U čemu je ključna razlika hrvatskog i srpskog jezika?
U Splitu, u prostoru garaže za aute, okupili su se mladi ljudi uz vino, muziku i pivo. U toj vrevi ponovo su se susreli pravnik iz Zagreba i student prava iz Splita. Podsjetili su se svog zadnjeg druženja prije par godina iza benzinske postaje, gdje su uz raspravu o Bogu i religiji pili do 4 ujutro nakon upoznavanja na Matejuški.
Ovog puta razgovor nije krenuo u tom smjeru, nego u smjeru jezika. Naime, student prava iz Splita zamolio je ovog pravnika iz Zagreba da s mobitela na glas pročita dva različita ranonovovjekovna teksta: hrvatski je bio zapis Franje Črnka, komornika Nikole Šubića Zrinskog o opsadi Sigeta, dok je srpski bio pismo Mehmed Paše Sokolovića Andrijasu Batthoryu. Poanta toga mu je bila pokazati koliko se malo hrvatski promijenio, a koliko puno srpski i da moderni Srbi mogu lakše razumjeti hrvatske onodobne tekstove, nego srpske. Zatim mu je student prava objasnio da je srpski jezik, zapravo zeznula reforma srpskog jezika u 19. stoljeću od strane Vuka Karadžića koja je dovela do toga da u Srbiji i među Srbima, književni jezik postane srbizirani oblik novoštokavskog hrvatskog, koji se, zbog niza okolnosti, razvio pri jednom dijelu etničkih Srba u periodu od kasnog srednjeg vijeka do devetnaestog stoljeća. Pravnik iz Zagreba je zatim postavio ključno pitanje:
- U čemu je ključna razlika hrvatskog i srpskog jezika? Švedski i norveški imaju više sličnosti, nego srpski i hrvatski jezik pa su opet dva različita jezika. Što bi rekli na njemački i austrijski onda? Koliko sam shvatio iz našeg razgovora s Mariom Grčevićem, gospođa Kordić i ekipa okupljena oko ove nove deklaracije što je u Sarajevu je obznanjena kao “Deklaracija o zajedničkom jeziku” žele ustvrditi da su hrvatski i srpski, zapravo isti jezik iz čisto političkog razloga – a to je jugoslavenstvo. Makar zanimljiv jest podatak da je gospođu Kordić financirao u izdavanju njene knjige s tom tezom baš Goethe institut, dakle Nijemci!
- A gledaj stari, postoje mnoge bitne razlike u morfologiji, sintaksi, gramatici, naročito između hrvatskog i srpskog u srednjovjekovnom periodu, prije njihovog približavanja, ali i među suvremenim oblicima tih dvaju jezika.
- Što priječi nas da ne smatramo sve naše dijalekte posebnim jezicima?
- Dijalekti i jezici su stvar semantike. Jezik se često naziva ''dijalektom sa vojskom i mornaricom'', a značenje riječi dijalekt danas označava čisto nižu razinu jezika, najčešće neku njegovu regionalnu varijantu. Svi jezici su sastavljeni od lokalnih i regionalnih dijalekata, ali i da uporabimo termin jezik za upravo te regiolekte, to ne bi mijenjalo stvarnost da na nekom području postoji konvergencija regionalnih načina govora koja tvori smislenu cjelinu. Stoga bi takav pristup samo naštetio društvenoj koheziji svih jednojezičnih društava globalno, ne samo hrvatskog.
- Možda ključne razlike možemo naći u kolektivnoj svijesti Hrvata, gdje se u službenom našem jeziku očituju mnogi srednjoeuropski izrazi. S druge strane kada Katičić piše o motivima slavenske simbolike, on nalazi iste motive u pjesmi iz Turopolja i pjesmi iz Šolte (jabuka), ali i sličnosti s pučkim pjesmama iz Srbije. Čini mi se da je isključivo politički razlog primarni kriterij pa čak i uzrok, stoga jezik je kao softver kulture bitan da definiramo hardver društva, to jest postignemo homogenu političku zajednicu, zato jezik služi politici. Zapravo jedini pravi kriterij jest politički kriterij, a on se temelji na političkoj zajednici definiranoj zajedničkom kulturom.
- Ja mislim da nama u Hrvatskoj treba promjena paradigme oko jezičnog pitanja, jer hrvatski i srpski itekako mogu biti smatrani različitim jezicima s više aspekata, ne samo sociolingvističkog. Što se lokalnog govora tiče, to je svakako nešto što bi jedno društvo trebalo cijeniti i njegovati, mada je upravo taj lokalni govor upravo onaj što najviše i podliježe promjenama, pogledaj samo govore Splita i Zagreba prije sto godina i danas.
- Znaš kako je meni lijepo čuti kada netko priča dijalektom, ali šteta što nemamo više etno bendova koji se bave time. Meni su poznati iz mog kraja „Cinkuši“ koji promoviraju kajkavski i recimo Valentino Bošković kao fenomen iz vaših krajeva, iako su instrumentalno strašno drugačiji.
- Imam ti ja jednu dobru stvar od grupe Veja – pjesma Marija, poslušaj…
U ljepoti njihovog hrvatskog jezika u dijalektalnoj etno glazbi, njihovo loše pivo i jeftino vino pretvaralo se iz sata u sat prema ranom jutru u pravi božanski nektar. Zatim je pravnik iz Zagreba izvadio žig udruge Obnova, okupio oko sebe ekipu i žigom na šakama označio bratstvo Zagreba i Splita u Obnovi.