno kritičarima svijeta radi njegove dekonstrukcije kao temeljne odrednice postmodernizma. Zamislimo dijete čiji tata stalno priča kako ne valja on, društvo niti poezija. Taj klinac ili će ubiti tatu, samo figurativno dakako, ili će se pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo.

Estetika ružnoće kroz totalnu vulgarnost u pjesmi „Ja živim u guzovima koji se šire“ je ponajviše razlog zašto je lirski subjekt „The Bad“, i spada tu u ovaj boy bend heautontimorumenosa. Quod ab initio vitiosum est non potest tractu tempore convalescere, eto da riješim i obećanje ludom radovanje. 

Pjesma „16. 9. 1911. (Pad Drniša)“ odstupa čitavom strukturom pa i žanrom kao dobra ratna domoljubna poezija s daškom narodne mudrosti kao citatom na početku. Ona bi vrlo lako mogla biti nagovještaj smrti lirskog subjekta, no o tom potom. 

Lirski subjekt – „And The Ugly“ 

Ovaj lirski subjekt za razliku od prethodna dva još uvijek poznaje u svojim mislim Boga, no samo ponekad i s malim slovom: „…Jer Boga ubiše neispunjena obećanja samoproglašenih / Proroka vjernih zatiranju istine koja piše / O Povratku Sina koje nedavno život dade ili tko je tu koga stvorio: / bog Čovjeka ili / čovjek Boga u svojoj samoći ili o bože tako mi fali ili Bože ako postojiš barem se javi…“ ;Tražio sam Boga, / Ali sve je pusto. / Možda je i On umro.“; Plaču kad vide što normalni / Na pravdi boga / Drugima čine…“ Poigrava se on i sa samim zavjetom :“ … U početku i opet / Bijaše riječ / i ta riječ postade pjesma / Lelek srebra Matka /. Ne znam je li pjesma „Svemirski pohodi“ Nikole Š., zapravo Nikola Šop, no da momak ima zdrav odnos prema religiji i Bogu to možemo raspraviti, ali rasprave nema o tome da refleksivna religioznost u stihovima tog lirskog subjekta ima svoje čvrsto mjesto, kako bi pravnici rekli nesporno, makar ponekad bila na razini Psovke od već spomenutog kolege Kamova: „ O ti višestruka ličnosti / Koji si sad bešćutni lik / U svom trojstvu…“

Lirski subjekt ovdje ima često i za razliku od onih prethodnika lirski objekt – damu, ženu ili kako on kaže djevojku: „…Djevojko Lauro Beatrice Cvijeto…“ Obraća se on njoj pun ljubavi, pati dakako jer kakva je to ljubav, ako nema patnje („..Zbogom pepeljasta djevojko koja pripadaš drugome / Drugi nek ti osmjeh na lice mami zbogom…“), pa ima čak ponešto erotike: „Milovao sam joj grudi / i osluškivao kako se napinje / u iščekivanju“. Negdje je ona motiv, a negdje je tema, no u svakom slučaju on je nije dostojan ili je gubi: „… U tvojim ipak iskrenijim očima /A ti djevojka s pozom pjesnika“. Naposljetku naziv zbirke nosi po pjesmi „Odlazim iz vlastite pjesme“ jer lirski subjekt odustaje od svoje imaginarne bolje polovice.

Ovaj lirski subjekt ne misli o sebi baš najbolje jer veli da je psihički uništen čovjek, no i puno gore stvari:“…Ja sam drugorazredni čovjek i tek / trećerazredni pjesnik / Osoba vrijedna u svakom smislu / gnušanja pogledi me slijede…“. On nije sretan i želi nestati: „ …Utapam se u piću da nađem zaborav / Tom žalobnom Biću što prebiva u svakom od nas…“

Naravno da ga muči i život i smrt i prolaznost jer kakva bi to bila poezija bez tih vječnih tema: „Teško je biti / A k tomu i umoran / Gdje je meni moj vinograd / ili Umro sam u Isukrstovim godinama / Znam / Provjerio sam na googleu“; „..Ali ja samo spavam / Zašto plačeš za mnom majko / Zar i vi sestre / Oče…“

Naravno svatko tko se bavi sam sa sobom, ne može pobjeći filozofiji egzistencijalizma pa je tako ima u pjesmi „Tribute to Sizif“ gdje Krista dovodi u njegov kontekst: „Dva Sizifa / Strani jedan drugom jednom / Rade za čovječanstvo / Jedan gura kamen / Jedan nosi križ…“. Upozorio bi ga na jedan moj esej o filozofiji egzistencijalizma gdje sam objasnio da je Sartre obična ništarija: „…Mučnina / Kad se sjetim svog života / I prijatelja / i lica koja se u bolnoj grimasi smješe / O Jean Pal jebo ti mater / Dobro nam je bilo dok je nisi definirao…“ Eto zato sam odabrao „The Ugly“ za ovaj lirski subjekt, Sartre je bio ružan ko noć, odvratne razroke oči, metaforički i doslovno govoreći, takoreći. Stoga ako imaš njegovu mučninu, onda si moj brate  po Kristu ružan sam sebi. 

Lirski subjekt se bavi Bogom i damom te svojim bićem i to je ok, nije loše. Sjedni 5. Voli figuru ponavljanja, ponekad nema čak ni strofa već samo niz misli bez interpunkcija, kao lik nevjerne žene Moly Bloom u zadnjem poglavlju „Uliksa“. Nema društvene angažiranosti i nema pejzaža, možda jedino malo mrtve prirode u ponekom motivu.

Dvoboj ili sepuku? 

Svi ti lirski subjekti puni su mržnje prema sebi, priznali to njihovi autori ili ne. Zato sam i nazvao ovaj esej o njima po pjesmi Baudelaira iz Cvjetova zla, a ne po djelu Publija Terencija Afera, čisto napominjem da ne bi bilo zabune: „… I kotač sam i utor / i žrtva i krvnik / Jedan od onih na vječan smjeh osuđen / a ne znaju se smijati…„ (u prijevodu legendarne Višnje Machiedo). Eto to su ti lirski subjekti, ljudi puni mržnje prema sebi što se vidi iz njihove poezije, ali drugačije ni ne može biti. Nisu oni krivi za to, oni su samo hipostazirali u sebe duh vremena, što dobra poezija radi, a ona još bolja nagoviješta budući duh vremena. Ti lirski subjekti krše eklatantno Kristovu zapovijed da ljube druge kao samoga sebe, tako što mrze druge kao samoga sebe. Sanja Nikčević, ta usamljena zvijezda na našem tamnom nebu teorije književnosti, svrstala bi ih u onaj kanon književnosti nakon 1945. godine. Volio bih da se ti lirski subjekti kao u nekom špageti vesternu Sergia Leona, svi troje uz pomoć pera i hartije, umjesto metka i revolvera pobiju međusobno. Ako je to previše za očekivati od idealtipova, što mrze sebe više nego što mrze druge, onda bi ih zamolio lijepo da se skinu goli, uzmu katanu i fino ispred slike sv. Sebastijana izvrše sepuku. Samo tako će otvoriti put metastaziranja u onostrano gdje će izgubiti sebe i otvoriti put poeziji što dolazi nakon (post)modernizma.

U renesansnom Shakespearu čučao je spreman barok, u svakom razdoblju što ga nazivamo ovako ili onako, nalaze se elementi i začetak onog novog razdoblja što dolazi, sporo, ali sigurno, tako i u ovom kasnom (post)modernizmu imamo elemente onog što dolazi.

Vidim priliku da poezija prirode i pejzaža nakon smrti „The Good“ lirskog subjekta, može izrasti iz dobro pognojenog tla njegovim lešom, možda čak u maniri Cesarića, dok bi dim lomače na kojoj bi spalili truplo lirskog subjekta „The Bad“, sigurno mirisao kao tamjan za domoljubnu i ratnu poeziju, već od čitavog hrvatskog narodnog preporoda. Pepeo bi mu se pohranio u urnu oslikanu antičkim temama ili motivima i naposljetku truplo „And The Ugly“ subjekta, treba balzamirati i staviti u trajni postav muzeja buduće religijske i ljubavne poezije što ima doći, nadam se u nekoj inovativnoj formi soneta.

Naravno, to su samo moje puste želje, prije svega autorima čija je poezija pobacila deformirane lirske subjekte jer za njih sam i pisao ovaj esej, kao legitimnim očevima. Eventualno i za lektora ovog teksta, samo se nadam da mi ga neće unakaziti i izmijeniti prvotno značenje. Dečki, ako se budete ljutili na mene zbog ovog eseja i dogovorite se za neku grupnu sačekušu, odmah ću vam reći, potražite lektora, on je kriv!