Gradimo društvo učeći o najboljima koji su bili među nama

 "O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,i da li kojim rodom krvca vaša rodi"! Napisao je 1909. godine  u svojoj pjesmi “Hrvatskim mučenicima; veliki, možda i najveći pjesnik u našem narodu-  Tin Ujević. Ovo pitanje je aktualno i danas nakon 110. godina.

Nećemo govoriti o slavnim hrvatskim vojskovođama kroz povijest. Nećemo otvarati ni temu junaštva hrvatskih sinova u Velikom ratu. Nećemo se dotaknuti ni najveće tragedije Hrvata s kraja Drugog svjetskog rata. Već želim apostrofirati na ono nedavno. Na ono, na čemu smo morali graditi modernu državu;  Hrvatsku. Promislit ćemo o onoj žrtvi koja je utkana u svaki pedalj ove zemlje. Ta žrtva se polagala na Oltar domovine početkom  i sredinom 90-ih godina dvadesetog stoljeća . Svaka godina rata bila je oblivena krvlju. Svako mjesto je davalo najbolje, najhrabrije, najčvršće i najponosnije sinove u tom krvavom vrtlogu zla koje je udarilo na hrvatsko biće- najsnažnije do tada. Želja toga zla  bila je izbrisati jednu cijelu naciju s jednog određenog prostora. Nisu uspjeli! To je jasno svima!

No, velika je cijena plaćena za to ! Ne želim uzimati brojke u obzir, jer ljudi nisu brojevi. Ljudi su imena i prezimena, a samim tim svako ime i prezime nosi lik i djelo u ovom slučaju velikog čovjeka.  Samo se veliki i pravi muž ili žena može žrtvovati za nekog i može biti spreman dati sve što ima. To nije moć i bogatstvo kako se danas to percipira. To je život! Život, koji je bio pun ljubav;i jer kako je i Najveći što je hodio ovom planetom rekao :" ...Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. ".

Hrvatska danas

Sada se, iz ove perspektive,  i načina  današnjeg života u domovini, može  postaviti milijun pitanja na tu temu. Ali jedna je činjenica- tih  Velikana više nema i  nisu izgubili živote radi ovog ili onog, već radi slobodu svoje obitelji, svoga mjesta, svoga grada, dakle svoje Domovine. To bi morali cijeniti i staviti u prvi plan te  prije svega biti zahvalni.

Ne samo to, već moramo znati da je to temelj- jedan i jedini mogući temelj;  najprije slobode, a onda  i Domovine. Teško je to razumjeti iz današnje perspektive kada unutar Hrvatske i prostora gdje god vjekovno živi hrvatski puk, kao što je BiH i onaj iseljeni narod po svim kontinentima, udaraju razni skandali. Od krađa i lopovluka, korumpiranih političara, nemorala i raznih opačina koje se uvijek iznova pojavljuju.  O  tome možemo  nadugo i naširoko raspredati. Premda se može postaviti i pitanje : Jeli to baš tako teško ili je to samo slika koja se servira kako bi se uništio sam bitak toga naroda?

No, ono što je zapravo najteže razumjeti- kako generacija Hrvata, gdje god da je odrasla, od ove tri solucije Hrvatske: populacija koja živi u RH, populacija koja vjekovno živi u današnjoj BiH i populacija koja živi u iseljenoj Hrvatskoj, tako malo ili gotovo ništa ne zna o tim mučenicima koji su dali sve za sve nas. Žalosti činjenica da je sve manji broj mladih zainteresiran za te teme. Poražavajuće je činjenica  da je danas vrhunska šala pitanje “gdje si bio 91. ?”

Godina 91’ koja je najviše obitelji zavila u crno, godina koja je prekinula tisuće i tisuće mladosti.

Pogled u budućnost

Lako se možemo preispitati. Gdje smo mi sami po tom pitanju ? Koliko znamo imena i prezimena iz svog mjesta ili grada onih koji su položili svoje živote za našu slobodu? Koliko imena i prezimena znamo o ljudima iz Domovinskog rata koji su pali kao junaci pojedinih bitaka i bojišnica? Koliko ih se puta sjetimo u svojim molitvama? Koliko puta smo se zanimali i čitali ili pričali na tu temu? Svatko sam sebe treba preispitati , a zatim  donijeti sud što učiniti po tom pitanju.
Netko će reći kako razgovor na ovu temu može dovesti do mržnje prema drugima, jer može se postaviti logično pitanje : "pa tko je te ljude ubijao"?. Ubijalo ih je zlo koje je nestalo, koje je poraženo, a moramo raditi na tome i da se više nikad ne ponovi. Ima li boljeg načina od toga da se prisjećamo redovite žrtava toga zla. Da razmislimo o toj žrtvi, da razgovaramo i potrudimo shvatiti koliko su boli i tuge i jada prošle obitelji koje su gubile svoje članove. Kad to pokušamo shvatiti ili osjetiti, onda ćemo sigurno poraditi još puno,puno više na tome da se zlo više nikad ne ponovi.

Zar ne bi bilo lijepo da se priča u svakom mjestu, ma bar na taj dan godišnjice o djelima tih junaka ali isključivo imenom i prezimenom. Moramo se trgnuti i promijeniti dosta stvari. Moraju se pred mlade naraštaje stavljati uzori za odgovornost, za prijateljstvo, za odanost , za častan život, ljudi poput Damira Tomljanovića, Blage Zadre, Andrije Marića, Andrije Matijaša , Jean Michel Nicolier  kako bi se mogli karakterno graditi i sigurni budite ako budu slijedili primjer takvih ljudi da vas neće razočarati.

Nema predaje

Sigurni možemo biti da je ovaj narod još uvijek vrijedan borbe. Ova Domovina pa i ovakva kakva je a pogotovo ona kakvu su hrvatski pali sinovi sanjali je vrijedna borbe. Siguran sam, da i ovaj pomalo čudni Hrvat novog vremena još uvijek ima snage i prije svega volje da se trgne!

Počeli smo s Ujevićem i završit ćemo s njim. Uostalom i on je sam lutao u svojim idealima od gorljivog pravaša i borca za Starčevićanske ideje do socijalizma i Rusije da bi se na kraju vratio onom što je istinski bio, a to je hrvatski domoljub . Stoga ćemo i završiti tekst stihovima iz pjesme koju spominjemo u uvodu, stihovima koji bude vjeru i daju nadu : " Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzalud sve žrtve vam i mučeništva budu?
Da, roditi će rod od slavnog sjemena!"