U vrućem srpnju dva su prijatelja nakon posla gasili žeđ Velebitskim pivom, u ranu večer na otvorenoj terasi u kafiću znanom kao Krivi put. U svojim odjelima nisu se uklapali u uobičajenu sliku ljudi koji su dolazili tamo na piće. Jedan je radio kao odvjetnički vježbenik, drugi kao zaposlenik državne agencije. Bili su okruženi muškarcima tužnih i praznih očiju s preko 30 ili čak 40 godina, i mladih djevojaka između 20 i 30 godina. Svi ti ljudi su po stilu oblačenja naginjali subkulturi hipstera i alternativaca, ako uopće između istih postoji neka značajnija razlika.

Ovaj rad bavi se kontroverznom političkom dimenzijom neomarksističke filozofije i prakse u tadašnjoj Jugoslaviji. Naglasak je stavljen na prikaz razvoja političkih ideja hrvatskih i srbijanskih predstavnika te škole razmišljanja, njihovih sličnosti i razlika, ali i na kontradiktorne elemente unutar njihovih društveno-političkih ideja s posebnim osvrtom na njihove vlastite kritike nacionalizma.

Ideja hrvatske pomirbe, odnosno pomirbe ustaša i partizana, te njihovog potomstva, zauzima središnje mjesto u novijoj hrvatskoj povijesti i političkoj praksi, a do izražaja je došla u političkom programu dr. Franje Tuđmana i HDZ-a. Mnogi se danas pitaju, doduše i opravdano, je li pomirba uspjela, a o čemu je već pisano na ovom blogu iz pera cijenjenog kolege Josipa Medaka.  Namjera ovog skromnog teksta je doći do odgovora na pitanje koje si mnogi postavljaju, a posebno u razdoblju godine kada se obilježavaju i komemoriraju mnogi događaji iz Drugog svjetskog rata.

Gradimo društvo učeći o najboljima koji su bili među nama

 "O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,i da li kojim rodom krvca vaša rodi"! Napisao je 1909. godine  u svojoj pjesmi “Hrvatskim mučenicima; veliki, možda i najveći pjesnik u našem narodu-  Tin Ujević. Ovo pitanje je aktualno i danas nakon 110. godina.

NEMO SINE CRUCE BEATUS

Dok ga gledam na fotografijama posvećenja za zagrebačkog nadbiskupa, toga 24. lipnja 1934. godine, pitam se i razmišljam što mu je toga dana prolazilo umom. Onako smiren, staložen, zamišljen, kao na većini fotografija, osluškuje li, onako proročki, u nutrini svoga bića što se ima zbiti pod nadolazećim crnim velom koji se spušta nad Europu i nad Svijet. Nekako sam, možda pogrešnoga ali neodoljivoga dojma, da su oni stariji slutili da će stolica zagrebačkoga nadbiskupa postati prijestolje koje nitko ne želi. I tu mi se u pamet doziva jedna slika, scena iz filma Lord of the Rings kada se odrasli i vrli pripadnici svojih rasa prepiru tko će odnijeti prsten u Mordor gdje ima biti uništen u utrobi neprijatelja s minimalnom šansom preživljavanja na tome putu, a gdje svatko od njih potajno želi da ga ovaj drugi ponese debelo svjestan težine puta. I u jeku prepirke koja skreće u iracionalizam i zavadu javlja se gotovo nečujni glas najmanjega od sviju: „Ja ću ga ponijeti!“. Ja ću ponijeti taj križ na svojim leđima pa i otići do kraja.

Ovaj naslov parafraza je pjesme Josipa Pejakovića koja gordo i stameno, svima onima koji misle kako Bosne nema poručuje da se grdo varaju.

Pjesma kaže: „Kako, bolan, nema Bosne a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se hajvanu, pogledaj…Da imaš imalo duše k’o što je nemaš ti bi znao, dok god te rijeke teku Bosne ima, a tebe, tebe nema…”

Nedvojbeno je danas da Bosne ima. Ima li Bosne danas zapravo i nije pravo pitanje.