Svemu treba pristupiti pošteno i istinoljubivo te kada se raspravlja s ljudima koji svjetonazorski i moralno nisu nama slični, treba otvoriti mogućnost da nas ti ljudi uvjere u svoj pogled na svijet. Svakome treba pristupiti na principu tabula rasa i radije ga pokušati opravdati, negoli osuditi. Kada bi više ljudi imalo toliko intelektualnog poštenja rasprave bi zapravo nekamo i vodile te mnogi oni koji su u zabludama bi razbistrili svoje misli, koje uglavnom igraju višestrani ping pong s frazama koje su naučili, a ne s filozofijom koju zapravo zastupaju. Da ne digresiram previše, govorim ovo jer osobno nastojim imati takav pristup prema svemu i u ovom slučaju takav pristup sam imao prema „The Rings of Power“ serijalu. Načitao sam se i nagledao kritika i predviđanja prije izlaska serije te sam jako malo pohvala nalazio. Kritike su bile itekako utemeljene, prvenstveno radi histerije kojom je Amazon pokušavao jeftinim metodama te iste kritike obuzdati, a koje upravo u ovom trenutku taktički primjenjuje. Bez obzira na ijednu stranu htio sam dati priliku seriji, htio sam zaroniti u Međuzemlje iz novog kuta, bez obzira što sam znao da neće biti kao Jacksonova trilogija, htio sam atmosferu borbe dobra i zla, htio sam mačeve što se ljeskaju u bitci, htio sam se napiti mudrosti s Tolkienovog vrela. Dobio sam samo žabokrečinu s otrovnim muljem na dnu.

Prvo ću pokušati kazati nešto pozitivno. Ne brinite, neću dugo. Ima predivnih vizuala. Scene su lijepe, gradovi, stabla i livade su doista prelijepi, oružja su vrhunska jer ipak je, Bogu hvala, nastavljena suradnja s Weta Workshop radionicom. Glazba zna biti predivna, iako ne pogađa u srce kao kada je Howard Shore skovao svoje note, no za to još ima prilike kao i opće poboljšanje u svim ostalim pogledima kroz buduće epizode. I tu unatoč, velikom trudu da izvučem makar nešto dobra, ovaj traktat o pohvalama staje.

A sada kritika. Stojim nad papirom već sat vremena i ne znam odakle krenuti. Pod prvo, što sam mogao uopće očekivati. Ekipa koja je spremna dati otkaz jednom od najvećih poznavatelja Tolkienovog svijeta i staroengleske literature Tomu Shippeyu te nakon njega unajmiti ljude koji vjerojatno nisu pročitali nijednu knjigu u životu, a kamoli Tolkienovo djelo te se nadati da će taj mentalitet pumpanja novaca na popularne elemente proizvesti nešto dobro? Kako je rekao jedan prijatelj, marvelizirali su Tolkiena i jedva da ima razlike kada gledaš „Rings of Power“ i „Avengerse“.

Kada imaš ljude koji rade stvari zbog zarade, a ne zbog ljubavi prema toj stvari, onda sve može biti grandiozno i spektakularno, tehnički dotjerano i estetski savršeno. Ali bez ljubavi, to je bezdušno. Upravo zato nisu kreirali nešto što poput Tolkienovih djela i u današnjem dobu Jacksonove trilogije uistinu inspirira ljude i kroz izmišljeni svijet ih suočava s realnošću ovog svijeta tjerajući ih da uđu u kreševo ovozemaljskog života i postanu bolje, plemenitije osobe. Srca milijuna ljudi su bila inspirirana jer je Tolkien pisao iz srca i ljubavi prema istini. Amazonov Mammon to ne razumije, on nema životnog iskustva niti dokolice da stane pored hrasta u Shireu i divi mu se. On nema poniznosti, pa stoga ni mudrosti.

Još razmičemo žabokrečinu, ima tu još stvari koje su mutne. Jedna od mnogih kritika koje ljubitelji Tolkienovog svijeta upućuju, a za što su možda najviše kritizirali od opozicije jest rasizam i šovinizam. I tu je stvar vrlo jednostavna. Da je Amazonovom Mammonu stalo do zastupljenosti žena i njihove emancipacije, onda Galadriel ne bi imala ni oklopa ni mača, jer sva moć žene bi se lako prikazala da je ona onakva kao i u knjigama. Jackson je to vjerno prikazao kada je prenio samo ono što se dogodilo u knjizi. Galadriel je biće koje se u potpunoj kušnji i sa možda najvećom sviješću o mogućnosti moći koja se može dostići oduprlo prizivu Sauronovog prstena, najmoćnije sile zla pod koju su svi klonuli u svojim kušnjama. Nitko ne bi imao ništa protiv borbene Galadriel, ali ne držeći se izvornih zapisa rezultat se očitovao samo u tome da je izgubila svu gracioznost i dostojanstvo te na kraju impozantnost i dojam moći koji proistječe iz dostojanstva žene i u ovom slučaju, žene za koju je Tolkien u svojim spisima kao uzor uzeo Djevicu Mariju, a od titule „Kraljica neba i zemlje“ na ovoj zemlji nema veće.

Nadalje, da je Amazonovom Mammonu stalo do inkluzivnosti i zastupljenosti svih rasa ovog svijeta u Međuzemlju, onda ne bi trebali hobbite, vilenjake i ostale činiti drugim rasama osim bijelih, već bi samo trebali zakoraknuti u udaljene dijelove Međuzemlja, jer za razliku od Gospodara prstenova u ovom dobu ima direktnih veza i povezanosti s istokom Međuzemlja te bi zastupljenost svih rasa bila autentična i po knjizi. Ali tu smo već došli do mulja, tog otrovnog mulja kojeg je krila žabokrečina. Mammon vodi do Morgotha. Nije nikog tu briga za ijednu od gore navedenih stvari. Njih zanima nešto drugo. Njih zanima rastakanje svijeta i dobrih stvari te guranje vlastite agende pod svaku cijenu.

Jer im nije stalo do univerzalnih istina niti oplemenjivanja čovjekovog duha, već samo do ideologije, a dobili su jadan produkt i ništa više. Dobili su prosječne likove s prosječnim dijalogom koji prenose socio-političku sliku zadnjih pet godina ušminkanu Međuzemljem. Moderne likove s modernim dijalogom. Izvrnuli su taj svijet da pristaje njihovoj filozofiji i vilenjake žele iskvariti u orke. No, dobili su nešto što će trajati samo jednu generaciju. Past će u zaborav brže, negoli su se pojavili. A Tolkienove knjige će se čitati dokle god ima ljudi na ovom svijetu.