Kišilo je pri dolasku u Orvieto. Tako su čudesni ti urbani dragulji Umbrije i Toskane kada akropolski sviju gnijezdo na svojim brežuljcima. Ovdje je to još i naglašenije, budući da se do grada stiže uspinjačom. Svi medievalisti s Odsjeka za povijest umjetnosti zadarskoga sveučilišta na kojem sam studirao s velikim su zanosom govorili o Santa Mariji Assunti. I ja sam bio među njima. Umjetnost romanike i gotike, kolegij koji je slovio kao najteži najlakše sam položio.

Santa Maria Assunta... Katedrala Uznesenja Marijina.

Često se u pregledima srednjovjekovne arhitekture u središnjoj Italiji naglašava bezvremenska ljepota sijenske i firentinske prvostolnice. Možda i malo nepravedno. Siena i posebno Firenca u svojoj kulturološkoj potki posjeduju izniman identitet. Sve strukture ljudske misli i paleta besprijekornoga stvaralaštva slile su se u jednom trenutku povijesti u Toskanu. Čini se da je to nagovijestilo buduće drhtajuće disanje svih onih posjetitelja koji gube sebe pod kupolom Brunelleschija ili čipkom fasade sijenskoga Duoma. Orvieto je ostao po strani...

Zlate se mozaici nad portalskim lunetama. Rođenje Bogorodice, krunidba Bogorodice... Kroz prohladnu proljetnu kišu tanki mlazovi zalazećega sunca probijaju svoj put do katedrale. Ona, onako divna, sama, bez polifonije turističkih glasova, naglo zablista na sivoj pozadini neba.

U tom trenutku, kao da začuh riječi svetoga Bernarda iz Clairvauxa: Uzlazeći iz pustinje, Kraljica je svijeta postala, u svojoj raskoši lijepa i ugodna anđelima Božjim.

Nikad me se nije dojmila gluha praznina lađa firentinske Santa Marije del Fiore. U polikromiji kamena (svojstvenoj mnogim ovdašnjih bogomoljama) unutrašnjosti Assunte, pronašao sam i mir i nadahnuće. Čak i ono otvoreno drveno krovište bilo mi je milije duši od snažnoga križnoga svodovlja u Firenci. Dolazim do posljednjega traveja pred transeptom znajući što me čeka.

Iz knjiga se sjećam Luce Signorellija i onih njegovih aktova što se izvijaju pred demonskim batinanjem pomoćnika oca laži. Sada sam tu, pod grotlom tih tjelesa koja ne samo da vidim već i čujem, njušim ih, znojim se. S Fra Angelicom, Luca je početkom 16. stoljeća završio „Posljednji sud“ na zidovima kapele San Brizio.

Pogledom prebirem po licima, grču, jauku srca...

O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, sačuvaj nas od paklenoga ognja...

Časna sestra Dolores požuruje me na molitvu s druge strane transepta.

Kapela platna iz Bolsene. U obližnjem gradiću na obalama vulkanskoga jezera 1263. godine služena je euharistija. Rafael ju je prikazao na freski u apostolskoj palači Vatikana. Krv je kapnula iz hostije na maleni kvadrat svećenikovoga korporala.

Slava Tebi, Isuse.

Koljena već sama traže klecalo. Časna sestra Dolores započinje molitvu.

Nebo nad Assuntom raščistilo se. Poprimilo je one jasne modre boje predvečerja kao kad je kod nas bura. Krovovi Orvieta oštro su se ocrtavali u sutonu. Čim sam zašao u Viu del Duomo, tamo pored guste krošnje La Piazzete, osvrnuo sam se i vidio zlatne mozaike pročelja u malenoj lokvi među granitnim pločama.

Odraz Uznesenja. Čuj naše molitve, Ružo Otajstvena.

Skrećem desno u Corso Cavour, dugačku ulicu koja presijeca Orvieto poput riblje kralježnice na dva dijela. U urbanizmu postoje gradovi s takvim, tzv. ribljim tlocrtom. Možda Orvieto i nije najbolji primjer, no naša Korčula zasigurno jest. Školski primjer, reklo bi se.

Dok se spuštam prema uspinjači kojom ću se, u ovom slučaju, ipak spustiti, a ne uspeti, osluškujem tišinu ove žile kucavice grada. Nema vreve, nema Azijata s kamerom u jednoj i fotoaparatom u drugoj ruci. Nema ničega doli čiste poetike starih fasada prekrivenih lončanicama s crvenim pelargonijama i pokojom umbrijskom staricom.

Mir, harmonija i Majka. Orvieto.

Kako su gradili Assuntu? Kako su slagali one skladne linije od bijeloga travertina i plavosivoga bazalta na njezinim bočnim zidnim licima? Kako su ju oslikavali, klesali njezine svetce, temeljili? Čujem da je u novosagrađenoj Zdravstvenoj školi u Splitu ubrzo počela otpadati fasada. A kasnosrednjovjekovne ruke iz Orvieta nisu imale ni struje ni suvremene tehnologije, a ni suvremenih materijala. Možda su imale više ljubavi prema Majci, više vjere. U neprolazno. U vječno. U Boga.

Sjetih se naših, recimo modernih, crkava. Ježim se od tih betonskih tvorničkih hala na koje je postavljen križ. Tu se ne radi o pitanju istine o sveprisutnosti Svevišnjega, već o našem poštovanju Svevišnjega. Kraljevi zemaljski, kancelari i političari žive u blještavim palačama punim pozlate i brokata, a Putu, Istini i Životu, mi vjernici gradimo betonska čudovišta bez trunke duhovnosti. Kralja neba i zemlje smjestili smo u sivu, ružnu kocku. Tugu današnje arhitekture.

Pred raskošnom pozornicom opsjene i laži koju su patetičnim zanosom gradili arhitekti kulture smrti od Francuske revolucije naovamo, mi smo ustuknuli. Kako u molitvi, poniznosti i nesebičnom davanju tako i u gradnji zemaljske kuće Oca. Uvijek treba stremiti k Nebu, ovozemaljsko je prolazno. No ja, bijedni grješnik, u srcu osjećam da Ti, Gospode, nisi zaslužio da se kruh i vino pretvaraju u Tvoju krv i tijelo u armiranobetonskim kavezima. I mala, skromna poljska kapela ima više ljubavi za Tebe.

Smračilo se. Uspinjača tiho klizi prema parkiralištu. Dolores mi daje šiltericu s našom šahovnicom.

Na Autostradi del Sol pjevamo: Naša Majko, naša zoro zlata...