Oprost

Kada kažem oprosti
izražavam tugu svoju
radi zla kojeg učinih.

Ljudi često koriste riječ tu
jer griješni su oni,
puni zla, kojeg nanose drugima.

O Bože moj!
Zašto su ljudi nepravedni,
zašto su zli?

Možda znam odgovor taj, a
možda i ne znam,
tko će znati doli Bog sam!

Gospodine Bože, milostivi, najveći,
ja, tvoj sluga ponizni, molim Te
svakodnevno za oprost grijeha mojih.

A Ti, najveći Bože, 
milostivo opraštaš meni zlo moje,
koje nažalost učinih.

Zato i ja, baš kao i Ti,
opraštam ljudima nepravdu
nada mnom i nad svim ljudima.

Neki ljudi snage imaju
da kažu "Opraštam ti.",
a neki ne.

Molim Te zato, svevišnji Bože,
da njima pomogneš da oni
smognu snage za reći drugima
"Molim te oprosti mi."

Oprost je znak ljudske brige za druge,
znak da si dobrog srca,
dobre duše.

Ljudi domovine moje,
ljudi svijeta,
čujte me, poslušajte me.

Milostivi budite i skloni oprostu,
jer ako Bog može oprostiti vama,
možete i vi jednom pokajanom čovjeku.

 

Od vijeka do vijeka

Čovjek je oduvijek isti,

samo jedno mu je u glavi –

vladati, vladati svijetom,

upravljati svjetinom.

Ni pred čime čovjek ne

preže da domogne se vlasti:

od ubojstva neprijatelja

do ubojstva vlastita sina.

Od Abela do Tita,

uvijek ista stvar;

tko je bolji taj pogiba,

opstaje najsilniji.

I Boga se ne libi čovjek

iskoristiti za ciljeve svoje.

Kaže: u ima Kristovo idem u boj,

u ime Božje ubio sam!

Snaga, moć, vlast;

to je čovjekova želja!

Daj mu vlast na jedan dan

i pokazat’ će ti pravo lice!

Oduvijek isto –

vladati, vladati, vladati.

Dokle će čovjek tako?

Dok je čovjeka i svijeta!

Uvijek je bilo i bit’ će –

čovjek ima nagon za vladanjem.

Tako i je, i bilo je,

od vijeka do vijeka.

 

Čovjek i Bog

Na svijetu.
Sasvim sam.
Čovjek je prepušten 
samom sebi.

Ima on prijatelja,
ima ženu i djecu,
ali se mora sam
brinuti za sebe.

Sam, bez ičije pomoći,
bori se da preživi;
da preživi u ovom surovom
svijetu egoizma.

Boji se. Strepi pred vlastitom
sjenom, da ne bi ga ona,
onako crna, povukla
u beskrajnu tamu.

Strah je u njemu,
boji se čak i vjerovati Bogu,
vjerovati u Boga,
jer mnogi ne vjeruju.

Nekad se zvao kršćaninom,
sada se srami toga imena,
onog Čovjeka koji nas je
ljubio, ljubio do kraja.

A On, viseći sa drva križa,
ga gleda klonule glave,
okrunjen krunom od trnja,
rukama i nogama pribijen za križ.

Čovjek se srami,
čak mu je neugodno
izgovoriti Njegovo ime,
srami Ga se pred čovječanstvom.

A On moli viseći, rastvorenih
ruku, spreman da stavi pod
Svoje okrilje čovjeka: "Abba, abba,
oprosti im jer ne znaju što čine!".

Suza je pala na zemlju
sva crvena od krvi.
Moli i plače:" Abba, ne
uzmi im to za zlo!".

No čovjek je tvrd,
zauzet samim sobom
i ništa ne čuje,
dvoji se: vjerovati u Boga ili u znanost?

Promatra Abba sina
i žalosti se,
maše glavom lijevo-desno,
ostavlja dijete svoje na miru.

Tisuću problema čovjeku
je na pameti,
tisuću ga mori briga,
ali on se i dalje srami Čovjeka na križu.

Nikako da svjetlo dođe
na kraju tunela,
ide iz problema u problem,
iz muke u muku.

Sve se pouzda u svoj razum,
ta čovjek je razumno biće,
već će on nešto smisliti,
jer nema nerješivog problema.

A Bog plače.
Čovjek je zastranio
pouzdavajući se samo
u razum svoj.

Jadan čovjek!
I plače još Čovjek raširenih ruku
radi čovjeka: "Ne ostavljaj ih,
djelo ruku Svojih ne zapusti, abba!".

A abba konačno progovori:
"Kako je sijao, tako će i žeti!".
I začudi se čovjek zašto je
noć usred dana došla.

 

Crtice

Smisao. Razum. Srce.
Misao. Ka-bum. Sunce.
Što sam ja?
Što je svijet?

Bog, vrag, dobro, zlo.
Duhovne sile, fizika.
Svemir, Zemlja,
čovječanstvo, ja.

Život je san,
san je misao.
Misao je ideal,
ideal je asptrakcija.

Moj put, put drugih.
Postignuća, ambicije.
Želje, snovi,
stvarnost.

Ciklus života,
prehrambeni lanac,
priroda, nebesa,
oblaci, svemir.

Tijek misli,
sreća, tuga,
prisjećanje,
najbliži.

Priča života,
osjećaji, misli,
sjećanja, htjenja,
crtice, pričice.

Svijet oko mene.
Politika, fuj.
Krađa, kompromitiranost,
nepoštenje, laž.

Moj cilj?
Potomci, vrijednosti
života, istina.
Nadasve ljubav.

 

Jesmo li zaboravili

Sjeti se čovječe, sjeti se
da si prah i da ćeš to uvijek biti,
sjeti se sitničavosti svoje.

Na diži glavu previsoko
da vrat ne iztegneš,
na škrgući zubima da ne popucaju.

Očima ne kolutaj
da vid ne izgubiš,
šaka ne stiskaj da prsti ti ne puknu.

Jezika ne vadi iz usta
vrat da ti ne prereže,
ne mršti obrva
oči da ti ne iskopaju.

Ne razbacuj se riječima
da ne odbiju ti se o glavu,
ne zabadaj noktiju u meso
da ne puknu na dijelove.

Misliti nemoj da čvrsto na nogama stojiš
jer ti se zemlja za čas izmaknuti može,
dok još misliš da živ si,
eto te već u grobu.

Ne zaboravi čovječe, ne zaboravi
služiti, ne zaboravi
ni Boga ni čovjeka.

 

Ne znam ga

"I ti si od njih!" A Petar 
reče: "Čovječe, nisam!", Lk 22, 58

I ti si od njih!, viču glasovi
uprijetih prstiju u me.
Nisam!, odvraćam, vrtim glavom,
negiram istinitost prozivke.

Jesi, jesi! Ta nedjeljom si u crkvi,
uvečer moliš. Sigurno si od njih!
Nisam, kad vam kažem!
Kada si me to vidio, kada čuo?

Ne laži! Znamo mi tebe!,
prozivaju me i viču.
Ma nisam!, branim se,
niječem poput Petra.

Znamo da si budala,
znamo da si njihov.
Ne, ne znate! Da znate,
ne bi me krivo optuživali.

Glasovi su sve jači,
Njihov si, njihov!,
a moja usta ponavljaju,
Nisam, nisam!

I smiju se govoreći,
Vidi glupana!
Ja, poput Petra, priznajem
suzom, Bože, zatajio sam te.

Rugaju se, poput gavrana
grakću, a ja se lomim,
krivica me satire.

Zanijekao sam te Gospode,
tvrdio da nemam veze s tobom,
a dobro znam da to nije istina.

Svijet me je pritisnuo i ja
sam se prepao, ali sada
sam spremniji svjedočiti,
Da, ja sam od njih.

Zanijekao sam te, tvrdio sam,
Ne znam tko je Bog, ne znam
što je Crkva, a znao sam i
znam, jer sam te upoznao.

Hoću li sutra opet zanijekati
ne znam. Nadam se da ne.
Ti me pomozi da budem čvrst,
da budem vjeran.

Da kada me pritisnu
mogu posvjedočiti,
Da ja sam od njih,
ja sam Kristov!

 

Da li smo shvatili

Božić je stigao,
mali Bog, Sin.
Majka i otac
mu se raduju,
anđeli pjevaju:
rodio se Bog i čovjek!

Ljudi pak po svijetu
hode i ne misleći o tome.
Svak svoju gleda brigu,
strasti zadovoljiti teži.

Posvuda čestitke i čestitari,
popusti i sniženja!

A duh Božića?
Gdje je nestao?
Među gužvom,
među svjetlima grada.

Među kićenim ulicama
i štandovima koji traže zaradu.
Da li smo shvatili
da je Božić stigao?
Jesmo li svjesni što
je to Božić?

Gledajući oko sebe zaključujem:
ni ja ni svijet oko mene
ne znamo što je Božić
niti koji mu je smisao.

Ovaj Božić nije kao protekli.
Bitno je drukčiji.

Svi slave Božić
i pjevaju božićne pjesme,
a malo od tih 
razmišlja što to znači.

Božić je postao 
puka tradicija.
A ove godine
je najtužniji.
I ne znam hoće
li ikada više biti kao što je bio.