od Nila do Žutog mora

Velika, duga i teška putovanja imaju bar jednu dobru stranu, pored tolikih rđavih: da nas spasavaju od površnih sudova i jeftinih refleksija, upravo tom svojom dužinom i težinom. Gledajući širinu i raznovrsnost sveta oko sebe, čovek postaje obazriv u zaključcima i izbirljiv u izrazu.

Ivo Andrić

Tuđinac ne može shvatiti jednu zemlju, pa čak da u njoj živi godinama. Može ju samo bolje upoznavati. Kratkim putovanjima od nekoliko dana i kontaktom s lokalcima dobiju se bljeskovi jedne kulture, zemlje i naroda. Ono što nas se najviše dojmi ono je u čemu se najviše razlikujemo.  Kad se posjećuje daleka i nepoznata zemlja, valja otvoriti četvere oči i četvere uši te upijati. Nije dobro kada se dođe s predrasudama, pozitivnim ili negativnim. Češće su one pozitivne o radnoj etici Kineza ili duhovnosti Indijaca nego negativne. Lijevo orijentirani pojedinac mogao bi tijekom boravka u Kini izvući pogrješne zaključke o superiornosti komunizma gledajući brzi napredak te zemlje. Pogledajte komunizam u Kini i pogledajte onaj na Kubi. Pogledajte kapitalizam u SAD-u i pogledajte ga na Haitiju. Upitno je može li Zapad uopće može pokoriti Istok u bilo kojem pogledu. Kulturološki su korijeni preduboki. Zapadnjaci Istoku mogu samo dati ideju i simbole (crvena zvijezda) koju će oni prilagoditi sebi te pronaći svoj put.

Neku zemlju možeš upoznati na tri načina. Prvi je čisto turistički, kratko boraveći i obilazeći znamenitosti. Ovo je najpovršnije i najmanje naučiš. Drugi je način dugotrajnije preseljenje iz raznih razloga. Tada za razliku od turističkoga upoznavanja zemlje upoznaješ lokalce. Na ovaj si način ograničen jer ne možeš posjetiti mnogo zemalja. Treći je način kombinacija prvoga i drugoga, a to je poslovni put. Na ovakvim putovima boraviš kraće u stranoj zemlji, ali si prisiljen raditi s lokalcima te tako upoznaješ njihovu zemlju mnogo brže i bolje nego obilazeći muzeje i turističke lokalitete.

U svojim kratkim putovanjima na Istok ne mogu proniknuti u njegove tajne i pisati kao da ga poznajem. Godine življenja ne bi mi bile dovoljne da steknem dovoljno znanja da pišem. Ovo nisu zapisi o Istoku, već moja zapažanja s Istoka.

Egipat

Kairo sam posjetio dva puta. Bilo je to u rujnu 2017. i početkom prosinca 2019. godine. Otišli smo u Gizu, vidio sam piramide, no tamo nisam doznao mnogo o Istoku. Nisam bio ni zadivljen. Piramide su bile svjetsko čudo dok nije bilo nebodera. Danas teško da ove građevine mogu zadiviti nekoga svojom veličinom. Ipak, riječ je o svjetski poznatom lokalitetu koji svi žele vidjeti i kraj kojega žele biti fotografirani. Sve važnije postaje biti viđen na društvenim mrežama na povijesnoj lokaciji nego vidjeti ju. Što je i razumljivo, jer pretraživanjem na Googleu neku građevinu možeš pogledati iz raznih kutova.

Ispod piramida sve vrvi sitnim trgovcima koji žele preveslati naivne turiste i izvući što više novca. Vrlo su uporni i prepredeni. Sami se nude da će vas fotografirati s vašim fotoaparatom ispred piramide i nakon toga traže novac prije nego li vrate fotoaparat. Dogovoriš se za jahanje deve za jednu cijenu, ali za spuštanje s deve traže još novca. U ruke ti tutnu gift for you i nakon toga traže novac. Čitao sam na TripAdvisoru komentare preplašenih Amerikanaca koji su „fasovali“. Najbolja je obrana ignoriranje, ali potpuno ignoriranje. Osobno iskustvo s jako upornim trgovcima koji te prate i ne žele ostaviti na miru doživio sam već prije na sajmu u Vrapčićima kraj Mostara. Tamo su Romi prodavali naočale. Tako da meni ovi trgovci nisu bili toliko napasni. Ako je netko bio u Vrapčićima, neka samo zamisli deset puta više napasnika i to je doživljaj koji svaki turist prođe kad posjeti piramide. Postoji u blizini kućica s natpisom Tourist police, no ne znam koliko je učinkovita.

Egipćani nisu toliko tamni kakvima ih zamišljamo. Zato je nekad teško prepoznati stranca na ulici Kaira. Ipak, tuđinac se nepogrešivo razlikuje od domaćih kada prelazi cestu. Njegove su kretnje užurbane, pokreti nagli, a oči pune straha i napetosti. U Kairu je promet divlji te zaista treba znati prijeći cestu. Zebre i semafori imaju fakultativni značaj pa se među gomilom automobila u pokretu provlače pješaci. Za prijelaz na drugu stranu moraš se stopiti s tom rijekom vozila. Svaki nagli pokret može biti koban. Arapi prelaze polaganim, opuštenim korakom. Iz ovoga izvire nekakva filozofija prelaska ceste, a iz nje i opći stav prema životu Afrike općenito. Ne žuri se, ne brini se, od nečega se mora umrijeti i što god se dogodilo, život ide dalje. U zapadnjačkim očima prelazak preko ceste na neoznačenom mjestu znači izlaganje života pogibelji. Na Istoku opasnosti u ovom podvigu nema jer su naučili svakodnevno gledati smrti u oči, odnosno haubu.

Truba se na zapadu koristi kao zvučni znak opasnosti ili izražavanja uzburkanih emocija. U Egiptu je sredstvo komunikacije: „Pomakni se, dolazim s lijeva“.  Prometne trake nisu nešto čega se treba strogo držati, barem u Kairu. Tamo gdje su iscrtane tri, formira se pet kolona. U cijelom višemilijunskom gradu samo sam na rijetkim mjestima vidio semafore. Bez obzira na to, promet se odvija. Većina automobila u Kairu je izgrebana, udarena, udubljena. Očito nitko takve manje nezgode ne shvaća ozbiljno jer nitko te ogrebotine ni ne sanira. Kad malo promislim, to je mnogo normalniji pristup automobilima nego na Zapadu gdje se doživljava živčani slom ako netko ključem prođe preko vrata radi lošega parkiranja. Uz sve ove nepravilnosti i fleksibilno shvaćanje prometnih pravila, promet zaista funkcionira. Na Zapadu se na promet gleda kao na izvor opasnosti, iako je višestruko sigurniji nego istočnjački.

Vozeći se gradom, vidljivo je dosta kršćanskih koptskih crkvi. Domaćin nam je rekao da su Kopti vidljivi i prisutni u javnom životu, no ne tako brojni kao što brojnost njihovih crkava uz cestu stvara dojam. Postoji i koptska četvrt. Tijekom došašća cijeli je grad okićen lampicama. Božić se slavi kao komercijalni blagdan.

Grad nije pun uniformiranih hidžaba i feredža kao što sam mislio prije posjeta. Većina žena, otprilike 70 – 80 %, pokrivena je samo maramom i vidi im se lice. Oko 10 % pokriveno je tako da im se vide samo oči, a jednako je toliko nepokrivenih. Moguće je da je dio „otkrivenih“ kršćanki Koptkinja. Žene se uređuju i dotjeruju, šminkaju, a marame su raznih boja i uzoraka te zaista lako plijene pozornost. Na tijelu nose kardigan na puce, koji obično seže do koljena i otkopčan je. Da čak i one kojima samo oči vire mogu biti seksualno privlačne uvjerio sam se više puta. Kad prolazi žena s dekolteom, muškarci ju gledaju, kad prolazi žena u hidžabu, muškarci ju gledaju. Arapkinje su lijepe, pravilnih crta lica, crnih obrva i kovrčave crne kose. U prosjeku su nešto punašnije od Hrvatica.

U restoranima i kafićima ne poslužuje se alkohol. Postoji, doduše, arapska verzija bezalkoholnoga piva Birel koje je zaista odlično. Postoje specijalizirane trgovine za alkohol. Hrana se u restoranu jede zajedno, ali svatko iz svojega tanjura. Obroci se poslužuju na velikim tanjurima ili u zdjelama i svatko uzima ono što mu odgovara. Nekad su Arapi jeli baš iz iste zdjele, no toga više nema. 

Ulice su danju i noću stalno pune jer se život, druženje i ljubavni sastanci odvijaju upravo tamo.  Na Zapadu ljudi ulicama samo prolaze do svojega odredišta ili pak nekoga čekaju. Ovdje je ulica mjesto sastanka i radnji. Sjedi se na pločnicima, mostu ili na ogradi uz Nil. Na takvim okupljalištima dosta je parova. Ulično druženje uz ovako toplu klimu uopće nije čudno. Polako dolazeći do ove spoznaje, pali su mi na um afrički imigranti u Europi koji besposleno sjede uz cestu. U europskim očima izgledaju sumnjivo i nikome nije jasno što skupina njih zapravo radi te među domaćima izazivaju strah. Tko je bio u Africi, zna da se oni jednostavno tako druže. Ne znam što oni misle o nama koji se okupljamo u kafićima.

Pravilo davanja prednosti kako u prometu tako i u svakodnevnom životu nije uobičajeno. Svi se svugdje guraju. Ovakav način ophođenja primijeti se čim zrakoplov sleti, a Arapi navale na torbe u visećim kabinetima kao da će im ih netko ukrasti. Od njih su gori jedino Kinezi. Mogu se ja kao Europljanin ljutiti na navodnu nekulturu, no mogu se i prilagoditi sukladno onoj: „Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin“. Kad si među Arapima, tko prvi, grabi u svoje kljuse.

Pitanje radnih mjesta i radne učinkovitosti nešto je kroz što se vidi duboki jaz trećega i prvoga svijeta. Na ulazu u područje gdje se nalaze piramide jedan službenik zaustavlja automobile te provjerava dokumente dok drugi upisuje što mu prvi čita. Slična je stvar u Kini na parkiralištu; gdje postoje parkirni automati, postoji i čovjek. Prema zapadnom načinu razmišljanja, postoji mnoštvo „izmišljenih“ radnih mjesta.

Arapska musaka s patlidžanom bolja je od naše, ali im jegulja u umaku od rajčica nije dorasla našem brudetu od jegulja.

UAE

Ujedinjene Arapske Emirate posjetio sam u prosincu 2019. godine. Bio sam ondje svega nekoliko dana. Ova bi se zemlja trebala zvati Ujedinjeni Indijski Emirati, s obzirom na to koliko ovdje ima Indijaca. Jedan od njih rekao je da ih ima tri od deset milijuna stanovnika UAE.

UAE je jedno suvremeno arhitektonsko čudo. Najviša zgrada svijeta nalazi se u Dubaiju. Posljednjih desetljeća strjeloviti građevinski boom preobrazio je pustinjski kraj u arhitektonski najzapaženiji kutak svijeta. Šeici nisu stali na ovome. Gradnja ide dalje te će za desetak godina, nastavi li se ovakav trend, UAE biti neprepoznatljiv. Inspiraciju za arhitektonska rješenja nalaze u prirodi. Što arhitekti zamisle, to se ostvari. Ova je zemlja pravi raj za maštovite arhitekte željne rada, ako im se pruži prilika.

Istočni građevinari, za razliku od zapadnih, mnogo pozornosti i sredstava pridaju detaljima. Kao što su u Zagrebu i Europi početkom 20. stoljeća građene zgrade pune historicističkih detalja tako danas Arapi grade u UAE. Čak su i nadvožnjaci ukrašeni minijaturama. Zapad je zadnjih stotinu godina sve ogolio do srži, pa čak i arhitekturu. Na Istoku je opstao misticizam, pa čak i traženje dubljega smisla u zgradama. Povijesna sklonost Zapada prema racionalnom očitovala se u kršćanstvu. Razlika je tolika da je tisuću godina nakon utemeljenja došlo do šizme. Tako da priča o Istoku i Zapadu kao priča o islamu i kršćanstvu nije održiva zagrebe li se ispod površine dviju kultura.

Najviše me se dojmila džamija šeika Zayeda koja je dovršena 2007. godine. Ona je dokaz da se isplati ulagati u arhitektonsku ljepotu. U njezinu je izgradnju uloženo više od pola milijarde američkih dolara. Ljudi iz cijeloga svijeta dolaze se diviti ovom čudu. Nisu vjerske građevine namijenjene samo vjerskim zajednicama, već čitavom čovječanstvu. Netko će u arhitektonskoj ljepoti pronaći Boga.

Ženska moda na ulicama čudesan je spoj ekstremnosti – od hidžaba i feredža do minica, golih pupaka te upadljivih dekoltea. Ovdje se spojilo nespojivo, ženska skrivenost Istoka i seksualna podražljivost Zapada. Nepokrivene su sve redom strane radnice sa Zapada, ali i Istoka (Kina, Filipini itd.) Arapkinje su najčešće odjevene tako da im se vidi cijelo lice. Kad šetaš tako gradom, dubinski doživiš i shvatiš značenje pojma „kozmopolitski grad“.

Iako na ulicama nema božićnih ukrasa kao u Kairu, u  dizalu hotela nalazila se reklama na engleskom jeziku koja poziva na proslavu 24. i 25. prosinca. U pozivu se ne spominje Christmas, već Festivity.

Ova je zemlja zlatna. Ako nemaš novca, onda je ovo zlatni kavez, kako nam je rekao taksist koji je došao raditi iz Nigerije. Zaista, ako si došao raditi i štedjeti, onda si samo turist koji promatra luksuz s one strane prozora, automobila ili kuće. Štrajk radnika je zabranjen. Kazna je deportacija. Kad razmatraš imigracijsku politiku Arapskih Emirata koja drage volje prima sve koji žele raditi, no ne dijeli državljanstvo svakome tko dođe i zadrži se pet godina, počneš se pitati zašto europska politika tako olako dijeli državljanstva svojim imigrantima. Zašto bi uopće svi koji žive u nekoj državi imali njezino državljanstvo?

Valja znati da je kamenovanje ondje legalna smrtna kazna. Bičevanje također. Osamdeset udaraca nekakva je nepisana norma koja se obično dosudi za prekršaje.

Indija

Indija je bila u istom putnom „šusu“ kao UAE. U nekoliko sati zrakoplovne linije dođeš iz sinonima za bogatstvo u sinonim za siromaštvo. Sve što sam vidio na dokumentarcima o Indiji istina je. Ulice su prljave, svi djeluju neuredno, a žene na ulicama nose sari. Prije dolaska mislio sam da je to dio narodne nošnje te da ga nosi tek pokoja starica. Međutim, žene svih dobi tako su odjevene.

Krave i psi slobodno šetaju ulicama kao u Europi primjerice ptice. Razlika između njih jest u tome što psi nemaju vlasnike, a krave imaju. Krave su svete životinje i ne jedu ih. Štoviše, Indijci su vegetarijanci. Hrana im je zaista vatreno začinjena.

Indijci će zakomplicirati sve što mogu. U svim zračnim lukama dovoljan je prolazak kroz detektor metala. Jedino je u Indiji potrebna dodatna provjera nad svakim putnikom ručnim detektorom. Razlog nisam dokučio, a ne bi bilo pametno buniti se . Možda je riječ o izmišljenim radnim mjestima, a možda je riječ o jako lošim detektorima metala. U Indiji sam doživio najviše vizualnih podražaja i živopisnih prizora (grijanje uz vatru – uz cestu). Također, Gujarat u Indiji vrlo je blizak stereotipima koje zapadnjaci imaju o Indiji općenito. Domaćin je Tamilac, no radi u Gujaratu. Obitelj mu je u rodnom gradu. Gujarat je nazadna država, kaže on, i zato je bolje da mu se djeca školuju u Tamilu.

U Indiji se govori više od 500 jezika koji su međusobno nerazumljivi. Naš domaćin npr. uopće ne razumije jezik koji se govori u Gujaratu. Separatističkih težnji unatoč razlikama nema. Ujedinjuje ih hinduizam, a sporazumijevaju se na engleskom jeziku.

U Gujaratu je alkohol zabranjen. Smiju ga kupovati samo stranci. Postoji posebna procedura koja traje barem pola sata. Najprije valja posjetiti posebni ured koji izdaje dopuštenja, a zatim s tim dopuštenjem treba posjetiti specijaliziranu trgovinu za alkohol u kojoj je zabranjeno fotografiranje. Cijene su mnogo više nego u Hrvatskoj. Gujarat je rodna država Mahatme Gandhija koji je bio protiv alkohola. To je razlog zabrane u ovom dijelu Indije. Ostatak Indije slobodno konzumira alkoholna pića.

U zrakoplovu koji je letio od Mumbaija do Bhuja bio je stariji bračni par Amerikanaca. U transportu do zrakoplova stajao sam kraj njih u autobusu. Bio je to hipijevski par koji je u Indiju došao tražiti same sebe, mudrost, što li već… Žena je bila bez grudnjaka u nekakvoj širokoj indijskoj majici, sijede kose, no prilično njegovana lica s tek rijetkom borom. Muškarac je nosio šešir, okrugle Alan Ford naočale i imao pomno uređenu bijelu bradu, kao da je izašao iz kakvog romana. Vjerojatno je previše čitao Hemingwaya. Krenuli su za Indiju u potrazi za nečim duhovnim, avanturističko-mističnim, nečim o čemu su čitali u knjigama. Oni su došli u Indiju po to neko veliko duhovno iskustvo koje se sažima u prolazni osjećaj na rijeci Ganges i ne smiju se vratiti praznih ruku. Kad se vrate u Ameriku, pričat će o siromaštvu i produhovljenosti jedne velike zemlje svojim prijateljima sličnih njegovanih lica i uređenih brada na večerama uz čaše vina.

U istom autobusu koji nas je petnaest minuta u 6 ujutro vozio od terminala do zrakoplova za Mumbai bio je i njihov generacijski blizak sunarodnjak. On je bio odjeven tipično američko-turistički – kratke hlače, bijela iznošena majica. Nije mario za modni stil te se isticao u gomili. U zrakoplovu je čitao knjigu o stvoritelju svemira. Još jedan Amer misli da se tajne svemira nalaze u ovoj zabačenoj zemlji.

Zašto nisu Istinu tražili u Kini ili u Japanu? Možda na Tajlandu? Ove su zemlje također na istoku. Indija valjda nosi brend siromaštva. U Japanu su anime, u Kini komunisti, a na Tajlandu transvestiti. Ima neke logike tražiti smisao života među siromašnima. Jedino što siromašnih ima i u Americi. Tajne svemira mogli su spoznati u pučkoj kuhinji koji kilometar od svoje kuće u Seattleu ili razgovarajući s kakvim prosjakom na trotoaru kraj posla. Knjiga o autoru svemira mogla se čitati i na verandi u Texasu. Ovo troje odlučilo se kupiti kartu i tajne života otkrivati na drugom kraju svijeta na vrućini, tumarajući bez grudnjaka i čitajući knjigu uz buku propelera zrakoplova. Maja Klarić odlično piše:

Kažeš da nije samo egzotična duhovnost Drugog

Ono što te vuče ka Istoku

Već i pustinja koju tamo očekuješ naći, Duša Svijeta.

Sit licima Zapada, njegovim bezbrojnim maskama,

Želiš izgubiti se u pustinji Gobi, daleko od svih,

Jer misliš da će ti ta posvemašnja tišina

Reći više nego sve što si dosad čuo,

Da će ti neprisustvo drugih ljudi

Otkriti način na koji im pripadaš.

Punica mi je prije puta rekla da svatko tko ode, iz Indije se vrati drukčiji. Ja sam dometnuo da sam čuo da se iz Indije svatko vrati s proljevom. Bio sam upozoren od kolega koji su prije išli da se pripazim. Nije pametno piti vodu iz slavine, jesti bilo što što je bilo u dodiru s tom vodom, pa čak i da postoji opasnost da se prilikom tuširanja dobije neka bakterija. Ovo naravno vrijedi samo za zapadnjake nenaviknute na carstvo indijskih bakterija.

Bio sam upozoren i na pomagače koji traže napojnice. U hotelu u Mumbaiju mi je u tri ujutro jedan takav pokušao pomoći nositi putnu torbu od recepcije do sobe. No nisam se dao. Na njegovo inzistiranje rekao sam da volim nositi kofer i da ga nosim svaki dan. Nisam ni imao usitnjenih rupija. Same eure te novčanicu od pet njihovih rupija, što je otprilike naših 50 lipa. Ako mu to dam, ne znam bi li se uvrijedio.

Kina

U Kini sam po četiri dana boravio u travnju 2017. i svibnju 2018. godine. Kulturološki šok zapadnjaci dožive za vrijeme čekanja u redu. U Kineza je pojam „jedan po jedan“ kao i „stajanje u redu“ jedan iza drugoga posve nepoznato. Prilikom check ina u zračnoj luci formira se nekoliko redova iz svih smjerova.

U Kini postoje gradovi koji su doživjeli sličan građevinski i ekonomski boom kao primjerice Dubai. Dalian je grad koji je u zadnjih dvadeset godina od nekoliko desetaka tisuća stanovnika porastao na sedam milijuna. Širenje grada u širinu i visinu još nije završeno. S gradilišta odzvanjaju čekići, a bušilice i dalje buče.

Kinezi su digitalno napredovali. Ono što su prije koristili samo Japanci, sad nalazimo u Kini. Mladi uopće ne koriste novčanice, već sve plaćaju mobitelom, čak i najobičniji račun za piće u kafiću.

„Izgradit ćemo još stariji i još ljepši Dubrovnik“, rekao je crnogorski major 1991. godine. Izjava je onda i danas bila suluda. Dosta je stvari u životu suludo ako nemaš novca. Kinezi su u blizini grada Daliana izgradili repliku Venecije u prirodnoj veličini. Možete prošetati uređenim i čistim ulicama te posjetiti trg sv. Marka. Na raspolaganju su vam kinesko-venecijanski gondolijeri po povoljnijim cijenama nego na originalnoj lokaciji. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, kopija je ljepša od originala jer je uređenija i nema gužvi. U originalnoj Veneciji ljudi ipak žive, više je turista te je teže održavati ulice. Dalijanska Venecija na obalama Žutoga mora stereotipna je i pomalo sterilna imitacija originala sa sjevernoga Jadrana. Na štandovima se mogu kupiti magneti, suveniri Pariza, Venecije ili Madrida.

Kupujući suvenire, svidjele su mi se porculanske zdjelice s tanjurićima i poklopcima s kineskim znakovima. Domaćici sam rekao da će mi to dobro doći za držanje soli ili šećera. Ona je zbunjeno odgovorila da te posudice Kinezi koriste za molitve.

Međuistočna i međusvjetovna usporedba

Usporedba Egipta i Kine ogleda se u odnosu prema pojedinim aspektima života. Promet je kaotičan u obje zemlje. Kinezi mito kažnjavaju smrću i napredovali su, Arapi nisu jer su korumpirani. Kinezi su pretekli Nijemce. Nijemci se slijepo drže pravila i sakate se za doživljaj života što ih na koncu stoji inovativnosti i ekonomskoga boljitka.

Mit o radnoj učinkovitosti Zapadne Europe proveden kroz sistematizaciju radnih mjesta kao dobro podlozi za ekonomski napredak pada u vodu na primjeru Kine. Ono što sam vidio na Istoku potpuno je drukčije poimanje radnih mjesta. Tamo na mjestu gdje u Europi radi jedan rade trojica. Također, u zemljama Trećega svijeta postoje izmišljena radna mjesta koja su nezamisliva na Zapadu. Na parkiralištima rade ljude iako postoje parkirni automati i obvezno je njihovo korištenje. U podzemnim garažama na svakoj je etaži jedan zaposlenik (u službenoj kuti) koji pomaže gdje parkirati. U dizalu na izlazu iz garaže jedna je žena zadužena za dizalo. Uđeš u dizalo i ona pritisne gdje želiš ići. Unutar dizala postoji i plastičan stolac na kojem sjedi. Kad joj dosadi, sjedi vani. Često zaposlenicima na ovakvim mjestima lokalci daju napojnice. Kada dođu u Europu, imigranti pokušavaju oponašati ovakav model poslovanja. Vidio sam ih na parkiralištima. Očima Europljana oni prose, no prema vlastitom shvaćanju i tradiciji radnih mjesta iz zemalja iz kojih dolaze oni rade. Tipično nerazumijevanje jednih i drugih. Takozvani izmišljeni poslovi na Istoku nisu razlog siromaštva te ekonomske moći zapada koji je radnu snagu doveo do visoke učinkovitosti. Kina ima isti model viška radnih mjesta prema zapadnom shvaćanju pa je napredovala.

Priča o Istoku u Arapskim Emiratima i Kini priča je o novom Istoku ekonomski i tehnički naprednijem od Staroga kontinenta koji galopira. Pogotovo Kina koja je logistički nadmoćna te prijeti SAD-u preuzeti dominaciju nad svijetom. U filmu Looper putnik kroz vrijeme koji je došao iz budućnosti kaže glavnom liku: I am from the future. Believe me, you should go to China. Kineska ulaganja po svijetu vrlo je lako pratiti kroz filateliju. Kinezi financiraju tzv. zajednička izdanja (joint issues) poštanskih maraka u zemljama u koje ulažu. Obilježavaju se obično desetogodišnjice suradnje dviju zemalja (prijevodi kineskih ulaganja). Hrvatska pošta prije nekoliko je godina izdala hrvatsko-kinesku marku.  

Zapadnjaci putuju na Istok u potragu za duhovnošću. Kao što Zapadu ne možemo nametnuti svoj ekonomski i kulturalni pogled na svijet tako ni Čovjek sa Zapada ne može shvatiti puni smisao istočne duhovnosti. Pojedinci mogu, no masovna duhovna preobrazba zapadnjaka nije moguća. U filmu Silence koji sam pogledao na letu od Zagreba do Dubaija likovi japanskih upravitelja govore o Japanu kao o močvari u kojoj kršćanstvo ne može proklijati. Otac Ferreira čije se ime spominje tijekom cijeloga filma pri kraju objašnjava svojem nekadašnjem učeniku da japanski kršćani nisu u razumijevanju prihvatili kršćanstvo na europski način. Pa čak ni u samim bitnim istinama vjere kao što je monoteizam. Kršćanski duhovni svijet za njih je previše apstraktan. Zapadni je svijet močvara za istočne religije. Nije novost da na Zapadu reinkarnacija predstavlja nadu da sve ne završava. Na Istoku ponovno rađanje znači nastavak patnje. Koliko suprotnosti oko jednostavne stvari... Zapadnjaci žele nastaviti nove živote, a ljudi s Istoka okončati. Mogu Europljani proniknuti dublje u duhovnost Istoka, no u pravilu ih nepogrešivo privlači ta nada. Maja Klarić to je odlično opisala:

Putujući prema Istoku

Nismo sigurni

Odlazimo li ili se vraćamo.

Ekonomska nadmoć nad ostatkom planeta koja je omogućila kulturalnu nadmoć zapadnoga svijeta početkom 21. stoljeća nestaje. Istok galopira i osvaja svijet, što se vidi u svim aspektima života. Još kao dijete dok nisam naučio engleski znao sam što znače riječi Made in China koje su bile na poleđini svih igračaka. Današnja djeca znaju tko vrti paru. Arapi su pokupovali njihove omiljene europske nogometne klubove, a najveće zvijezde igraju za kineske klubove. Husnija Hrustanović 1965. u pjesmi Između svjetla i mraka kaže:

Iz mraka,

Nad antenama betonskih kolosa velegrada –

Sjena Atile.

 

Žuti konjanici

čekaju u stepama,

da pregaze u galopu

staru Evropu ...

Čitajući govor Solženjicina u kojem je iskritizirao Zapad počinjem sumnjati u demokraciju. Štoviše, počinjem sumnjati da će Zapad ikad pokoriti zemlje Trećega svijeta. Jer globalizacija nije ništa drugo doli zapadnjačko pokoravanje, „pozapadnjivanje“ svijeta. Arapske zemlje iako načete zapadnom inkulturalizacijom sredinom 20. stoljeća naposljetku su odbacile Zapad, no zapadnjaci nisu odustali od njih radi nafte. Odbojnost ostatka svijeta prema Zapadu nalazi se u moralnom razvratu i seksualnim slobodama bez odgovornosti koje su uzele maha nakon čuvene 1968. godine. Seksualne slobode su u normalnu svakodnevicu uvele ponašanja i seksualnu praksu koje su dotada smatrane devijacijama (homoseksualnost, transrodnost). Narednih desetljeća pokret za prihvaćanje dotadašnjih devijacija pretvorio se u ideologiju koja je postupno ušla u zakonske okvire. LGQBT aktivisti uspjeli su u nekim zemljama zakonski zabraniti kritiku vlastite ideologije. Oslobođeni 1968. kroz pola su stoljeća nametnuli totalitarni pogled na ljudsku seksualnost i spolnost. Prvi koraci u ozakonjenju zajednica te zabrani vlastitih kritičara su ostvareni, na redu je indoktrinacija kroz obrazovni sustav koja se već odvija. Danas je ova ideologija nametnuta kao dio Zapada, radi čega ga zemlje Drugoga i Trećega svijeta posve odbacuju. Smatram da je upitno može li Zapad ikad pokoriti ostatak svijeta na bilo koji način. Čini se npr. da su Englezi lingvistički osvojili Indiju jer se tamo govori engleski. Međutim, izgovor Indijaca toliko je specifičan i snažan da je zapadnjaku vrlo teško razumjeti taj engleski jezik.

Zapad i Istok zaista jesu dva svijeta u kojima se živi i misli drukčije, čak i o banalnim svakodnevnim stvarima kao što je prelazak preko ceste. Potpuna međusobna spoznaja nije moguća jer je jaz prevelik i jedan je život prekratak. Mi koji smo na Istoku boravili kratko možemo samo zapažati razlike i obogatiti se istočnjačkom opuštenošću i nonšalantnošću. Upoznajući drugost Istoka, upoznajemo Zapad u sebi i prihvaćajući istočnjačke ideje opet ih pozapadnjujemo i učinimo svojima, nepogrešivo europskima. Previše je Zapada u nama da bi ga tek tako istisnuli. Gledajući razlike, polako shvaćamo tko smo mi sami i pozicioniramo svoj identitet na ovom planetu. Može ti se svidjeti indijska kuhinja, arapske žene, kineska filozofija života, možeš htjeti raditi kao Nijemac, biti hladan kao Rus, možeš prikupiti sve najbolje iz svake zemlje svijeta, živjeti na svim kontinentima, ali si ukorijenjen u hrvatsku zemlju i ona u tebi. Svijet vidiš hrvatskim očima, a svijet u tebi Hrvata.

A kad stignemo na Istok

Počinjemo utjecati se Zapadu u sebi,

Iskustvima koje znamo dijagnosticirati.

Jedno smo drugom fatamorgana.

31. 12. 2019.