Rat u Ukrajini šokirao je Europu. Iako se mjesecima, pa čak i godinama, spominjalo kako bi situacija u Ukrajini mogla eskalirati, izgleda da nitko u Europi na takav razvoj događaja nije ozbiljno računao. 

Nakon ruskog napada Europa je začuđujuće brzo reagirala. Prve sankcije uslijedile su nekoliko dana nakon napada, a ono što je dodatno začudilo bila je težina tih sankcija. Rusija je u prvim danima nakon napada izbačena iz SWIFT-a. O ovome potezu govorilo se još 2014. godine. Tada je isključivanje iz SWIFT-a spominjano samo u teoretskom smislu. Govorilo se kako je Rusiju gotovo nemoguće isključiti, jer bi to imalo posljedice financijskog nuklearnog udara koji bi razorno djelovao na Rusiju, ali i na Europu. 

No, početkom ukrajinskog rata Rusija je isključena iz SWIFT-a. Neki će reći kako je to samo djelomično istinito  i kako Europa nije u potpunosti prekinula svoje financijske veze s Rusijom. To je točno jer sama činjenica da Rusija još uvijek prodaje energente Europi, pokazuje da financijske konekcije još uvijek postoje. One postoje u sektoru energetike, ali gotovo su na svim drugim pravcima prekinute. Ovim potezom Europa je pokazala začuđujuće veliko jedinstvo. No, kako vrijeme prolazi, a rat sve duže traje tako se pojavljuju nesuglasice između europskih zemalja i u ovome trenutku se čini kako će europsko jedinstvo biti kratkoga daha. 

Srbija kao čudnovati kljunaš

Kada govorimo o europskom jedinstvu po pitanju uvođenja sankcija Rusiji, onda treba naglasiti kako to jedinstvo i nije baš onakvo kakvo se na prvi pogled čini. Sankcije su uvele sve države Europske Unije, ali nisu sve europske zemlje uvele sankcije. Postoji jedna koja nije uvela sankcije, a ime joj je Srbija. Iako se na Srbiju vrše iznimni pritisci da se svrsta uz ostatak kontinenta, ona i dalje odbija to učiniti. Srbijanski politički vrh svakodnevno naglašava kako će Srbija ostati upamćena u povijesti europske diplomacije kao jedina zemlja, koja je i nakon stotinu dana od početka rata ostavila vrata političke i ekonomske suradnje prema Rusiji otvorena. Koliko će dugo zadržati ovaj stav za sada nije poznato. Jedino što je sigurno jest da zapadni pritisci na Srbiju neće popuštati i kako će se Srbija u dogledno vrijeme morati jasno odrediti u kontekstu svojega odnosa prema Zapadu i prema Rusiji. Vrijeme sjedenja na dvije stolice zauvijek je završeno. 

Zašto Srbija nije uvela sankcije

„Onoliko koliko vi volite teritorijalni integritet Ukrajine, mi toliko volimo teritorijalni integritet Srbije“. Ove riječi izgovorio je Aleksandar Vučić na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji prilikom nedavne posjete Beogradu njemačkog kancelara Olafa Scholza. U ovome se nalazi ključni razlog za srpsko soliranje kada je Rusija u pitanju. Na prijelazu iz dvadesetog u dvadeset i prvo stoljeće, Srbija je doživjela jednu od svojih najvećih nacionalnih tragedija. Zbog nagomilane političke odgovornosti proizašle izazivanjem ratova u bivšoj Jugoslaviji te nastavkom poprilično tvrde i nepopustljive politike prema kosovskim Albancima, Srbija je ostracirana iz međunarodnog poretka. Uvedene su joj snažne sankcije, ekonomija je kolabirala, zemlja je doživjela ekonomsku, političku, kulturnu i financijsku blokadu. Za vrijeme Miloševićeve vlasti Srbima je bilo gotovo nemoguće putovati po Europi i svijetu, a izolacija je posebno snažno pogađala mlade. Kao kulminacija svega toga dogodilo se bombardiranje Srbije u ožujku 1999. godine  koje je trajalo 78 dana. Kao posljedica toga bombardiranja srpska vojska se povukla s Kosova i Albanci su preuzeli potpunu političku vlast na Kosovu. Problem kod ovoga bombardiranja koje su izvele NATO snage, jest u činjenici da za takvu akciju NATO nikada nije dobio odobrenje Vijeća sigurnosti. Zbog toga postoji gotovo jedinstven stav među srpskom političkom, ali i građanskom javnošću kako je napad bio neprimjeren, užasan, kako ima nesumnjiv imperijalni karakter i predstavlja zločin protiv mira. Ovakav stav nemaju samo desne ili tradicionalne političke stranke u Srbiji. Ovo je jedinstven stav gotovo svih stranaka koje participiraju na srpskoj političkoj sceni. Kako bi stvari po Srbe bile još i gore, 2008. godine Kosovo je jednostrano proglasilo samostalnost i odvojilo se od Srbije. Ovaj potez bila je direktna posljedica političke konfiguracije na terenu koja je nastala nakon NATO-ova bombardiranja iz 1999. godine. Srbija se s ovim potezom kosovskih Albanaca nikada nije pomirila, a zbog svojih povijesnih i identitetskih razloga vjerojatno nikada niti neće. Srpske frustracije po ovome pitanju prepoznala je Rusija i u posljednjih desetak godina gotovo u potpunosti podržava Srbiju u njezinim vanjskopolitičkim nastupima. Rusija snagom svojega veta brani Kosovu ulazak u UN, konstantno naglašava kako je po pitanju bombardiranja Srbije prekršeno međunarodno pravo, čvrsto stoji uz Republiku Srpsku i daje snažnu potporu Miloradu Dodiku. Rusija čak ide i toliko daleko u svojoj podršci Srbiji da riskira nepotrebnu konfrontaciju s Velikom Britanijom i onime što bi se moglo nazvati „Islamski svijet“. Naime, Rusija je 2015. godine uložila veto na rezoluciju Velike Britanije kojom se u Vijeću sigurnosti pokolj u Srebrenici nazivao genocidom. Time je Rusija spasila Srbiju od veoma neugodne situacije i pokazala se kao netko na koga se Srbija može osloniti. Također, ovdje treba naglasiti kako je Srbija dobivala poprilično jeftin plin iz Rusije i kako je samo nekoliko europskih zemalja, uključujući i Njemačku, imalo bolji dogovor s Rusijom, odnosno dobivalo plin po povoljnijoj cijeni. Sve ovo rezultiralo je snažnim vezama između dvije zemlje i velikom političkom suradnjom. 

Ovdje ne treba zaboraviti kako između Srbije i Rusije postoje duboke povijesne veze. Obje zemlje su slavenske, obje pravoslavne i obje imaju određenu podozrivost prema Zapadu. Rusofilski opredijeljeni pojedinci u srpskoj politici, naglašavaju kako je Rusija 1914. godine ušla u Svjetski rat kako bi pomogla Srbiji. Iako Rusija nije bila spremna ratovati, nije mogla trpiti nepravdu koja se nanosi Srbiji te je junački i na svoju štetu ušla u rat, kako bi pomogla svojemu bratskom srpskom narodu. Ovakav i ovome sličan narativ sveprisutan je u srpskoj javnosti i na srpskoj političkoj sceni. 

Prosvjedi protiv uvođenja sankcija Rusiji

Ako netko sumnja u istinitosti prethodno navedenih teza, lagano ih može provjeriti. Nakon što se Aleksandar Vučić usudio u UN-u osuditi ruski napad na Ukrajinu, dočekale su ga demonstracije po ulicama Beograda. Također na najavu ili kako se to moderno zove, probne balone, koje je plasirala Vlada i u kojima se spominjalo da zbog zapadnih pritisaka Srbija mora uvesti sankcije, javnost je reagirala poprilično uznemireno.  Ako ovome pridodamo istraživanje koje je nedavno prezentirano od strane Nove srpske političke misli i koje pokazuje da se čak 80% posto ispitanih građana u Srbiji protivi uvođenju sankcija Rusiji, stvari postaju jasnije. Istraživanje Nove srpske političke misli je pokazalo da 82,1% građana ne podržava uvođenje sankcija Rusiji zbog rata u Ukrajini, 6,9% podržava, a 11% građana nema stav. Građani su rekli da prate situaciju u Ukrajini, i oko 49% smatra da je Rusija u pravu, dok 6,1% misli da je to Ukrajina. Stav nema 24%, a za 21% građana nitko nije kriv. Na pitanje tko je kriv za sukob u Ukrajini, čak 68,7% reklo je da je to NATO, Ukrajinu krivi 7,4%, Rusiju 5,6%, a nema stav oko 18% građana. Istraživanje je pokazalo da samo 5% ispitanih reklo da treba priznati Kosovo u zamjenu za članstvo u Europskoj uniji, dok se oko 85% ispitanih tome protivi. Ovakvi podatci, koji su preuzeti iz teksta sa stranice N1 Srbija najbolje pokazuju kakvo raspoloženje trenutno vlada u Srbiji.  

No, kada sve ovo saberemo, zbrojimo i oduzmemo, jasno je da Srbija neće više moći sjediti na dvije stolice. Srbija će se morati odlučiti hoće li se priključiti Zapadu ili će ostati vjerna Rusiji. Osobno sam uvjeren da će se Srbija priključiti Zapadu te da će Hrvatska u tome procesu najviše ispaštati. No o tome u sljedećem tekstu.