Bio je Antiša kršan mladić, pravi izdanak sivoga krša iz kojega je niknuo. Nije se uvelike razlikovao od mladića iz svojega sela; srednjega rasta i širokih prsa, a njegova pojava bila je zaokružena velikom kockastom glavom. Unatoč mladosti i snazi, nisu ga krasili marljivost i pamet.

Jednoga svibanjskoga jutra motao se po avliji i, kao inače, izbjegavao rad u polju od kojega je živjela njegova obitelj. Prašnjavim je putem žurnim korakom prolazila skupina mladića i pozvala ga sa sobom. Rekoše mu da se u varoši skupljaju dragovoljci za novu hrvatsku vojsku – ustaše! Antiša se bez razmišljanja odazva pozivu i pridruži se mladosti koja je hrlila dobiti hrvatsku odoru i oružje, željan slave i probitka. Polako su prolazili mjeseci, pa i godina otkako je postao ustaša, a Antiši se vojnički život nije dopao. Zapovjedništvo ga je rasporedilo u seosku ustašku stražu i njegov se život nije niti malo razlikovao od prijašnjega. Povremeno bi puškarali s lokalnim partizanskim odredom, ali epskih bitaka nije vidio, niti im se više nadao. Jednoga je jutra njih došao kamion kako bi ih poveo u susjedni kotar kojega su napale veće partizanske skupine.

Antiša se poveseli i krenu oduševljeno sa svojim suborcima. Antišino oduševljenje bilo je kratkoga vijeka jer su ratne operacije trajale kratko. Nije bilo prilike da postane junak iz pjesme jer su se po dolasku novoga ustaškoga pojačanja partizani povukli u sigurnost šume. Jedan hrvatski vojnik bio je ranjen, a za crvene nisu ni znali jer su se brzo razbježali. Kamioni su morali dalje prema drugim bojištima pa nadređeni upute Antinu postrojbu kući pješke. Prolazeći kroz jedno selo, zaustavi se kod zadnje kuće i zagleda se u dvorište kojim su slobodno trčkarale tri mršave kokoši koje su čeprkale po smeđoj zemlji i šljunku tražeći zrna kukuruza. Gladan i umoran te sit ratne zavjetrine, provali u dvorište i ščepa kokoš za vrat; pomisli kako ni to nije loš ratni plijen. Iznenada iz kuće istrči mlada domaćica i napadne ga kako bi zaštitila svoju neimaštinu. Antiša ju išamara i baci u prašinu. Suborci su ga promatrali i osuđivali, no nisu se usudili ispriječiti između ratnika i njegove žrtve, a napose njegovoga plijena. Prošlo je desetak dana od njegove pobjede. Antišu posjeti njegov rođak, ustaša kao i on. Nađe ga u kući gdje leži nemarno poluodjeven u odoru i puši. Bio je gol do pasa, a oko žutih vojničkih hlača nazirao se remen s metalnom kopčom s koje se isticalo veliko slovo U.

• Zlo po tebe, rodijače!
• O čemu ti? – posprdno mu odgovori Ante.
• Ona žena šta si je isprebija je žena povratnika s Lipara, sad ti je on u Poglavnikovoj tjelesnoj bojni. Javilo mu šta je bilo i oće te čovik mrtva! Neko od naših te izda.

Čuvši vijesti, ispadne mu cigareta iz usta.

• Šta ću sada?
• A šta ja znam! Moreš u nimačku vojsku prić... Od ovog ti spasa nema. U varoši je logornik reka da više nisi ustaša i da će te on osobno zatvorit! Svi već znaju...
• Ali onda će me Švabe poslat u Austriju na obuku i onda opet vratit u Rvacku...
• A ko zna? I sam znadeš da se naši bore i u Rusiji.
• Bogati, u Rusiju! Pa izgubit ću glavu sigurno ili svršit u Sibiru, tek će me onda đava odnit!
• A onda ti lipo, u šumu, u planinu... U partizane!

Iste večeri Antiša je obukao civilnu odjeću, uzeo kruh koji mu je žena ispekla i bocu vina pa se uputi prema planini. Dva je dana lutao po vrletima, kad se jednoga jutra probudi, a ispred očiju vidi puščanu cijev. Ispred njega je stajao partizan, a iza njega dvadesetak odrapanih drugova. Svi su bili odjeveni polucivilno – poluvojnički.

• Šta ti tražiš, druže?
• Partizane! – klikne veselo Antiša.
• Zašto? – sumnjičavo ga pogleda revolucionar.
• Da im se pridružim u borbi protiv okupatora – nesigurno odgovori Antiša.
• Kako se zoveš, druže?
• Ante Cukanović!
• Ohoho, bre, pa ti se zoveš ko vaš poglavnik!
• Jesam, ali želim u partizane jer su me ustaše tile uhapsit – kaže s oklijevanjem.
• Zašto, druže?
• I ja sam bio ustaša i poslalo nas na teren u Bosnu. Tamo smo jednog dana zarobili nekog mladića i našli kod njega partizanske prepiske. Vaš kurir. Kad sam čuo da ima petnaest godina i da je Srbin, ja ga pustio jer sam zna da će ga moji ubiti. Jedan domobran koji je bio s nama je vidio sve i prijavio me satniku. Sva srića ja čuo da se priča da me planiraju uhitit pa uteka. Evo ponio sam i pušku, zamotana je u sukno – nespretno slaže i pokaže do sebe na bijeli smotuljak u kojem je bila puška.
• Dobro onda, druže. Ja sam drug Ćećo i ovo su moji drugovi! Sve pravi komunisti! Ja i drug Mišo smo španski borci i s nama nema zajebancije. Ubijali smo mi po Španiji fašiste. Ali ubijali smo špijune i dezertere pa nemoj da ti svašta padne na pamet!
• Neće, druže Ćećo!
• Nisam ja za tebe Ćećo, već komadant! To još moraš da zaslužiš! Mene je ovde poslao lično drug Marko da ustrojim armiju i ako zajebeš odleteće ti glava s ramena. Ovde tek počinje rat i revolucija! Dosada su se ovde malo naganjali s ustašama, ali sad će počet rat! Nema više milosti! Razumeš?
• Razumin, druže komandante!
• Znan ga ja, iz istog smo kraja! Znam i ćaću i mater, seljačka obitelj, a on je petnestak godina mlađi od mene. Govori istinu da je iša u ustaše! Da je doša špijunirat ne bi nam to reka! – prekine Mišo kratku tišinu, a Antiši padne kamen sa srca.
• Dajte mu nešto municije za njegovu pušku! Može ostat s nama! Druže Mišo ti pazi na ovoga, još se on mora dokazat! Ti garantuješ za njega! – zaključi partizanski komandant.

Godine rata su prolazile, a Antiša postade gorljivi partizan. Ratovao je protiv dojučerašnjih suboraca s većim revolucionarnim žarom od ostalih drugova, a zarobljene je ubijao pištoljem. Ako je bio kratak s metcima, koristio se nožem, kamenjem ili što mu se našlo pri ruci. Čim god je trebalo, samo da se dokaže. Da vide da nisu pogriješili kad su ga primili. Da se uvjere da i on može biti proleter – revolucionar.

Pred kraj rata vratio se u svoje selo nakon što su ga partizani osvojili. Mještani su ga gledali sa strahom. Čuli su za njegova zlodjela. Svašta se govorilo. Neki su govorili da ga je uzeo sam vrag kad je otišao u bezbožničku vojsku. Neki praznovjerniji su šaputali da je postao vukodlak i da je to bila kazna zbog izdaje hrvatske države i svojih suboraca. Navodno je pobio i momke iz sela koje je zarobio. No Antiša je uživao u pričama i strahu. Nije prošlo dugo, žrtvu je našao u mladiću iz obližnje kuće koji se cijeli rat skrivao od vojske. I ustaške i partizanske. Njemu je svaka vojska koja ga je htjela odvesti od njive bila neprijateljska. Antiša je pronašao skrovište miroljubivog mladića i ubio ga u njemu. Htio je svima pokazati što čeka dezertere.

Jednoga svibanjskoga jutra 1946. godine s dvojicom je drugova otišao do susjednoga zaselka. Tamo je bilo nekoliko partizana koji su čekali pukovnika druga Mišu koji je čistio teren. Antiša provali u jednu kuću i iz nje izvuče ženu, djevojčicu od pet godina i dječaka od dvije godine. Postavi ženu uz zid kuće, hladnokrvno se odmakne nekoliko koraka i okrene prema njoj s pištoljem u ruci. Žena ga je netremice gledala, ali nije odavala strah držeći čvrsto u naručju dvogodišnjaka, a djevojčica se uhvatila uz njezinu nogu.

• Govori, ženo, di ti je čovik! – zagalami ratni pobjednik.
• Otkud bi ja znala, otkako je otiša prije dvi godine nije se ni javio!
• Govori, di je ustaša!
• Bio si i ti ustaša! – drzne se žena.

Antiša se okrene prema drugovima. Iako su znali da žena govori istinu, nisu ništa govorili jer su znali da mu je ubijanje postalo isto kao i disanje. Saznalo se i da je lagao o svojoj prošlosti kad su ga primili u partizane.

• Jezik pogani prigrizla, pogrdo lažljiva! – grakne i ispali metak pored nje.
• Ne znan i ne mogu znati! Pa da me i ubiješ! – odgovorila je žena dok je dječak plakao.
• Govori di je ili ću prvo dicu ubiti! Znamo da se banda vratila kući i da operira i ruši revoluciju. Jučer su ubili dva moja druga! I on je šnjima! Takve fašiste jedino metak može popraviti!

Žena ne odgovori.

Pobješnjeli se isljednik približi ženi i uperi pištolj u dječakovo čelo i prosikta: „Od zla roda nek ne bude ni poroda!“

Antišu netko potegne za rukav, ali pucanj odjeknu. Dječak zavrišti u majčinu naručju. Pukovnik Mišo držao je Antišu za ruku i zurio u njega.

• Ostavi ih na miru, druže Ante!
• Druže pukovniče, ovo je ustaška kuća! Njen muž je bio jedan od prvih ustaša u selu!
• Znam ja dobro ko je bio njen muž! Ali pusti ih na miru! On je pomoga mojoj ženi dok sam ja bio u šumi i moju dicu ranio! Ma pomaga je mojima dok sam bio i u Španiji! Bit će je negdi izginio... Puno je njihovih poginilo u završnim operacijama u Austriji i Sloveniji, vjerojatno je i on tamo skonča.

Antiša se povuče nakon Mišinog naređenja.

Prošla je godina dana od toga. Ratno stanje je popuštalo, a Antiša je demobiliziran. Za njega nije bilo mjesta u vojsci, ali ni u novoj civilnoj vlasti. Njegov labilan karakter i ustaška prošlost bili su prevelik teret da bi dobio neku odgovorniju funkciju pa je Antiša dobio posao u vinariji na otkupu grožđa. Bilo mu je dobro na novom poslu. Plaća je bila redovita, a nakon što se uhodao u posao, odlučio je podebljati primanja s krađom i preprodajom vina. Jedne večeri, vraćajući se iz gostionice, pripit je ulazio u kuću kad osjeti bol u ramenu. Čuo je i dva pucnja, ali je prvo pomislio da su pucnjevi varka i opsjena pijanstva oporim domaćim vinom i ratnim uspomenama. Krv koja je izlazila iz površinske rane ga razuvjeri. Baci se u kuću i pronađe svoj stari pištolj i uzvrati pucnjavu u tamnu noć, no nije bilo odgovora. Ujutro je otišao kod liječnika u varoš. Liječnik je brzo zavidao ranu i potvrdio mu da nije ništa ozbiljno, da je samo okrznut. No Antiša je bio prestrašen pa odluči otići u vojni odsjek gdje ga je primio drug Mišo. U polutamnom uredu na zidu je visio portret Josipa Broza Tita, a u kutu je bila zastava Jugoslavije i zastava Partije. Antiša je zurio u Titovu sliku i osjećao je da Maršalov pogled prolazi kroz njega i njegove misli pa brzo skrene pogled prema pukovniku koji je sjedio u fotelji i čitao izvješća s terena, zadovoljno gladeći staljinovske brkove. Baci papirologiju na stol i okrene se prema posjetitelju.

• Zdravo, druže Ante, kojim dobrom navrati do staroga ratnoga druga? – veselo ga upita Mišo.
• Jučer su ustaše pucali na mene pa sam te doša pitat šta bi triba napraviti.
• E jebi ga, ima još bande... Ima, neka je rat završio skoro tri godine, ali još se bore! Ali džaba im, hrvatske države biti neće! A oni polako padaju, grupa po grupa. Sam znaš da sam ja zadužen za čišćenje terena! Za pola godine, najkašnje godinu dana, sve ćemo ih pobit ili zatvorit. Ali šta se ti čudiš šta se pucalo na tebe? Znaš bolje od mene šta si im radio. Žele osvetu!
• Ma drago je meni, druže, šta se čisti teren, ali šta ću ja dok to ne završi? Šta ako opet pokušaju? Možeš li mi kako pomoć? Onako drugarski...
• A boga ti, kako si i u ratu; pištolj uza se i ne boj se! A ne mogu ti ja dat stražu... Znaš i sam koliko je njih, koliko je nas i koliko područje čistimo, a sve brdo, kamenjar i šuma. Eno i sam si čuo da su prije dva miseca ubili učiteljicu, drugaricu Anku. Ona je isto bila u partizanima, dobra drugarica. Saznala ona da se od njene tetke sin, ustaški bandit, svako nekoliko tjedana vraća kući po zalihe pa nam javila. Mi u zasjedu i hop na njega jedne noći! Zarobili ga. Umro mi na ispitivanju, ali nije izda svoje! Za to mu svaka čast! Kasnije smo mu i mater streljali da se ne bi ostali poveli za njom pa pomagali bandu, a drugaricu smo nagradili. Kad šta onda! Banda upala u Ankinu kuću usrid noći, izveli je na guvno i rekli da je osuđena na smrt i bam, metak u čelo! Oko za oko, zub za zub, šta bi rekli popovi! Tako je to u ratu. Ža je i meni Anke, ali nismo je mogli zaštiti. Ali revolucija traži žrtve, a ko će se žrtvovat ako ne mi, pitam ja tebe! Mi, koji smo iznili najteži teret revolucionarnog oslobođenja na svojim plećima pod vodstvom druga Tita i druga Staljina – Mišo snizi svoj ton jer zbog novih okolnosti nije bilo mudro naglas slaviti Staljina.
• Lipo ti govoriš, ali nije tvoja glava u torbi... Šta ako dođu po mene kad zaspem... Ko po Anku?
• Nu njega, nije moja glava u torbi? Nego ko ratuje i dan danas po svakoj vukojebini... ja ili ti, druže? Nego i to će brzo završiti... Ja ću ti brzo postat diretur, a mlađi drugovi će nastavit ovaj krvavi posa! Samo se još mislim bi li u vinariju ili nešto tako. Ali nekako bi najrađe u banku. I meni je uniforma dodijala.
• Joli za vodit banku ne treba neka škola? Oćeš ti znat s tim upravljat? Samo si po fabrikama radio. Oćeš se razumit? – slučajno se izlane Antiša.
• Nu, njega opet! Di neću znat, bogati! Ko da mi triba neka pamet za to! Nema se tu šta razumit ili ne razumit! Nisam se ni u rat i revoluciju razumio dok nisam u Partiju uša! Kako su nas drug Tito i Partija vodili u ratu, vodit će nas u miru i sa svim upravljat, a ja sam samo jedan kotačić u svemu tome. Osim toga, nisu li Karl Marx i drug Lenjin sve objasnili, pa i te banke! Kulaku i kapitalisti uzet, a dat proleteru! Koliko to može biti komplicirano! Ako su mogli buržuji biti direturi, šta ne bi moga jedan prvoborac i proleter!
• A nije li prija rata bio direktor, oni đava, kako se zva, sad se i ne sićam. Umro je za vrime rata od kapi. Nije li on završio školu u Beču još za vrime Austrije? – nastavi zbunjeno Ante.
• Ma je li ti to sumljaš u revoluciju! Boga ti tvoga, da nisi opet ustaša posta! Kakve škole, kakva Austrija. Mi ovde, druže Ante, gradimo novo društvo, novog čovika, a ti pričaš o Austriji, jebala te ona. Ništa njihove škole, sveučilišta i druge pizdarije neće značiti u novoj komunističkoj državi! Pa oni su gradili škole kako bi narodne mase i proletere držali u neznanju, kako bi zaustavili napredak. A znaš li ti da Rusija napreduje brže nego Amerika, Engleska i ostali imperijalisti i kapitalisti i neće proć dugo vidit ćeš rusku tehnologiju na djelu. Za deset godina imat ćemo takve mašine da ćemo njima rušit planine da nas od mora ne dile. Svaki proleter će imat ist i pit, a njiova dica će svršavat škole i fakultete, ali ne te tvoje austrijske i reakcionarske, nego naše radničke i socijalističke! I pored svega toga ti sumljaš u vodstvo naše Partije i našu revoluciju!
• Ma jok! Znaš mene, ne bi ja – pokunjeno odgovori Ante na pukovnikovo političko izlaganje.

Antiša rezigniran izađe iz Mišine kancelarije i otiđe kući gdje ga je čekala žena. Prepriča joj razgovor s drugom pukovnikom. Te noći Antiša nije spavao. Razmišljao je o svemu i pred prve zrake sunca zaključi da je njegov život bitniji od tekovina revolucije i narodnooslobodilačke borbe. Ali i dalje nije našao rješenje svom problemu. Puno je krvi prolio, a od toga nikakve koristi. Dva dana nije nikamo izlazio, pa ni u dvorište. Ženu je poslao u vinariju i preko nje javio da je bolestan i da ne ustaje iz kreveta. Nakon što se žena vratila, odluči mu predložiti svoj plan.

• Znaš da su moga strica sinovi bili u domobranstvu?
• Znam!
• E pa kako ne mogu naći posa, odlučili su se da će pokušati preko mora do Italije. Pa moga bi s njima barem koju godinu dok se ne smiri ovde.
• Ja da idem s tom bandom?! Ilegalno?! Pa oni bi me prvi ubili...
• Neće, dobri su oni i ne zanima ih pulitika. I rekla sam da ću dat njihovima nešto para kad mi se javiš.

Ante ostane zamišljen. Te večeri spremi kruh koji mu je žena ispekla i dvije boce vina pa krene u noć.

Svanulo je svibanjsko jutro 1990., a po mjestu se pronio glas da se politički emigranti vraćaju kući, u selo, u zavičaj. Među njima se našao i Antiša koji je bio jedan od organizatora Hrvatske demokratske zajednice u Sjevernoj Americi. Po selu je kružila šala da je ušao u HDZ jer se prepoznao u ideji pomirbe ustaša i partizana i da je on hodajuća pomirba. Nije bio srdačno dočekan, ali to ga nije brinulo. Stvara se nova država, a on će napokon zauzeti mjesto koje mu pripada. Ljudi mu se nisu javljali, no bilo mu je drago što ga nisu ni napadali. Na nedjeljno jutro ušao je u crkvu. Pomisli u sebi: „Da mi je neko reka kad sam otiša u šumu da ću opet uć u ovu crkvu, ne bi mu virova!“ Nadmeno prođe pored vjernika i sjedne u prvu klupu. Svećenik je na kraju mise blagoslovio vjernike i održao kratki prigodni govor u povodu prvih višestranačkih izbora, pozvavši ih da izađu na nadolazeće izbore i obave svoju građansku i vjerničku dužnost. Kad se župnik povukao u sakristiju, Antiša otresito ustane i krene prema izlazu iz crkve. Na vratima je stajala stara žena u crnini. Kosu joj je prekrivala crna marama s cvjetnim uzorkom. Stiskala je usta i bijesno gledala u Antišu koji je to vidio, ali okrenu glavu od nje. Bila je to ona žena kojoj je pokušao ubiti dvogodišnjeg sina.

• Ratni zlikovče! Šta je, ne znaš me sada! Sićaš se kako si drža pištolj u ruci i govorio da od zla roda neće biti poroda? Šestero unučadi imam! Šestero! – poviče žena pobjedonosno i skupi slinu u ustima i pljune Antiši u oko.

Posramljeni junak – povratnik izađe pognute glave i otrča prema automobilu dok su ljudi klicali i pozdravljali staricu i njezinu hrabrost. Kad je došao kući, Antiša gorko zaplače i prokune onaj dan kad je ukrao kokoš.