Globalni sustav za pozicioniranje toga je dana zabilježio njegovu lokaciju u derutnom socijalističkom neboderu u ulici K. 12. Egzistirao je u svojoj maloj neurednoj sobi prepunoj knjiga, čudnih papira, starih slika i raznih zgužvanih papirića. Sve objekte i površine u sobi prekrivao je sloj lagane bijele prašine. Sjedio je na tepihu u pozi za meditaciju, leđima naslonjenima na rub kreveta koji je stajao usporedno zidu. Taj je zid bio hladan, pun rupa i tragova od tko zna kakvih nepodopština iz njegovoga djetinjstva. Volio je kao dijete pisati i crtati po zidu, na kojem je još uvijek ponosno stajalo (doduše pomalo izblijedjelo) ime „Ivan“, označavajući vlasnika sobe. Ne može se reći da mu je ovaj položaj tijela bio sasvim ugodan, no bio je to položaj koji je njega inače najviše poticao na razmišljanje. Blaga neugoda koju je osjećao zbog ruba kreveta koji mu se urezao u leđa služila je kao poticaj za budnost i oštrinu misli. Čovjeku je prije svega potreban mir i tišina, uvijek je hrabro zastupao to svoje temeljno uvjerenje. Pogotovo nakon dana ispunjenoga raznim događajima i interakcijama s ljudima. Interakcije su ga najviše umarale. Uvijek bi nakon dužih razgovora s jednom ili više različitih osoba osjećao neodoljivu potrebu da se zavuče u svoju toplu jazbinu i odmori mozak od napada tuđih energija koje su djelovale ometajuće na njegov duševni mir. Potrebno je pustiti da se određeni dojmovi u glavi slegnu i dobiju onaj ispravan, za meditaciju pogodan oblik. Toga je dana bio posebno pod dojmom. Imao je priliku upoznati čovjeka koji se po svojim karakteristikama itekako razlikovao od većine ljudi. Fizički izgled dotičnoga čovjeka ni u čemu nije bio izvanredan, radilo se o mlađem muškarcu prosječnoga izgleda, no njegove unutarnje karakteristike bile su vrlo neuobičajene. Mnogi su ga smatrali mudrim i prosvijetljenim, neki su čak njegovim rukama pripisivali ljekovita svojstva. Bilo je tu govora o raznim aurama, čakrama i misterioznim energetskim poljima. Doduše, te su priče uglavnom širile gospođe u srednjim godinama, što znači da ih treba uzeti s velikom rezervom. Uostalom, Ivan nije bio tip koji bi ozbiljno shvaćao takve gluposti (osim možda u trenutcima slabosti kada bi se odmah posramio svojih misli), no iz nekog ga je razloga ovaj čovjek zaintrigirao samim svojim postojanjem. Zvali su ga jednostavno Guru i padali pod njegovim nogama tražeći milost. Ivan nije tražio milost, tražio je samo znanje. Znanje je bilo ključan pojam u Ivanovom životu. To se ne odnosi na neko tehničko, praktičko znanje, to ga je najmanje zanimalo. To se odnosi na metafizičko znanje koje ga je odmalena fasciniralo. Što je bio uzrok ove neodoljive privlačnosti za sve što je metafizičko, duhovno i filozofsko? Ivanu nije bilo sasvim jasno. Možda je bio jedan od onih posebnih ljudi koji se svojim duhovnim svojstvima uzdižu od ostalih praktičnih, svakodnevnim životom opsjednutih jadnika. Možda je jednostavno bježao od života. Tko bi znao? Svakako ne Ivan. Kako god bilo, Guru je utjelovljenje Ivanovih očekivanja za jednoga učitelja duhovnosti. Prije nekoliko dana prvi je put bio na njegovom seminaru. Publika se uglavnom sastojala od sredovječnih ljudi, najviše žena, i desetak muškaraca raštrkanih u publici, iz čijih se držanja i izraza lica mogla dijagnosticirati blaga izgubljenost i neiskustvo u društvenim odnosima. Guru je bio smješten u udobnoj bijeloj fotelji na blago uzdignutom podiju. Bio je odjeven sasvim normalno, nije bilo ni traga narančastim ili bijelim haljama, nije čak bilo ni cvjetnih aranžmana na pozornici. Ovo nije nekakav standardan guru – pomislio je Ivan – ovaj je neuobičajeno skroman i nenametljiv. Izgledao je kao tehnološki revolucionar koji upravo namjerava upoznati tehnološki nepismeni narod sa svim performansama svoje nove kreacije.

Kad je u dvorani prestalo komešanje, Guru je blago podigao ruke, ostajući u sjedećem položaju na svojoj fotelji, i pozdravio sve prisutne svojim neobično dubokim glasom:

• Narode moj, pozdravljam vas i veselim se vašim licima. Došlo je vrijeme da čujete riječi utjehe i ozdravljenja. Na početku vas želim upozoriti kako će riječi izgovorene na ovom seminaru za neke biti neočekivane i šokantne.

U dvorani je nastao lagani žamor. Ivan je osjećao blagu tremu koja bi ga obično hvatala prije pisanja ispita, liječničkoga pregleda i nadolazeće spoznaje.

• Vidite, prijatelji moji, ja nisam vaš učitelj. Ja sam vaš brat i nudim vam bratski savjet. Tu ste zato što tražite olakšanje od patnje i boli. Neki su od vas usamljeni, neki su zaboravljeni, neki su bijesni i razočarani… Sve ja znam jer sam sve osjetio na svojoj koži. Nisam bolji od vas, najbolje što se može reći o meni jest to da sam se probudio na vrijeme. Želim vam odmah na početku reći nešto: prestanite bježati od sebe! – povisio je glas – neće vas spasiti ni Bog, ni sveci, ni ja. Boga nema, sveci su mrtvi, a ja sam nesposobni jadnik poput vas. Ponavljam, jedino što sam se ja – probudio!

Ova je izjava izazvala očekivano uzbuđenje i komešanje u publici. Ivan je osjećao neugodu i zbunjenost, može se ustvrditi da je i njega iznenadio ovaj izljev svete skromnosti.

• Što ja zapravo želim reći ovim grubim riječima? Želim reći da smo mi materija koja je dobila život. Mi smo osmislili svoju dušu, mi smo osmislili sebe. Jedina osoba koja nam može pomoći smo mi sami. Nemojte moliti, nemojte meditirati, bacite sve te beskorisne prakse. Zar ne vidite da samo bježite od sebe i svojih problema? Braćo i sestre, vi bježite od straha i trujete svoj um slojevima ideja koje ni sami ne razumijete posve. Upali ste u mrežu snova koju ste sami ispleli. Sve je ovo laž, ova pozornica je laž, ova fotelja na kojoj sjedim je laž, ovaj seminar je laž. Istina se nalazi u svijesti, u subjektu – vi ste taj subjekt. Vi imate svjesnost, vi imate svijest koju nazivate dušom. Vi ste smrtni bogovi. Da, dobro ste čuli, vi ste bogovi! – kazao je Guru ekstatično povisujući glas svakom narednom riječi – ja vas volim i želim svakome od vas dati jedan zadatak koji će vas uvjeriti u moje tvrdnje. Jeste li spremni?

Uslijedila je tišina koja je trajala dovoljno dugo da svima bude neugodno. Uskoro su se počeli javljati sramežljivi glasovi koji su u zajedničkom mrmljanju proizveli efekt lavine koji se uskoro transformirao u gromki „JESMO!“. Ivan je iznenađeno shvatio kako je gotovo i sam uzviknuo potvrdan odgovor.

• Odlično! Želim da osvijestite činjenicu da imamo samo jedan život. Želim da shvatite kako trebate živjeti ovdje i sada. Uzmite ono čega se najviše bojite i pokušajte to ostvariti. Ako želite probati nešto novo, sada je vrijeme da to učinite. Ako žudite da vas ljudi poštuju, natjerajte ih na to kako god znate, ako osjećate žudnju za bilo čime, prepustite se toj žudnji, varajte žene i muževe ako treba, ostavite djecu drugima, djeca su teret…

Guru se pomalo izgubio u svojem verbalnom mahnitanju, dodavši:

     - Učinite sve ono što smatrate šokantnim, učinite sve ono što želite, ali se pribojavate neuspjeha. Zar ne vidite da vam ne nudim ništa novo? Zar ne vidite da vam nudim nauk tako jednostavan… tako jednostavan zato što je upravo on dio vaše nutrine. Ovo je nauk kojega pokušavate izbjeći svim snagama jer se bojite, bojite se samih sebe, bojite se i samoga straha…

Guru je u ovom stilu nastavio puni sat, publika je bila u ekstazi. Kao da se sva životinjska sila probudila u ljudima. Neki su spontano počeli urlikati i skidati odjeću sa sebe. Guru je bjesnio i skakao po pozornici, govorio je sve što su ljudi željeli čuti, opravdavao je svaki zločin zamisliv čovjeku. Ivan je počeo dovoditi u pitanje vlastiti razum. Osjećao je kao da se temelji stvarnosti urušavaju pod njegovim nogama, kao da ga vrtlog suludih izjava i krikova povlači negdje duboko u zemljinu jezgru u kojoj će se rastopiti. Nije više bilo nikakve sumnje – trebao je pobjeći iz ove pomahnitale dvorane što prije. Nekako se progurao kroz gužvu i brzim korakom odšetao kući. Hladna je kiša počela padati sitnim kapljicama, predstavljajući realnu opasnost Ivanovoj kapom nezaštićenoj glavi. Vremenski uvjeti bili su posljednja stvar na koju bi pomislio…

Te večeri nije dobro spavao, osjećao se potpuno iscrpljeno i slomljeno. Osjećao je da ne može povezati dvije suvisle misli. Nakon mnogo mučenja, utonuo je u tupi san bez snova. Bila je to ona vrsta sna nakon koje se čovjek osjeća umornije nego u trenutku kada je legao u krevet. Kad je obavio svoj jutarnji ritual koji se sastojao od petominutnoga istezanja, tuširanja u hladnoj vodi i ispijanja engleskoga čaja (čitao je internetske stranice koje promoviraju zdravi život), brže-bolje uputio se prema svojem računalu. Prošao je sve nacionalne i lokalne internetske portale u potrazi za nekakvom vijesti koja bi ukazala na to da je jučerašnje mahnitanje bilo stvaran događaj. Možda nekakav izvještaj popraćen vizualnim dokazima u sklopu rubrike zadužene za izvještavanje o apsurdnostima... Sve su se nade takve vrste izjalovile. Naišao je samo na nekoliko crtica teksta na jednom malom lokalnom portalu. Naslov je glasio „Nova duhovnost u posjetu“ i nudio je prilično siromašan opis jučerašnjega susreta. Posve je izostalo navođenje ludosti kojoj je svjedočio. Članak je sadržavao sliku Gurua, nasmiješenoga i u zagrljaju neke starije žene, po svemu sudeći jedne od onih indoktriniranih obožavateljica. Ivan se našao u velikom problemu. „Zar je moguće da sam ono jučer ja umislio? Zar je moguće da je ono divljanje i potpuno predavanje najgorim životinjskim porivima ostalo bez osude? Ili su svi poludjeli, ili ja gubim razum u halucinacijama“. Ovo su samo neki primjeri misli koje su uznemirivale Ivana i koje su u njegovom umu već aktivirale mehanizam anksioznosti. Uskoro će uslijediti napadaj panike. Ivan je dobro poznavao taj intenzivan i neugodan osjećaj. U pokušaju da izbjegne užas paničnoga napada, odlučio je pobjeći na svježi zrak. Katkad bi mu duge šetnje pomagale da razbistri um. Hoće li u ovom slučaju šetnja biti djelotvorna ili ne, bilo je još neizvjesno. Znao je samo da se mora što prije maknuti iz stana. Osjećao je kao da će iskočiti iz svoje kože. Šetao je i šetao, racionalizirao je na sve načine onaj pakleni doživljaj. „Pa nije da je dvorana vrvjela od novinara, uostalom, Guru nije dosegao razinu popularnosti koja bi zahtijevala rigoroznu medijsku pažnju… ali kako onda novinari onog lokalnog portala nisu primijetili čudnovate događaje? Kako se u publici nije našao još netko tko bi izvijestio javnost o suludim događajima na duhovnom seminaru?“ Koliko se god trudio, nije si mogao objasniti što se zapravo dogodilo i kako je reakcija na iskazanu ludost izostala. Svaki put kad bi pomislio da je došao do utješnoga objašnjenja koje bi sve stvari povezale u jednu logičnu i razumnu cjelinu, ubrzo bi uslijedili protuargumenti iz neumoljivo logičnih predjela vlastitoga uma koji su ga opominjali na postojanje ozbiljne nekonzistentnosti. Nikako nije mogao pronaći duševni mi. I da bi situacija bila gora, počeo je primjećivati neobične nekonzistentnosti u okolišu. Prošao je kraj jedne ulice koju je poznavao kao svoj dlan i odjednom mu se jedna od zgrada učinila neobičnom. Kao da izgleda drukčije nego inače… „Zar je ovo moguće?“ pitao se. Ova je zgrada bila očito viša od one koja bi trebala stajati na njezinom mjestu i imala je nešto drukčiji oblik. Osjetio je probadanje panike u želudcu. „Znači ovako izgleda gubitak razuma?“ – odjednom je ubrzao korak. Počeo je mahnito šetati, gotovo je trčao. Pokušao se ne obazirati na stabla kestena koja su čarobno zamijenila uobičajene visoke borove, inače dojučerašnjim zaštitnim znakom ulice V. „Gotovo je sigurno da ludim“ – naglo se okrenuo i potrčao je prema svojoj kući. Nije znao što se točno događa i kako se našao u ovoj noćnoj mori, ali morao se vratiti u svoju kuću. Dom je uvijek sigurnost, čak i kada se stvarnost urušava. Kad je ušao u svoju zgradu, već je u rukama držao ključ. Mahnito je otključao vrata pokušavajući ignorirati tamnosmeđu, gotovo crnu boju vrata koja nije imala nikakve veze sa svijetlosmeđom bojom koja je krasila njegova vrata otkako pamti. Ušavši u svoj stan, pao je na koljena, pokušavao je držati oči zatvorenima kako bi primijetio što manje ludih i novih detalja alternativne stvarnosti koji su ga nasilno izazivali. Ipak nije izdržao, širom je otvorio oči i shvatio da se nalazi u stanu koji zapravo nije njegov. Kauč je drukčiji, televizor je dosta veći, parketa nema, boja zidova neugodno je crvena i raspored soba je drukčiji. Sila koja bi se mogla usporediti s desetak napadaja panika razderala je unutrašnjost njegovoga bića. Strah i panika pomiješali su se s depresijom i općim osjećajem besmislenosti. Njegov identitet nije bio stabilan. Možda je želio umrijeti, ali nije bio siguran ni što znači živjeti. Ništa nije znao. Zaspao je na podu.

…

Otvorio je oči. Osjetio je kako mu tijelo leži na krevetu. Do njega je stajao najneočekivaniji gost. Gost iz druge dimenzije, izaslanik izvanzemaljskih sila. Entitet koji je vrijeđao moral i prkosio razumu. Dok je trljao oči pokušavajući se razbuditi, njegovu sobu osvijetlio je vragolasti osmijeh dobroga prijatelja. Jedinoga prijatelja kojega je ikad imao. Pružajući mu ruku, nudeći mu spas, nad njegovim krevetom uzvisio se lik osobe koja je imala poznato lice. Bilo je to njegovo lice. Bio je to njegov prijatelj Guru.

                                                                                                                               Marko Mustić