Vjerujem kako su svi upoznati s činjenicom da u BiH žive tri konstitutivna naroda. Da je tome tako ne tvrdim ja, nego tako stoji u Daytonskom sporazumu. Daytonski sporazum, osim što je jednim dijelom prekinuo rat u BiH, koji nosi naziv Aneks 4, figurira kao Ustav u BiH. Ako posjetimo internet stranice Parlamentarne skupštine BiH i jednostavnom metodom ih pretražimo, pronaći ćemo vrlo brzo i lako Ustav BiH. U tome Ustavu konstrukcija „konstitutivan narod“ pojavljuje se dva puta, a riječ Hrvat čak šesnaest puta.

Složit ćete se da pojam koji se šesnaest puta pojavljuje u Ustavu zasigurno nije nevažan. Ono oko čega se u zadnjih gotovo deset godina lome koplja u političkoj areni susjedne nam BiH jest izbor Predsjedništva. Kako ne bih pogriješio u interpretaciji ili nešto krivo protumačio, odlučio sam direktno prenijeti tekst koji se u Ustavu referira na način izbora člana predsjedništva. Tekst glasi: „Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno s teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno s teritorije Republike Srpske.“ Iz prethodne rečenice jasno je da Daytonski sporazum propisuje kako u Predsjedništvu mora sjediti netko tko je Hrvat i tko će u toj funkciji predstavljati Hrvate. 

Ili možda nije jasno?  Kreativnim tumačenjem Ustava neke mudre glave došle su do sljedećeg zaključka: iako su Hrvati konstitutivan narod, narod koji je višestruko spominje u  Ustavu, oni ne moraju imati svoga predstavnika u Predsjedništvu. U Predsjedništvu mora sjediti Hrvat, a izabrati ga može i neki drugi narod (na primjer Bošnjaci). Na terenu to izgleda ovako. Dragan Čović kandidira se kao predstavnik HDZ-a BiH i dobije daleko najviše hrvatskih glasova. Kada kažem daleko najviše, onda mislim na oko 80% glasova svih Hrvata koji su izašli na izbore. No Čović ne ulazi u predsjedništvo, već tamo umjesto njega ide Željko Komšić. Kako je to moguće? E pa ovako! Budući da su Bošnjaci višestruko brojniji narod u BiH od Hrvata, oni se jednostavno dogovore kako će dio glasova za izbore u predsjedništvo dati kandidatu iz SDA (bošnjačka nacionalna stranka), a  dio će dati Željku Komšiću i tako preglasati Hrvate. I mora im se na ovome čestitati. Disciplinirano i pedantno Bošnjaci odrade svoju zadaću i izaberu Hrvatima predstavnika po svojemu ukusu. Bošnjaci su očito prokužili sustav. Današnji youtuberi bi rekli „prešli su igricu“. No tek sada dolazimo do pravoga apsurda. Nakon ovoga javlja se Željko Komšić i kaže: „Mene nisu izabrali Bošnjaci, nego građani. Ja predstavljam građansku BiH“.  Bogme je kompliciran ovaj bosanski lonac. 

Građanska država?

Sada treba objasniti što je to koncepcija građanske države i kako bi ona funkcionirala u BiH. Za početak, sjećate se one pravne konstrukcije o konstitutivnim narodima koja se nalazi u Ustavu. E pa, zaboravite je. Nju Željko Komšiće ne poštuje i otvoreno govori da je treba ukinuti. On smatra da Hrvati ne bi trebali biti konstitutivan narod iako im je konstitutivnost zagarantirana Ustavom. Ono što je  najparadoksalnije jest to da Željko Komšić samoga sebe nerijetko počasti epitetom bosanskog patriota i zaštitnika BiH. Znači Željko Komšić toliko voli i brani BiH da direktno krši njezin Ustav, tvrdi kako ustavna odredba o konstitutivnosti za njega ne znači ništa  i aktivno radi na urušavanju prava ljudi koje bi trebao kao predsjednik zastupati.  Željko Komšić naprotiv tvrdi kako BiH mora postati građanska država. To  znači da narod (bilo koji narod u BiH) ne bi imao svoje političke predstavnike, već bi se oni birali većinski po principu jedan čovjek jedan glas. Sada bi oni manje pametni mogli zaključiti sljedeće. Ako su Bošnjaci većina u BiH,  to znači da će Bošnjaci vladati, a Srbi i Hrvati biti svedeni na razinu nacionalne manjine. Za one koji su ovako nešto pomislili, a to znači da su manje pametni, nacionalistički zadojeni, ma usudit ću se reći i fašisti (pa neka ide život), Željko ima spreman odgovor. Dobro naćulite uši! Željko priča, a kada priča on, tvrdi kako u BiH dominantno ne žive  tri  naroda sa svojim autohtonim povijesnim i  kulturnim identitetom, već živi bosansko-hercegovački narod, odnosno bosansko-hercegovačka nacionalna većina . Nije vam jasno? To znači da Hrvata, Srba i Bošnjaka ima u debeloj manjini, a da se većina nacionalno određuje kao Bosanci i Hercegovci koji su izgradili svoj bosansko-hercegovački nacionalni identitet te koji žele živjeti u građanskoj BiH, odnosno u BiH u kojoj im Hrvati, Srbi i Bošnjaci neće krojiti kapu. 

Može li postojati bosansko-hercegovačka nacionalna većina?

Kako bismo uopće razumjeli proces nastanka nacija ili u ovom slučaju nacionalnih većina, poslužit ćemo se zaključcima Anthonyja Smitha, koji u knjizi „Etničko podrijetlo nacije“ postavlja sljedeće kriterije za nastanak nacije. Kako bi neka zajednica dobila nacionalni predznak ona mora: 

1.    Imati kolektivno vlastito ime

2.    Mit o zajedničkim precima

3.    Zajednička povijesna sjećanja

4.    Jedan ili više diferenciranih elemenata zajedničke kulture

5.    Povezivanje sa specifičnom domovinom

Nakon što smo utvrdili što su po Smithu kriteriji za nastanak nacije, pogledajmo koje od ovih kriterija zadovoljava BiH.  

1.    Kolektivno ime. NE! Imamo tri imena (Bošnjak, Srbin i Hrvat)

2.    Mit o zajedničkoj prošlosti. NE! Svaki narod ima svoju zasebnu priču o etnogenezi. 

3.    Zajednička povijesna sjećanje. Definitivno NE!! Srbi slave Gavrila Principa kao heroja, a Hrvati i Bošnjaci ga doživljavaju kao velikosrpskog ekstremista. Bošnjaci slave Isa-bega Ishakovića kao heroja i utemeljitelja Sarajeva (čak postoji i nagrada koja nosi njegovo ime), dok ga Srbi i Hrvati smatraju ubojicom koji je pokorio Bosnu, a kršćane sveo na položaj malo bolji od ropstva. Samo ova dva primjera pokazuju da zajednička sjećanja ne postoje. Svaki narod sjeća se drugačijih stvari ili istih stvari, ali s potpuno drugačijom interpretacijom.

4.    Jedan ili više diferenciranih elemenata zajedničke kulture. Ovaj element definitivno postoji, ali ruku na srce postoje i zajednički elementi hrvatske i njemačke kulture, pa to ne znači da se radi o jedom narodu. 

5.    Povezivanje sa specifičnom domovinom. Ovdje također nema podudarnih elemenata. Srbi uz BiH i Srbiju doživljavaju kao domovinu, Hrvati Hrvatsku, a Bošnjaci svojom domovinom smatraju Bosnu, s tim da Bosnu doživljavaju kao zemlju koja je povijesno, kulturološki i identitetski neodvojiva od Turske. Da je tome tako svjedoči trenutak sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu, kada je nekolicina BiH igrača bošnjačke nacionalnosti (Džeko, Bajić, Hajrović i Pjanić) pozvala turske navijače da navijaju za njih uz poruku da se radi o bliskim narodima. Ovako su glasile poruke:„Narode Turske, molimo vas da nas podržite na Mundijalu, jer mi smo bliski prijatelji i zauvijek ćemo biti", „Od Turske očekujemo podršku, znamo da ćemo je dobiti, i hvala vam puno.".

Popis stanovništva

Možda sam u prethodnim tvrdnja o nepostojanju bosansko-hercegovačke narodne većine  pogriješio. Možda ona stvarno postoji. Možda je Željko Komšić u pravu kada kaže da su ga Bosanci i Hercegovci izabrali. 

Ako Željko Komšić nastupa iz pozicije da su ga izabrali građani i da u BiH dominantno žive Bosanci i Hercegovci, onda se to sigurno može provjeriti na popisu stanovništva. Popis je održan 2013, znači relativno nedavno, a rezultati su sljedeći:  

1. Bošnjaci 1.769.592 (50,1%)   

2. Srbi 1.086.733 (30,8%)  

3.Hrvati 544.780 (15,4%)  

4. ostali: 130.054 (3,7%). 

Ako Bosanci i Hercegovci ne spadaju pod Hrvate, Srbe i Bošnjake, već spadaju pod ostale onda to znači da je Željko Komšić pobijedio glasovima nešto manje od 4% posto stanovništva. Ovo, moram priznati, zvuči poprilično nevjerojatno. No da ne griješim dušu, nerijetko se u BiH spominje pojam Bošnjaci-Bosanci. To bi značilo da se Bošnjaci zapravo ne određuju nacionalno kao pripadnici jednog naroda već kao pripadnici i građani Bosne i Hercegovine koji svoj identitet ne grade na pripadnosti etnosu, nego pripadnosti državi. Ako je tomu tako, onda građanska opcija raste s 4% na gotovo 55%, što je nedvojbeno većina. Ovo bi značilo da su Bošnjaci zapravo zainteresirani za stvaranje građanske države. Ili možda nisu?

Stranka demokratske akcije (SDA)

Stranka demokratske akcije dominantna je stranka među Bošnjacima te dobiva daleko najveću podršku. Ova stranka nerijetko napominje kako se zalaže za građansku BiH. Zapravo se ova stranka zalaže za sve osim za građansku BiH. Za početak  spomenimo kako je njen osnivač Alija Izetbegović autor Islamske deklaracije koja nalaže kako muslimani trebaju ustrojiti svoju državu onako kako nalaže islam. Ne smatram da je ovo i po kojoj osnovi sporno ili problematično. Vjerujuća osoba bilo koje religije najčešće želi živjeti u zemlji koja je uređena po uzoru na vjerska pravila koja njegova religija propisuje. Takve stavove nalazimo kod židova, kršćana, hindusa, muslimana. Nije sporan život u skladu s islamskim vrijednostima, ali je takva koncepcija nespojiva s građanskim uređenjem u multietničkoj i multikonfesionalnoj BiH. Spomenimo kako je sin Alije Izetbegovića skoro pa najbolji prijatelj s Erdoganom i kako je Erdogan nedavno bio svjedok Bakirovoj  kćeri na vjenčanju. To navodim zato što Erdogan otvoreno govori kako Turska treba biti snažnije u dodiru sa svojim islamskim identitetom. Za kraj, prisjetimo se Bakirovog govora u UN-u iz 2012. godine. Točnije, prisjetimo se njegovog pozdrava kojim se obratio UN-u. Taj pozdrav nije bio dobar dan, nego „Es selamu alejkum“. Ovaj je pozdrav isključivo vjerski i to pozdrav povezan isključivo s islamom. Ako uzmemo da Bakir nije slučajno baš tako pozdravio, a nije, i ako uzmemo da Bošnjaci dominantno glasaju na SDA, a glasaju, onda dolazimo do zaključka da se ni SDA ni Bošnjaci ne zalažu za građansku BiH. Pa ne može se zalagati za građansku državu, za Bosance i Hercegovce, a pritom biti vjerski i nacionalno orijentiran isključivo na jednu naciju i jednu vjeru (Bošnjake i islam). Da se razumijemo, nije sporno zalagati se za Bošnjačke nacionalne interese i pritom ispovijedati i promovirati islam. Nije to sporno niti je u tome problem. Problem je ako se na prijetvoran način načelno tvrdi da se zalažemo za jedno, a radimo nešto sasvim drugo. 

U konačnici, ovakva politika ne dovodi do dijaloga i međusobnog razumijevanja. Ovakvom politikom  podižu se tenzije i stvaraju sve snažnije podjele, a to nikome ne bi trebalo biti u interesu.