U kasnu jesensku večer u parku Zrinjevcu sjedila su dva prijatelja na klupi. Sve je bilo puno žutog lišća. Sjedili su zamišljeni. Njihov odnos je u duhovnom smislu bio sličan odnosu Corto Maltesea i Rasputina. Kao što su ti strip junaci imali zajednički cilj (avantura i pronalazak blaga), tako su i njih dvoje imali zajednički cilj (obnoviti Hrvatsku), no isto tako su im se promišljanja u vidu sredstava postizanja cilja razlikovali. Možda je to različito promatranje sustava djelovanja proizlazilo iz toga što je jedan bio student prava, dok je drugi bio student povijesti. Tišinu prekine student prava:

Niti jedna svjetska katastrofa, rat i pandemija nisu bili uzaludni i beskorisni ako smo kao pojedinci, zajednica i nacija izašli jači, pametniji i čvršći te spremniji na izazove budućnosti. Sjedeći tako za radnim stolom u izolaciji, nakon što mi je dosadilo čitanje i gledanje filmova, malo sam razmislio o posljedicama koje bi ova situacija mogla uzrokovati, ali i što možemo naučiti i promijeniti kako bismo izbjegli sličan scenarij. Osobno sam stava da na svim razinama možemo izvući pouku; pojedinci, zajednice, Hrvatska, EU i Zapad

Sankt-Peterburg - nekadašnja ruska prijestolnica, današnja kulturna prijestolnica i vjerojatno često prva destinacija u Rusiji za brojne Hrvate. Grad ruskih careva i carica, ruskih znanstvenika, književnika, slikara i glazbenika. Poput većine velikih gradova sagrađenih na moru, odiše posebnom atmosferom koju je teško prenijeti riječima, atmosferom koju treba doživjeti. „Bijele noći“ su možda najbolji način za doživjeti grad (razdoblje od sredine lipnja do sredine srpnja, kada dan traje gotovo 24 h, te mraka zapravo i nema). Bit ću slobodan poslužiti se riječima profesora emeritusa, Viktora Žmegača, koji je lijepo dočarao grandioznost ideje oko nastanka ovog grada:

Tuđman je, iz svega predloženoga, kompleksna povijesna osobnost: mladi socijalist, gerilski borac protiv hrvatske države, „oficir”, profesor, znanstvenik, protivnik, zavjerenik, hrvatski nacionalist, vođa antikomunističkoga rata koji je za sebe do kraja života govorio kako je marksist. Najbitnija hrvatska povijesna osobnost druge polovice dvadesetoga stoljeća, koji je vodio Hrvate u ratu, ne samo za državu već za goli biološki opstanak. Drugi dio smo završili s pitanjem o njegovoj ostavštini. Obzirom da je bio složen čovjek i političar, zasigurno je i njegova ostavština ista...

U prošlom blogu  pisao sam o okolnostima Tuđmanova života, koje su ga odvele na putovanje od partizanskoga borca do političkoga zatvorenika, u državi koju je oružjem i perom i on sam stvarao. Krajem osamdesetih godina, točnije 1989., Tuđman dolazi na čelo Hrvatske demokratske zajednice – širokoga narodnoga pokreta čime započinje posljednje razdoblje njegova života, ali upravo i ono koje je pod najvećim povećalom i štovatelja i kritičara prvoga Predsjednika. Kako bismo razumjeli Tuđmanove političke poteze, moramo razumjeti i okolnosti njegova dolaska na vlast. Naime, Tuđman pobjeđuje na prvim predsjedničkim izborima, preuzima kormilo nad Hrvatskom i cijelim sustavom koji je izgrađen na onome bivšemu, prožetome KOSovim mrežama.

Tog prosinačkog dana 1999. godine, umjesto u školskom dvorištu, veliki odmor smo proveli u dnu razreda; ispod sivog panoa gledajući u fotografski portret dr. Franje Tuđmana u čijem kutu je bio crni flor. Piskutavi dječji glasovi su davali svoja opažanja o Tuđmanu koja su, u biti, bile refleksije stavova koje su čuli kod kuće. Do tada jedinstven razred se podijelio na one koji su žalili za Tuđmanom- do onih koji su se veselili Tuđmanovoj smrti. Kako sam sin hrvatskog dragovoljca iz 1991. i časnika, o čemu sam već pisao u jednom tekstu, bilo mi je nepojmljivo kako netko može ne iskazati dužno poštovanje prema Predsjedniku, pa čak i ne voljeti ga.