U svojoj kampanji protiv Domovinskog rata pored mnogih drugih izmišljenih zločina često se na teret hrvatskih branitelja i domoljuba stavlja, tzv. zločin protiv povijesti i identiteta, a koji se sastojao u rušenju spomenika NOB-u u hrvatskim zemljama. No, o čijem se identitetu i čijoj se povijesti radi? Je li to identitet svih Hrvata? Koji je je u biti bio razlog zašto su se spomenici partizanskim borcima našli na udaru naroda i hrvatskih dragovoljaca?

Kakvo je to raspoloženje postojalo među braniteljima gradova i sela da usred borbe na život i smrt ruše spomenike, iako nije bilo takve zapovijedi iz političkog i vojnog vrha niti su na bilo koji način ohrabrivani ili instrumentirani? Rušenje spomenika, prije svega, nije svojstveno devedesetima niti samo našoj povijesti. Rušenje spomenika je kroz povijest predstavljalo najavu političkih promjena na određenom prostoru ili određenoj državi. U razgovoru za New York Times, nastao povodom rušenja spomenika u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi, povjesničarka umjetnosti Erin L. Thompson je rekla: “Kao povjesničarka umjetnosti znam da je razaranje uobičajeno, a očuvanje rijetka iznimka. Mi, kao ljudska rasa, stvaramo spomenike radi slavljenja ljudi od početka umjetnosti, a otkad smo počeli dizati spomenike, drugi ljudi su ih rušili. Postoje kipovi asirskih vladara na Bliskom istoku na kojima su urezane kletve kao na primjer „Tko obori ovaj kip, neka proživi život u boli“. Iz toga znamo da je jedna od strategija pobune rušenje kipova i to još 2700. godini prije Krista.” 

I to je razvidno iz povijesti Europe i zapadnog svijeta kada su pristaše režima rušile spomenike svojih prethodnika. Tako su barbarske horde rušile rimske spomenike, a pokršteni barbari su rušili poganske oltare. Jakobinci su rušili spomenike monarhiji, a američki revolucionari spomenike kralja Georgea i drugih britanskih vladara. Što više, rušenje veličanstvenog konjaničkog spomenika britanskom monarhu u New Yorku predvodio je novi otac domovine George Washington sa svojim vojnicima što podsjeća na neke scene iz devedesetih. U dvadesetom stoljeću je kraj Drugog svjetskog rata, obilježilo rušenje spomenika sagrađenih za vrijeme vladavine fašizma i nacizma u Italiji i Njemačkoj, kao i u okupiranim zemljama. No, no ni naša domovina nije bila pošteđena spomeničkih rušenja i smjena mramornih ploča i lica s naših ulica i trgova. Tako su pristaše srpske dinastije i jugoslavenstva na najgrublje načine rušili spomenike habsburških vladara diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, da bi 23 godine kasnije hrvatski nacionalisti i domoljubi rušili i razbijali ploče posvećene Aleksandru i Petru Karađorđeviću i srbijanskoj kraljevskoj vojsci. Naposljetku, 1945. antifašisti su rušili spomenike iz razdoblja Nezavisne Države Hrvatske, ali i svu onu spomeničku baštinu iz prijašnjih režima koja je preživjela prijašnja rušenja, od čega je najpoznatiji primjer divljačko rušenje splitske monumentalne fontane Bajamontuše i rušenje spomenika banu Jelačiću. Štoviše, u svom ideološkom ludilu antifašisti su preorali i grobove neprijateljskih vojnika. U komunističkoj Jugoslaviji obračun sa spomeničkom baštinom bio je lukav i dug proces što je razvidno iz slučaja Nugentova mauzoleja, kad je posljednje počivalište hrvatsko-irskih domoljuba na Trsatu pretvoreno u javni zahod 1960. godine prilikom restauracijskih radova. No, da to nije samo stvar prošlosti, svjedočimo rušenju spomenika i danas, posebno u Sjevernoj Americi gdje je u nekoliko godina nestalo stotine ploča i spomenika posvećenih osnivačima američke države, konfederacijskoj vojsci, Kristoforu Kolumbu i drugim istraživačima američkog kontinenta, katoličkim misionarima, Isusu Kristu, američkim veteranima iz ratova dvadesetog stoljeća itd. što nije samo kratkotrajni izljev bijesa kako se tumačilo u medijima, već najava nestanka starog bijelog i kršćanskog Zapada i uspon novog Zapada nastalog na prijeziru prema staroj europskoj civilizaciji i njenim dostignućima.

Naime, svaki društveni poredak je svoje postojanje slavio spomenicima određenim osobama ili institucijama. Važnost spomenika posebno dolazi do izražaja u uspostavljenim totalitarističkim državama. S izbacivanjem religije iz javnog života, totalitarni režimi su trebali nove religijske rituale oko kojih će okupljati svoje sljedbenike i podanike. Na primjeru nacionalsocijalističkog režima vidljivi su napori stvaranja supsidijarne religije kroz rituale, marševe i sletove vezane uz okupljanja Nacionalsocijalističke partije, masovnog spaljivanja knjiga, stranačke marševe i obilježavanja važnih obljetnica iz povijesti nacizma kao što su Hitlerov rođendan, obljetnicu Pivskog puča ili dan preuzimanja vlasti. Vrlo sličnu religiju su nastojali stvoriti jugoslavenski antifašisti kroz proslavu Titovog rođendana, parade, sletove i pionirske i omladinske svečanosti te proslave obljetnica iz Drugog svjetskog rata. Uz stvaranje nove religije te stvaranje božanstva i kulta ličnosti Josipa Broza Tita, novom poretku su trebali sveci i mučenici. Stoga je uz obljetnice iz NOB-a bilo praćeno ritualima otvaranja partizanskih spomenika u obliku kipova i spomen ploča, ali i vrlo često u obliku mastodontskih spomenika, koji su u pravilu bili estetski ružni, jezivi i zastrašujući. 

Značaj i vrijednost partizanskih spomenika za tadašnji režim shvatila je politička emigracija i opozicija u Hrvatskoj pa je došlo do rušenja partizanskih spomenika u Hrvatskoj još u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pa čak i ranije, jer je najraniji poznati slučaj rušenja partizanskog spomenika eksplozivom za koji osobno znam zabilježen u splitskoj četvrti Brda 1984. godine i to u gradu koji je tada na glasu bio kao “crveni”. I sam sam jednom prilikom upoznao dragovoljca Domovinskog rata koji mi je povjerio kako je krajem osamdesetih sudjelovao u miniranju više partizanskih spomenika. Kako je sam rekao, emigracija je te spomenike nazivala oltarima komunizma. U tim akcijama su sudjelovali lokalni mladići, dok su organizatori bili povezani s emigracijom od koje su nabavljali potrebnu opremu. Videći krhkost režima u domovini emigracija je smatrala da će rušenjem spomenika narodnim herojima i partizanima doprinijeti urušavanju sustava, s obzirom na značaj partizanske mitologije za državu i temelj vrijednosti na kojima je komunistički režim sagrađen. S raspadom komunističke Jugoslavije i agresijom JNA na Hrvatsku dogodio se vrhunac rušenja partizanskih spomenika, kada ih je tijekom rata navodno uništeno otprilike više od tri tisuće. S agresijom JNA dobiven je novi razlog za uništavanje partizanskih spomenika. Ili bi bilo bolje reći, da je prvotni razlog evoluirao. Naime, hrvatski vojnici su bili u ratu s partizanskom vojskom, nastalom u Drugom svjetskom ratu, izrasloj u partizanskoj tradiciji i antifašističkom odgoju koju je predvodio dalmatinski partizan Veljko Kadijević, ali i drugi oficiri koji su bili sudionici antifašističke borbe ili barem prva generacija potomstva partizanskih boraca. Drugi valjan razlog bila je osveta za partizansko nasilje. Partizani su u većini hrvatskih pokrajina počinili više zločina, nego njemačke, talijanske, četničke i ustaške snage zajedno, a što je ostavilo traga i do današnjih dana, a kamoli u razdoblju buđenja nacionalne svijesti i stvaranja hrvatske države. Hrvatski vojnici su pravdu potražili na mramornim pločama i betonskim gigantima, za ubijene, za bačene u jame, odvedene u logore, protjerane u emigraciju, zatvorene, za opljačkanu imovinu, otete nekretnine i druga nasilja koja su trajala od osnivanja prvih partizanskih odreda pa do 1995. kada je JNA zauvijek napustila Hrvatsku, ali i ne njeni atavizmi koji su nastavili živjeti kroz politiku i nevladin sektor. Bitno je naglasiti, da su tada bili živi mnogobrojni akteri raznih pokolja, a nije im pala dlaka s glave, niti su bili podvrgnuti istragama i pravosudnom progonu. U ime višeg cilja. Zanimljivo je kako tijekom rata nije došlo do rušenja spomenika antifašističkim borcima na onim prostorima koja su bila okupirana od strane JNA i četničkih terorista, što je znakovito i ukazuje da je naše dvadeseto stoljeće jedan te isti rat; onaj između Hrvatske i Jugoslavije. Danas, djeca onima kojima je oprošteno traže nazad svoje spomenike. Što ne bi bilo sporno, da oni nisu ti koji licemjerno plaču nad mramornim razbijenim kamenjem, ali s druge strane rukom odmahuju i bijesne kad se spomenu stotine i tisuće mrtvih u jamama diljem cijele bivše države, kada se spomenu ubijeni aktivisti, politički zatvorenici ili pak obilježavanje mjesta stradanja žrtava komunizma. Ili kada ignoriraju incidente u kojima „antife“ oskvrnjuju spomenike i murale posvećene postrojbama i junacima Domovinskog rata. Ne budite naivni i sentimentalni kad slušate njihove zahtjeve jer nisu ni oni. Baš kao što nisu bili ni partizani kad su sastavljali popise neprijatelja i popise imovine koju treba opljačkati. Baš kao i što oni ne bi bili kad bi danas mogli uzeti vaš život i vaše imanje.

Proces raščišćavanja s komunističkim nasljeđem u Hrvatskoj još nije gotov jer je proces rušenja partizanskih spomenika još u tijeku, kao što je recimo u travnju 2021. srušen spomenik u Komletincima. Treba istaknuti kako se, u kontekstu današnjeg vremena, građani ne bi smjeli upuštati u rušenje bilo kakvih spomenika niti oštećivanja javne imovine, no takve stvari bi se spriječile da je Hrvatska raskrstila sa svojom komunističkom prošlošću što uporno odbija. No, na području bivše Jugoslavije ne miruju antikomunistički osjećaji pa su tako kosovski Albanci bagerom srušili spomenik NOB-u bagerom 2013. godine. Isto tako je interesantno kako su rušitelji partizanskih spomenika pripadnici onih naroda koji su bili izloženi velikosrpskom divljanju. Da su oni koji su rušili spomenike 1991., prije toga i poslije toga bili na pravoj strani povijesti svjedoče scene iz Poljske, Ukrajine i baltičkih zemalja kad danas 2022. svjedočimo rušenju spomenika Crvenoj armiji i sovjetskim partizanima, uzorima i vođama jugoslavenskih partizana. No, za razliku od Hrvatske, u Ukrajini te drugim zemljama članicama EU, rušenje komunističkih spomenika se odvija sukladno zakonima i propisima koji su doneseni kako bi se zločin osudio. U Hrvatskoj se nažalost donose zakoni kako bi se zločin pod krinkom pravde ovjekovječio na ponos zločinca i sramotu žrtve. Iako poraženi danas govore kako je rušenje spomenika partizanskim borcima bio zločin motiviran neofašizmom, najispravnije bi bilo zaključiti kako je to bio simbol hrvatske pobune protiv komunizma i jugoslavenstva, prije svega, a zatim osveta i čin prkosa prema okupatoru i agresoru. Na kraju krajeva, nije bitno ruše li se spomenici, nego čiji se spomenici ruše. Ne postoji niti jedan pojedinac ili grupa ljudi koji misle da spomenik treba ostati na mjestu gdje je podignut iz prostog razloga jer je spomenik. Pa čak i američka povjesničarska umjetnosti koju sam citirao na početku, nije došla u centar medijske pozornosti zbog svoje struke, već je kao politička aktivistica koja je poduprla rušenje spomenika Kolumbu. Makar joj nisam politički blizak, iznijela je povijesnu i političku istinu o svrsi spomenika te kako je sama rekla; dok jedni dižu spomenike, drugi ih ruše, to je ukratko povijest ljudskog roda. Samo treba izabrati stranu, odnosno koje ćeš spomenike dizati, a koje rušiti ili slati u muzeje u nekoj blažoj verziji. U našem slučaju izbor je između hrvatstva i jugoslavenstva.