Godina je 1960 i neka, u starome kraju pod toplim Suncem juga, dva Hrvata, dva prijatelja obrezuju vinograd. Na prvi pogled slični su – obojica temperamentni, vrele krvi, britkoga jezika i tvrde šije. To im je bila zadnja zajednička rezadba. Onaj nekoliko godina stariji bio je partizan, čija je mladost utkana u ostvarenje ideala međunarodnoga socijalizma. U svome revolucionarnom žaru nije štedio ni vlastite roditelje, ogorčen njihovom nezainteresiranošću za komunizam, po povratku iz Drugog svjetskog rata na rodni je trošni dom htio baciti pakleni stroj. Zašto je odustao – nije mi poznato. Unatoč svojoj neokaljanoj ideološkoj pravovjernosti i neporecivoj srčanosti, nedostajalo mu je takta za političke plesove pa je nakon rata ostao ono što je uvijek i bio – tek jedan obični hrvatski seljak što kruh zarađuje u vlastitom znoju i krvavih žuljeva. Na kraju je sreću tražio i na njemačkim bauštelama – život je gorka ironija, nije li?

U maloj i klaustrofobičnoj ćeliji, stajao je Zvonko Bušić, zamišljen, s nogom na željeznom krevetu. Budiša je imao neki intuitivni osmjeh...

Moralo se dogoditi, prije ili kasnije, da se svi bivši zatvorenici na našem posebnom izletu – bilo da su veterani iz Stare Gradiške ili nekog drugog mjesta tuge i patnje – dosjete i zbroje zajedno sve naše godine koje smo proveli u zatvoru. Dražen Budiša je istaknuo da je naša mala četveročlana grupa bila zatvorena ukupno 62 godine. Veća skupina, čiji članovi dolaze iz svih dijelova Lijepe naše, odslužila je barem 100 godina više. Svi su se smijali dok smo brojili godine kao da su one provedene na nekom zabavnom projektu ili poduhvatu, na učenju nepoznatog mandarinskog dijalekta, šivanju klaunovskih kostima za čitav kazališni ansambl ili postavljanju čvrste mišolovke iz koje nema bijega. Nakon svega, zar nismo sada slobodni, zar nismo preživjeli?

Zanimljivo je da je od svih grijeha u “Paklu”, u prvom dijelu Danteove “Božanstvene komedije” iz 14. stoljeća, izdaja smještena u deveti ili najdublji krug pakla. Bez obzira na to je li ona počinjena protiv vlastite obitelji, vlastitog grada, zajednice, zemlje, svojih gostiju ili dobročinitelja, izdaja je teža od pohote, proždrljivosti, pohlepe, srdžbe, prijevare, krivovjerja i nasilja. A izdajnici, za razliku od drugih griješnika, nisu osuđeni da gore u strašnim vatrama pakla nego su umjesto toga smrznuti u grotesknim pozama unutar ledenog jezera s postupnim povećanjem dubine iz koje samo njihova lica pokazuju “mjesto gdje sramota može izložiti sebe”.

Nakon svega, zar bivši zatvorenici, kao što sam ja, ne izbjegavaju sve što ih čak i približno podsjeća na zatočeništvo? Zapravo, ne...

Koliko ljudi može reći da su jedan dan bili u Alcatrazu a sljedeći u Staroj Gradišci? Prvi je poznati otok-zatvor pored San Francisca o kojem su snimljeni brojni filmovi i napisane mnoge knjige koje najčešće opisuju neuspjele pokušaje bijega. Tko se ne sjeća klasika “Čovjek-ptica iz Alcatraza” s Burtom Lancasterom? Ili u novije doba, kao “Stijena” ili “Bijeg iz Alcatraza”? Drugi je zloglasni zatvor u bivšoj Jugoslaviji koji je u usporedbi s Alcatrazom, doslovce nepoznat u ostalom dijelu svijeta. 

Nakon što smo u prošlom blogu istjerali Sartrea iz filozofije egzistencijalizma i pokazali kako Bog u njoj ima bitno mjesto u njoj, vrijeme je da se pitamo što nam to filozofija egzistencijizma može ponuditi danas? Kada pitam to pitanje ono je upućeno konkretnom čitatelju ovog bloga. Da tebi, koji ovo čitaš. Da bi odgovorili na to pitanje pošteno bi bilo pojasniti njene implikacije kroz nekoliko filozofskih disciplina: ontologija, antropologija i etika. 

U svojoj knjizi Le discours balkanique objavljenoj 2004., čije je hrvatsko izdanje objavljeno pod naslovom Balkanske rasprave (2009.), francuski jezikoslovac Paul Garde smatra da su teorije o neslavenskom podrijetlu Hrvata i njihovoga imena bile razrađene samo u svrhu nijekanja svega što bi imalo «suviše zajedničkih točaka » sa Srbima. Jedno od sredstava bi bilo «da se zanijeka pripadnost Hrvata slavenskoj zajednici» (str. 397).

Ovdje se autor očito poziva na jezikoslovni kriterij, kojega je pobrkao s različitim etničkim korijenima starih, i današnjih Hrvata. Ako postoji jedna jezikoslovna slavenska zajednica, ne mora postojati i jedna etnička slavenska zajednica, osim za neke antropološke ili panslavističke teorije iz 19. stoljeća. Dapače, gosp. Garde tvrdi ipak da naziv «Slaven» ima samo jezikoslovno značenje: «…ime Slaven… nema druge vrijednosti nego jezikoslovne…riječ Slaven ima strogu definiciju samo u jezikoslovlju» (str. 180). Međutim, sama riječ ne objašnjava ni podrijetlo hrvatskoga imena, ni etnogenezu hrvatskoga naroda.