***

Ubijte me slomljenog

Da razapet se oslobodim,

Ubijte me budnog

Da mrtav mogu zaspati.

Poštedite me milosti

I božjih proroka,

Da vučem svoje grijehe,

A ne vašeg oprosta.

Uništite dostojanstvo

Uništite čovjeka,

Zaborav je vaš

Moja mirna kolijevka.

A ako prokletniku nekom

Misli moj oblik prime,

Nek ne pisne glasa

Nek ne reče mi ime.

Nek poštedi me glasa

I imena s ovog svijeta,

Ne spominji ni onda

Kad je uspomena sveta.

I pustite mi moga sunca

Da mi dođe prije zore,

I pustite mi moje vrijeme

Da mi dođe kad ja odem.

I nek gospoda peru ruke

Dok svečano prate mrtve,

Nek se peru svoje pravde

Čekajući sudnje dane.

***

Uvik je govoria,

Nitko ne sluša

- kao more.

Duša mu je bižala s pogledom.

Vječito izgubljen iza smješka.

Teška navika.

I kaže, ne oblikuje vrime čovika.

Nego udarci.

Možda je zato, uvik biža od obale.

Nesretni pripadaju moru.

I ono, čini se,

              njima.