Ideja hrvatske pomirbe, odnosno pomirbe ustaša i partizana, te njihovog potomstva, zauzima središnje mjesto u novijoj hrvatskoj povijesti i političkoj praksi, a do izražaja je došla u političkom programu dr. Franje Tuđmana i HDZ-a. Mnogi se danas pitaju, doduše i opravdano, je li pomirba uspjela, a o čemu je već pisano na ovom blogu iz pera cijenjenog kolege Josipa Medaka.  Namjera ovog skromnog teksta je doći do odgovora na pitanje koje si mnogi postavljaju, a posebno u razdoblju godine kada se obilježavaju i komemoriraju mnogi događaji iz Drugog svjetskog rata.

Iako je mnogi vežu uz ime Franje Tuđmana, a oni bolje upućeni uz imena Bruna Bušića i Vjekoslava Maksa Luburića;  ideja pomirbe se rađa u vrijeme vrhunca unutar hrvatskog sukoba. U službenom glasilu Ustaškog pokreta „Spremnost“ kroz članke nekolicine autora, a prvenstveno glavnog urednika Tiasa Mortigjije i Milivoja Magdića, raspravlja se o mogućnostima opstanka hrvatske države nakon pobjede Saveznika. U tom smjeru novinari „Spremnosti“, a posebno dvojica spomenutih ističu dva nužna uvjeta:  pomirba Hrvata i prelazak na stranu zapadnih Saveznika. Svakako je zanimljiva činjenica, da u navedenim trenucima intelektualci okupljeni oko „Spremnosti“ otvorenu raspravljaju i zagovaraju okretanje leđa dotadašnjim hrvatskim saveznicima što je bilo suprotno politici poglavnika NDH i Ustaškog pokreta. Koliko je ova ideja hrvatske inteligencije bila aktualna ona se javlja i u Smojinom romanu i kasnije seriji „Velo Misto“. Tako Boris Dvornik, nezaboravni Meštar u 14. epizodi upoznaje gledatelja s člankom koji je izašao u „Novom dobu“, a koji govori o nužnosti pomirbe hrvatskog naroda s ciljem održavanja hrvatske države. Uzevši u obzir piščevo političko jugoslavenstvo sama ideja je u romanu, a kasnije i u seriji, izrugana s izraženim ideološkim opisom ustaša kao nezasitnih krvoloka.

Ideja pomirbe je već tada odjeknula među pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga, o čemu svjedoči Ilija Barbarić u svojoj knjizi „Nezavisna Država Hrvatska bilo je pravo ime“. U prvom dijelu knjige, koji je u naravi ratni dnevnik, na stranicama od 43. do 45., navodi kako je svjedočio pokušaju bojnika Mate Primorca, po nalogu tadašnjeg ministra u Vladi NDH Andrije Artukovića, uspostavi kontakta s dalmatinskim partizanima. Prema Barbarićevoj priči, koji je kao pripadnik Ustaške vojnice bio zadužen za osiguranje bojnika Mate Primorca, čak se i održao jedan sastanak na Biokovu prema kojem je partizanima hrvatske nacionalnosti ponuđen prelazak u HOS. Pri prelasku u HOS bi zadržali sve činove i privilegije, a Primorac je kao zajednički cilj označio pobjedu u ratu protiv komunista i jugoslavensko-srpskih snaga. Poslije pobjede svehrvatskih snaga u samostalnoj Hrvatskoj bi bili održani izbori na koje bi izašli HSS, KPH, pripadnici Ustaškog pokreta itd. Partizani su navodno iskazali nepovjerenje, s obzirom da je Primorac nastupio u uniformi Hrvatskog domobranstva, premda je bio ustaša; no, obećali su javiti vrijeme i mjesto drugog sastanka. Do njega nikada nije došlo, što je bilo u jednu ruku logično, s obzirom da je svima bilo jasno u kojem smjeru tada ide rat i uzimajući u obzir političko vodstvo partizanskog pokreta, te njihovo otvoreno neprijateljstvo prema rješenju hrvatskog pitanja izvan okvira jugoslavenske države.

Unatoč poratnim zločinima pobjednika; upravo među pripadnicima ustaškog pokreta u dijaspori se reafirmira ideja pomirenja Hrvata i to u političkoj misli Vjekoslava Luburića koji je svoje istomišljenike okupljao oko časopisa „Drina“, objavljujući pod pseudonimom General Drinjanin. U jednom od tekstova, u navedenom časopisu, sam Luburić poziva na skidanje zvijezde petokrake i slova “U“ te borbe za zajednički hrvatski grb. Nije suvišno spomenuti da je upravo Luburić simpatizirao partizansku borbu protiv Talijana, kao i neki drugi visokopozicionirani ustaški dužnosnici. S druge strane, uzevši u obzir da je Maks Luburić prije svega bio poznat kao jedan od organizatora i izvršitelja ustaških zločina te kreator politike terora, upitno je koliko je uz takav povijesni teret mogao provesti ideju pomirbe.

Uskoro na političku scenu dolaze mlađe generacije emigranata, premladih da mogu snositi odgovornost za zločine i hipoteku NDH, a među njima i Bruno Bušić. Pjesnik i intelektualac. Bušić u svojoj nikad dovršenoj brošuri „Hrvatski ustaše i komunisti“ izlaže ideju da je pomirba zaraćenih Hrvata jedini politički put prema hrvatskoj državi. U navedenoj brošuri, Bušić citira izvore iz predratnih partijskih glasila u kojima se opetovano i više puta zaziva rušenje Jugoslavije i podržava borba ustaške revolucionarne organizacije. Svjesno ili nesvjesno, Bušić je izbacio iz pamfleta motivaciju komunista koja je bila uglavnom pokretana odnosima između SSSR-a i Kraljevine Jugoslavije, ali i perfidnoj politici korištenja nacionalizma kako bi se Jugoslavija transformirala u savez sovjetskih republika, a koji zasigurno ne bi bio ostvarenje hrvatske želje za neovisnošću.

Oko karizmatičnog Bušića se počinju okupljati sve emigrantske organizacije zbog čega se njegova zvijezda gasi u tamnoj pariškoj noći. I baš kako je Maks Luburić preuzeo ideju pomirbe iz ruku streljanih intelektualaca Magdića i Mortigjije, a Bušić iz spisa likvidiranog Luburića, tako Tuđman iz Bušićevih ruku preuzima ideju pomirbe i postaje njenim posljednjim nositeljem. Tako se povijest, učiteljica života, poigrala s hrvatskim narodom te je partizan, jugoslavenski general i komunistički disident pod barjakom ideje pomirbe nikle u ustaško-nacionalističkim krugovima stao na čelo pokreta za samostalnost Hrvatske.

Osamdesete se približavaju svom kraju, a stanje u Jugoslaviji postaje sve napetije. Slobodan Milošević provodi birokratsku revoluciju i prekraja državu po srpskim mjerama, ali unatoč tome mnogi Hrvati u sustavu i dalje vjeruju da je zajednička država Hrvata i Srba jedino moguće rješenje. Tako je već spomenuti Miljenko Smoje davao podršku Miloševićevoj politici, a mnogi koji su se devedesetih pojavili u hrvatskim uniformama i sjedili u Saboru samostalne Hrvatske, govorili su o hrvatskom nacionalizmu i separatizmu kao o istočnom grijehu hrvatskog naroda. Jedan od tih je bio i budući hrvatski admiral Sveto Letica, koji se krajem osamdesetih kao umirovljeni zapovjednik flote JRM i član Centralnog Komiteta obratio otvorenim pismom Savezu komunista Srbije, u kojem ih je pozvao da se obračunaju sa srpskim nacionalizmom kao što su se hrvatski komunisti obračunali s hrvatskim nacionalizmom sedamdesetih. U ovom konkretnom primjeru, razvidno je kako se hrvatski komunisti nisu mogli suočiti sa stvarnim stanjem i kako su osamdesetih gledali na osamostaljenje hrvatske države i povezujući liberalne težnje „Hrvatskog proljeća“ i njegovih vođa poput Savke Dabčević Kučar, Mike Tripala, Vlade Gotovca, Dražena Budiše sa Slobodanom Miloševićem i njegovim političkim težnjama.

 U tim i takvim okolnostima nad Hrvatsku se nadvijaju oblaci rata, a zadnje na što su se Hrvati mogli pouzdati je bio državni sustav nesklon osamostaljenju Hrvatske; pa čak i među etničkim Hrvatima. No, u tim nepovoljnim okolnostima Hrvati su uspostavili državu i izvojevali pobjedu u ratu snagom vlastitog oružja. U svemu tomu je presudnu ulogu imala Pomirba koju danas mnogi medijski komentatori i politički analitičari proglašavaju neuspjehom, sve zbog naših proljetnih prepirki o pitanjima Drugog svjetskog rata.

Zaključno, pomirba je uspjela u onim najširim dijelovima hrvatskog naroda, a posebno među potomcima partizana koji su se bez ikakvih dvojbi odlučili boriti za samostalnu hrvatsku državu i braniti je od agresije. Narod je shvatio da je jedino rješenje hrvatskog pitanja uspostava samostalne hrvatske države i kod velikog dijela naroda su se razbile sve jugoslavenske iluzije s prvim pucnjevima. No, ako je moj zaključak točan, zašto i danas vodimo bitke o temama Drugog svjetskog rata?! Zato što osnovna ideja pomirbe Hrvata jest uspostava nacionalnog konsenzusa i jedinstvenog stava oko postojanja hrvatske države, ništa više i ništa manje od toga. Ideja pomirbe nikada nije sadržavala neko magično znanstveno, historiografsko, ekonomsko ili sociološko rješenje svih naših društvenih i političkih problema, već isključivo prednje spomenuti konsenzus oko rušenja jugoslavenske državne zajednice iz čijih će ruševina niknuti Hrvatska. Upravo su naše ideološko-povijesne rasprave krunski dokaz uspjeha pomirbe Hrvata, jer iste ne bi bile moguće bez postojanja samostalne demokratske hrvatske države.

 Zasigurno postoji onaj manji dio hrvatskog stanovništva, a na koji je Tuđman upozoravao, koji se ne može pomiriti s postojanjem hrvatske države, ali u tom slučaju pomirba nije moguća jer je tu riječ o crvenom plemstvu koji ideološke rasprave koristi radi afirmacije svog društvenog položaja. Štoviše, tu se ne radi o desno-lijevom političkom sukobu, već o hrvatsko-jugoslavenskom, a između kojih je pomirba nemoguća, a koji jest u pozadini Domovinskog rata i Drugog svjetskog rata na hrvatskom području. Postoji jedno pitanje koje ćemo teško odgovoriti, na koje možemo dobiti samo naše osobne zaključke, a tim se pitanjem bavio kolega Marko Paradžik u svom radu o Carlu Schmittu objavljenom u 10. broju časopisa Obnova. Koliko je utjecala odluka Slobodana Miloševića da se u očuvanju Jugoslavije osloni na velikosrpsko pitanje u Hrvatskoj? Da je crveno plemstvo imalo garanciju Slobodana Miloševića da će se u Trećoj Jugoslaviji očuvati sve privilegije, bili stali pod zastavu Pomirbe?