Crtica osobnoga iskustva

Prošlo je nešto više od 2 mjeseca od potresa koji je obilježio živote ljudi na Banovini. Stanovništvo Petrinje, Gline, Siska i svih prigradskih naselja i okolnih sela doživjelo je katastrofu epskih razmjera, na fizičkom i psihičkom planu. Sva moć prirode ukazala se tog 28. i 29. prosinca 2020. Šok, nevjerica i strah postala su naša svakodnevna stanja, a nemogućnost da si u tom trenutku objasniš što se dogodilo činilo je cijelu situaciju poput sna iz kojega se želiš probuditi. Posljedice tog stresa vjerojatno će mnoga djeca i odrasli, osjećati još duže vrijeme. Hodajući gradom tog nesretnoga 29. prosinca u potrazi za bliskom osobom, gledao sam kako je jedan dio moga života uništen i sada ostao samo u sjećanju. Nisam rođeni Petrinjac, „dotepenec“ sam kako bi jedna uvažena „političarka“ rekla, ali sam srastao s njim i u njemu odrastao. Ima mjesta u životu koja te obilježe, Petrinja u mom slučaju to svakako jest i nadam se da će tako ostati. Ova crtica ne bi bila dostatna kada krenuo opisivati svoje odrastanje u ovome gradu, ali mislim da će biti dovoljno reći da mi je želja da i moje dijete odrasta ovdje i stvori prijateljstva i uspomene poput mene. 

Nedavna izjava tadašnjeg predsjednika Europskog parlamenta A.Tajanija o navodnom « talijanstvu » Istre i Dalmacije, provokacija talijanskih iredentista u Rijeci u povodu stote obljetnice okupacije grada od G.d’Annunzija (1919 g.), te stota obljetnica Rapalskih ugovora (1920 g.), podsjećaju nas na burnu povijest jadranskih zemalja, i na ekspanzionistička svojatanja Mletačke republike i Rima, čiji ostatci još tinjaju povremeno,  spram istočnog hrvatskog primorja Jadrana.

Umro je Davor Markobašić. Jasno se i danas sjećam prvog čitanja njegove životne priče, još tamo negdje početkom srednje škole, ali i kad mi ju je detaljnije ispričao i otac koji se povremeno družio sa svojim vukovarskim kolegama i slušao priče o obrani Vukovara i njegovom padu iz prve ruke. Dan kada će položiti Damirovo ispaćeno tijelo u hrvatsku zemlju je 17. studenog 2020. godine, dan prije 29. obljetnice pada Vukovara, tri dana prije 29. obljetnice zločina na Ovčari gdje je život u jednom od najjezivijih pojedinačnih zločina život izgubila Ružica Markobašić, prva žena Damira Markobašića i njihovo nerođeno dijete. 

U petom stoljeću prije Krista Sofoklo piše jednu od svojih najpoznatijih tragedija: „Antigonu“ koja je ušla u kanon klasične antičke književnosti i u kurikulume mnogih obrazovnih sustava, ne samo zbog svoje umjetničke vrijednosti nego i plemenite moralne pouke koju je nosila u svojim stihovima. Nesretna Sofoklova junakinja biva žrtvom nerazumne mržnje kralja Kreonta, oca njenog vlastitog zaručnika Hirona, samo zato što želi dostojno pokopati svog brata Polinika koji je krenuo s vojskom na Tebu, kojom vlada Kreont. Motivi njenog čina nisu mržnja prema okrutnom vladaru ili osveta zbog smrti brata, naposljetku ona je svjesna da će postati dio Kreontove obitelji, već se vodi moralnim i vjerskim uvjerenjem da svatko zaslužuje dostojan pokop i oplakivanje bez obzira je li poginuo kao pripadnik zajednice ili njen neprijatelj.

Antifašizam kao komunistička floskula gotovo je u svim bivšim zemljama istočnog bloka izumro, ali je zato življi u zemljama bivše Jugoslavije nego što je bio u Kominterni tridesetih godina, kada je kao politički pojam zaživio i dobio sadržaj koji će se u svom najgorem obličju predstaviti u srednjoj i istočnoj Europi. Uvijek sam bio zastupnik teze da Drugi svjetski rat nije bio sukob ideologija, već kao svaki rat, prvenstveno sukob strateških interesa nacija koje su sudjelovale u njemu. Pa tako i na hrvatskom području dolazi, u biti, do oružanog sukoba dviju ideja, jugoslavenske i hrvatske ideje. Plašt antifašizma i dan danas hrvatskoj ljevici služi za rehabilitaciju Jugoslavije, iz kojeg razloga oni vrlo zlobno ili zaslijepljeno podržavaju tradicije antifašizma u drugim. Tako su pripadnici komunističkih opcija zdušno podržali svoju sarajevsku braću s kojom ih čak i ne veže ideologija već samo znakovlje i antihrvatski sentiment.

Roger Scruton[1]

Priznajem, ja sam antikomunist.

Tijekom 1970-ih i 1980-ih antikomunisti su protjerani s britanskih sveučilišta. Naposlijetku, napadali smo revoluciju koja je nudila oslobođenje čovječanstva od svjetske kapitalističke zavjere. Naši su profesori priznali da je Sovjetski Savez pogriješio, ali samo u praksi, ne i u teoriji. Mi smo, apologeti kapitalizma, pogriješili u teoriji, što bješe daleko gore od pukom slučajnošću uzrokovanih dvadeset milijuna smrti i istrjebljenja slobode pojedinca na polovici Zemaljske kugle.