Antun Lešić: Pjesme
Dan manje
Na izmaku još jedan,
svakim svitanjem sve bliže.
On ne zna, Otac zna.
Stiže li?
Janje – striže!
Prah
Čestica. Važno ili nevažno?
Ići u detalje.
Tko će snositi odgovornost?
I naš će jednom biti svet!
Dok o Preporodu sve se važe.
I važno i nevažno.
Pa u detalje.
Preko ramena
Želim vidjeti sve, baš sve.
Hoću li moći?
To je želja.
Istinu.
Pogledati ju. Ogoljenu.
Hoće li biti potrebno?
Ipak ne!
Ma, ne!
Provalija
Na ivici svjetova
prema Kraljevstvu težimo
Zemljani
Svatko od nas
Svatko od nas
želi biti
dijelom jedne
lijepe priče.
Svaki čovjek
da je barem
po iskonu
ljudsko biće.
Raspeće
U času zasićenja
u nemiru srca
u očajanju
u malaksalosti
kad se sav predaš
u pokajanju
Kad se groziš
nad neprijateljima života
u sveopćem klanju
Sav stješnjen
Priklješten
Razapet
Znaj da je
i Pobjednik
bio
u predanju.
Vika
Predznak.
Dok biva sve jače,
dok tutnji,
dok dijete plače,
dok masa
ne povede kolo
dok i oni sami
misle čak i
bezazleno je
dok tlak skače
oni pak tonu
sve dublje
ukopavaju se
sami se osudiše
i ne znajući
da dođoše u
odaje.
Pakla.
Pad
Iznova. Padam.
Tek što se pridignem.
Ponovi pad.
Kad pomislim – uspijevam,
tek onda upadam
u Bezdan.
Koji ne pušta. Koji te grli.
Jer si njegov.
Sužanj.
Možda i dovijeka.
Iznova. Se pridižem.
I tako opet sutra.
Riječi su slabića.
Koji je sužanj.
Iznova.
Kamo
Vjetar se uzburkava.
Smješkam se.
Poći
Sam.
Zašto
Tako je.
Tako mora biti.