Ambicija ovog kratkog eseja je refleksija o tri zbirke poezije: „Odlazim iz vlastite pjesme“ autora Matijasa Matka Bakovića, „Sisak se uspješno pretvara da spava“ autora Siniše Matasovića i „Revolucionar“ autora Stjepana Bajića. Ne ću ulaziti u biografije autora iz više razloga: 1. ne budite lijeni i potražite ih sami na internetu, ako vas uopće to zanima ili štoviše posudite ili kupite njihove poezije, ako ništa drugo da dečki mogu popit kavu konto svoje poezije, 2. pobornik sam teorije T. S. Eliota i mišljenja iz predavanja C. G. Junga da je umjetničko djelo neovisan entitet o samom autoru i živi svoj samostalni život, 3. upoznao sam sve autore i mogu zbilja reći da njihovi lirski subjekti kao okosnica njihove poezije nemaju previše veze s njihovim (ne)stvarnim životom.

Svemu treba pristupiti pošteno i istinoljubivo te kada se raspravlja s ljudima koji svjetonazorski i moralno nisu nama slični, treba otvoriti mogućnost da nas ti ljudi uvjere u svoj pogled na svijet. Svakome treba pristupiti na principu tabula rasa i radije ga pokušati opravdati, negoli osuditi. Kada bi više ljudi imalo toliko intelektualnog poštenja rasprave bi zapravo nekamo i vodile te mnogi oni koji su u zabludama bi razbistrili svoje misli, koje uglavnom igraju višestrani ping pong s frazama koje su naučili, a ne s filozofijom koju zapravo zastupaju. Da ne digresiram previše, govorim ovo jer osobno nastojim imati takav pristup prema svemu i u ovom slučaju takav pristup sam imao prema „The Rings of Power“ serijalu. Načitao sam se i nagledao kritika i predviđanja prije izlaska serije te sam jako malo pohvala nalazio. Kritike su bile itekako utemeljene, prvenstveno radi histerije kojom je Amazon pokušavao jeftinim metodama te iste kritike obuzdati, a koje upravo u ovom trenutku taktički primjenjuje. Bez obzira na ijednu stranu htio sam dati priliku seriji, htio sam zaroniti u Međuzemlje iz novog kuta, bez obzira što sam znao da neće biti kao Jacksonova trilogija, htio sam atmosferu borbe dobra i zla, htio sam mačeve što se ljeskaju u bitci, htio sam se napiti mudrosti s Tolkienovog vrela. Dobio sam samo žabokrečinu s otrovnim muljem na dnu.

U prethodnom tekstu analizirao sam odnos Srbije i Rusije te pokušao objasniti razloge zbog kojih Srbija još uvijek nije uvela sankcije Rusiji. Kažem još uvijek zato što sam duboko uvjeren kako postoji velika vjerojatnost da će Srbija ubrzo promijeniti stranu i definitivno se svrstati uz zapad, a protiv Rusije. U nastavku teksta predstavit ću svoje argumente.

Nije nimalo lagano sjesti za stol i početi pisati članak o ovoj temi. Kako li ga samo započeti? Kakav narativ zauzeti? Dok sam sjedio pred laptopom i razmišljao što bih mogao napisati sjetio sam se jedne rečenice koja se svake godine pred ovaj datum pojavljuje na sjevernoj tribini maksimirskog stadiona. Ta rečenica nalazi se na transparentu koji ponosno, i s ogromnom dozom poštovanja navijači razviju, a ona glasi: “Tisuće oluja, ali samo jedna slobode vrijedna“. Postoji li rečenica koja točnije, snažnije i emotivnije može opisati ono što se dogodilo 5. kolovoza 1995. godine. Uvjeren sam da ne postoji!

Dan je bio vruć, a beton terase kafića u malom dalmatinskom mjestu se užario od podnevnog ljetnog sunca. Sjedosmo nakon kupanja popiti hladno pivo i uhvatiti malo zraka jer je zapuhao lagani vjetar koji je razbijao mediteransku omarinu. Lagano smo ubijali vrijeme kroz priče o politici i problemima naše hrvatske države; uz korupciju, klijentelizam, poreznu preopterećenost spomenuli smo se i nabujaloga mehanizma lokalne i regionalne samouprave. Začuvši našu priču jedan stariji gospodin se okrenu prema nama i ispriča nam malu anegdotu vezanu uz našu temu: “Lipo govorite dečki ali nema tu volje za promjene još otkako sam ja bio u politici. Uša sam u politiku devedesetih i bio aktivan još dvitisućitih.

Viktor Orban više od desetljeća među europskim konzervativcima uživa ugled borca za kršćanske vrijednosti i nacionalnu suverenost država članica EU nasuprot bruxelleskim centralističkim težnjama, pa samim time i u Hrvatskoj. Nije pretjerivanje zaključiti kako hrvatska desnica u Orbanu vidi prototip savršenoga državnika i vođe. Posebice iz razloga što je Orban u više navrata iskazivao simpatije prema Hrvatskoj, njenim ljepotama i dr. Franji Tuđmanu, kojega mnogi Hrvati i danas doživljavaju kao posljednjega hrvatskog državnika. No, isto tako divljenje Orbanovim politikama nije nepoznato ni među zapadnim desničarima i konzervativcima u Europi i SAD-u, među političarima ali i desnom inteligencijom. Tako je jedan od najvećih američkih konzervativnih portala Imaginative Conservative iznio više Orbanovih govora o stanju nacije i obraćanja na temu Europske unije, njenih vrijednosti i njene budućnosti, a autori portala su napisali više eseja na temu Orbanove vizije Mađarske, Europske unije i mađarskoga otpora. Svakako treba napomenuti činjenicu kako je engleski filozof i konzervaticac Roger Scruton cijenio mađarski put, zbog čega je odlikovan mađarskim državnim odličjem od strane premijera Orbana.