G. K. Chesterton: Obnova kakvu želim
Čini mi se da eminentni novinar koji piše pod pseudonimom Candidus u Daily Newsu smatra ovo doba bezbožnim te od nas traži da imamo više vjere. I to me tjera da ga pitam: „Vjere u što?“ Čini mi se da poganske dame i gospoda koji uživaju u ljudskim žrtvama imaju mnogo vjere u svoje idole, a Candidus priznaje da mnogi ljudi danas imaju vjere u mnoge čudne bogove.
Primjećujem također da je Candidus ražalošćen nad dječacima i djevojčicama koji bivaju doneseni na ovaj svijet zbog toga što nisu odmah ili djelomični liberali ili djelomični konzervativci. Slažem se s time, ali bojim se kako se ne mogu složiti da je većina ljudi danas izgubila vjeru u političare. E da barem jesu! Nisu oni izgubili vjeru, već Vjeru – jednu sasvim drugu stvar. Niti imam nagnuće molitvi za puko oživljavanje religije. Poganske dame i gospoda imaju svoju religiju, spiritualisti i scientisti također; ali nemam nikakve želje da se ijedna od njihovih religija obnovi. Jedina religija za koju imam ikakvoga dubljega interesa jest ono što smatram pravom religijom, Vjerom. I pod time mislim na povijesnu Crkvu kršćanstva. I ne vidim potrebe za oživljavanjem nje. Ona je već tu, kao što je i uvijek bila, još otkako ju je Gospodin institucionalizirao, s dnevnim Čudom na tisućama oltara. Sve što moramo učiniti jest vratiti se Vjeri. Ja sam joj se vratio, prakticirao sam ju te se bojim da sam u tome bio pomalo neuspješan.
Ono što se uobičajeno misli pod obnovom vjere mnogo se više odnosi na druge religije, a ne na našu. Jer mi nismo naš emocionalan svat. Mi prihvaćamo određene misterije poput Presvetoga Trojstva ili Presvetoga Sakramenta, koje, kako mi je gospodin Eric Gill jednom rekao, nisu iznad razuma, već iznad racionaliziranja. Stoga mi nemamo običaj intervjuirati anđele niti živimo u neprestanoj ekstazi. Mi pratimo put razuma te temeljimo svoju religiju na vrijednosti običnih ljudi i običnih stvari. Istina je da imamo mistike. Ali kada se katolički mistik pojavi, tada Crkva na njegov misticizam uvijek gleda sa sumnjom. Jer, dok je pravi mistik svetac, lažni je mistik smrtonosna opasnost. U protestantskoj obnovi to nije tako. Mistik koji može imati autentičnu viziju, ali on nema kočnice. Ako skrene sa staze, tada sa sobom povlači sve svoje sljedbenike. Ili pak možda nema autentičnu viziju. U oba slučaja, njegovi će sljedbenici biti potaknuti u uživanju emocija. I mi naravno imamo svoje emocionalne katolike. Ali većina uzima svoju religiju kao jedino razumno objašnjenje svijeta. Sebe pronalaze u realnosti. Moje vlastito vjersko putovanje nije bilo na valovima emocija, već kroz mirno intelektualno uvjerenje. I siguran sam kako sam na pravom mjestu kao što bih bio siguran da mi je zglob na pravom mjestu ako se nekoć iščašen vrati na mjesto. Učenje crkve jest posvećenje običnih stvari. Dvije obične stvari, kruh i vino, postaju Tijelo i Krv našega Gospodina. Ima jedna zaštita običnoga čovjeka od stručnjaka – papa se ispovijeda običnom svećeniku (a tko je ikada čuo da feldmaršal priznaje svoje pogrješke običnom vojniku?). To je jedina sigurna zaštita zdravoga razuma. Razmisli samo u kojoj je mjeri danas nestala sumnja u razum i savjest te koliko je poricanje dokaza naših čuvstava. To je jedina zaštita naše slobode. Možda se sjetite Bellocovih riječi iz knjige „Put u Rim“ gdje kaže: „...po njezinom autoritetu čovjek je slobodan.“
Cijela je naša civilizacije zapravo katolička civilizacija. Ako ne želite tu civilizaciju, tada možete podržavati njezino uništenje. Ali ako ju želite, tada ne možete razumski poreći kako je katolička. Ta se civilizacija danas napada sa svih strana. Ona se ruši. Obitelj koja je njezino središte i temelj pod neprestanim je napadima. Mislim da je praktična stvar pozvati sve ljude dobre volje koji vjeruju svojem zdravom razumu, koji vjeruju u obitelj te koji smatraju našu civilizaciju vrijednom očuvanja (iako možda nisu svjesni njezina podrijetla) da stupe u obranu grada.
Osobno radim u obranu te civilizacije s raznovrsnim suborcima koji sebe nazivaju agnosticima, ateistima, anglikancima i metodistima. Vjerujem da će na kraju shvatiti ime doma koji brane. Ali već ga brane. Brane brak, koji je ili nesavladiv ili je ništa. Oni brane slobodu, taj suštinski atribut čovjekova dostojanstva. Oni brane grješnika, koji itekako dobro zna da je grješnik, dok bi ga drugi proglasili mentalno defektnim ili pak nadčovjekom. Oni brane privatno vlasništvo, to esencijalno obilježje slobode. Sve je to djelo racionalista koji brane prava čovjeka; i izgleda kako, igrom slučaja, čine posao katolika koji rade za kraljevstvo Božje.
Nije bez značenja da se dvije najveće enciklike modernoga doba, jedna Lava XIII. te druga trenutnoga pape[1], bave praktičnim pitanjima ekonomije i napada na našu katoličku civilizaciju. Trebali biste ih pročitati i vidjeti kako je Katolička Crkva zdravorazumna i racionalna, te kako prodire u srž naših socijalnih problema. Svaki čovjek vidi da je potrebno djelovati. Institucije se mogu srušiti, sloboda iščeznuti. Vlasništvo može postati privilegija nekolicine umjesto prava svih. Strojevi mogu postati važniji od ljudi i u novinama ne bi trebalo tiskati nikakve novosti o opasnostima. No otkriveno je da te stvari na kraju ne funkcioniraju i da se ne isplate. Zapravo, otkriveno je da nešto treba poduzeti.
Postoji samo jedan izbor. Katolička se civilizacija mora ponovno uspostaviti ili će biti raskomadana. Stoga zaista pozivam na obnovu, na zdravorazumsku obnovu u ime pravde, slobode, privatnoga vlasništva i obitelji. Uvjeren sam da ćemo nakon izvojevane obrane vidjeti da je stijeg pod kojim smo se svi borili bio stijeg Crkve. U međuvremenu, svojim ću mumljanjem nastaviti boj i daljnju regrutaciju.
Prijevod: Ivan Dadić
[1] Misli se na papu Pia X.