Zanimljivo je da je od svih grijeha u “Paklu”, u prvom dijelu Danteove “Božanstvene komedije” iz 14. stoljeća, izdaja smještena u deveti ili najdublji krug pakla. Bez obzira na to je li ona počinjena protiv vlastite obitelji, vlastitog grada, zajednice, zemlje, svojih gostiju ili dobročinitelja, izdaja je teža od pohote, proždrljivosti, pohlepe, srdžbe, prijevare, krivovjerja i nasilja. A izdajnici, za razliku od drugih griješnika, nisu osuđeni da gore u strašnim vatrama pakla nego su umjesto toga smrznuti u grotesknim pozama unutar ledenog jezera s postupnim povećanjem dubine iz koje samo njihova lica pokazuju “mjesto gdje sramota može izložiti sebe”.

Nakon svega, zar bivši zatvorenici, kao što sam ja, ne izbjegavaju sve što ih čak i približno podsjeća na zatočeništvo? Zapravo, ne...

Koliko ljudi može reći da su jedan dan bili u Alcatrazu a sljedeći u Staroj Gradišci? Prvi je poznati otok-zatvor pored San Francisca o kojem su snimljeni brojni filmovi i napisane mnoge knjige koje najčešće opisuju neuspjele pokušaje bijega. Tko se ne sjeća klasika “Čovjek-ptica iz Alcatraza” s Burtom Lancasterom? Ili u novije doba, kao “Stijena” ili “Bijeg iz Alcatraza”? Drugi je zloglasni zatvor u bivšoj Jugoslaviji koji je u usporedbi s Alcatrazom, doslovce nepoznat u ostalom dijelu svijeta. 

Nakon što smo u prošlom blogu istjerali Sartrea iz filozofije egzistencijalizma i pokazali kako Bog u njoj ima bitno mjesto u njoj, vrijeme je da se pitamo što nam to filozofija egzistencijizma može ponuditi danas? Kada pitam to pitanje ono je upućeno konkretnom čitatelju ovog bloga. Da tebi, koji ovo čitaš. Da bi odgovorili na to pitanje pošteno bi bilo pojasniti njene implikacije kroz nekoliko filozofskih disciplina: ontologija, antropologija i etika. 

U svojoj knjizi Le discours balkanique objavljenoj 2004., čije je hrvatsko izdanje objavljeno pod naslovom Balkanske rasprave (2009.), francuski jezikoslovac Paul Garde smatra da su teorije o neslavenskom podrijetlu Hrvata i njihovoga imena bile razrađene samo u svrhu nijekanja svega što bi imalo «suviše zajedničkih točaka » sa Srbima. Jedno od sredstava bi bilo «da se zanijeka pripadnost Hrvata slavenskoj zajednici» (str. 397).

Ovdje se autor očito poziva na jezikoslovni kriterij, kojega je pobrkao s različitim etničkim korijenima starih, i današnjih Hrvata. Ako postoji jedna jezikoslovna slavenska zajednica, ne mora postojati i jedna etnička slavenska zajednica, osim za neke antropološke ili panslavističke teorije iz 19. stoljeća. Dapače, gosp. Garde tvrdi ipak da naziv «Slaven» ima samo jezikoslovno značenje: «…ime Slaven… nema druge vrijednosti nego jezikoslovne…riječ Slaven ima strogu definiciju samo u jezikoslovlju» (str. 180). Međutim, sama riječ ne objašnjava ni podrijetlo hrvatskoga imena, ni etnogenezu hrvatskoga naroda.

Kada u Hrvatskoj nekoj osobi šire opće kulture spomenete filozofiju egzistencijalizma njegova prva asocijacije je Jean–Paul Sartre. To je pomalo paradoksalno jer se jedan marksist i ateist, čija je instant popularnost nalik Žižekovoj, smatra pripadnikom filozofije u kojoj je bitno mjesto imao Bog u kojeg on nije vjerovao. Hrvatska je za filozofiju egzistencijalizma prvi put čula nakon što je Sartre oštro napao hrvatske komuniste za odstupanje od staljinizma.

Nema sumnje da su društvene promjene koje su se odvile kroz protekla dva stoljeća, utjecale i na način razmišljanja suvremenog čovjeka. Od industrijske revolucije, urbanizacije, razvoja kapitalizma, sekularizacije sve do internet revolucije i globalizacije, radikalno su transformirali svijet, i čovjekov pogled na svijet. Principi koji su potrebni za uspješno funkcioniranje modernoga društva postaju principi po kojima funkcionira čovjekova svijest; racionalnost, pragmatizam, ekonomsko razmišljanje postaju dominantne karakteristike svijesti suvremenoga čovjeka.