U noći punog mjeseca jahao je crnog konja čovjek ogrnut crnim plaštem. U podnožju gore Gvozd sjala je vatra nekog ognjišta dovoljno jako da privuče pozornost usamljenog jahača. Nakon kratke stanke usmjeri konja prema ognjištu. Prišavši blizu ognjišta umiri konja i tiho poput sjene na žarkom suncu približi se otvoru ognjišta da promotri njegovu nutrinu. Oko vatre sjedilo je devetero mladih ljudi, po prilici seljaka, i starac zaogrnut bijelim plaštem na koji je padala dugačka bijela brada i sijeda kosa. Mirno su završavali objed od zečetine i srnetine. Starac okrenut leđima  iznenada se obrati došljaku:

- Istupi iz sjene i pridruži nam se u večeri ako su ti namjere dobre...

Stranac crne kose i  guste crne brade istupi iz mraka držeći se za balčak svog mača. Stade razgovarati sa starcem dok su ostali ne mareći za njegovu pojavu  nastavili objedovati.

- Pozdrav vama braćo Hrvati! Vitez sam vašeg kralja Petra od roda Svačića. Sutra je ovdje bitka s Ugarima što traže pravo na naše kraljevstvo nakon smrti Dmitra Zvonimira po sestri njihova kralja, kraljici Jeleni lijepoj.

- Po kojem ga pravu ti tražiš za svog kralja jerbo čujem da je zadnji Trpimirović kraljevske krvi u samostanu Bogu posvetio svoje dane?

- Pravo jačeg pravo je na koje se poziva moj plemeniti rod i moj će rod to pravo sutra ovdje ostvariti! Ako mi se sutra pridružite, onda ćemo zajedno s Petrom graditi kraljevstvo Hrvata!

- Ili će možda graditi kraljevstvo nebesko ako pravo jačeg bude na drugoj strani...

- Kukavice trebam još manje nego izdajnike!

- Sjedni i jedi, pij vina i odmori. Životom svojih devet sinova jamčim ti sigurnu noć, ujutro ćemo nastaviti besjedu o kraljevskom pravu...

Stranac je sjeo u krug oko vatre i jeo bez teka. Kada se uvjerio da su devetorica sinova i starac zaspali tvrdim snom, dopusti i on sebi da ga svlada umor i jako crno vino. Usnu san u kojem je jahao bijelog konja usred bijela dana i ugledao kulu od bijelog kamena s čijeg mu je tornja na otvoru mahala bljedolika djeva. Konj ga je po svojoj volji doveo do ulaza u bijelu kulu. Ušavši u nju ugledao je mnoštvo bijelih stvari. Djeva blijeda lica i bijele kose spusti se niz bijele stube u bijeloj haljini.

- Tko si ti bijela vilo i kakve su ovo bijele stvari?

- To su stvari od mojih zaručnika, sjedni za bijeli stol i jedi s njega.

- Od čega su tvoji zaručnici načinili te stvari?

- Rekoh ti već ,no nisi dobro slušao. Sve bijele stvari koje ovdje vidiš: bijela škrinja, bijeli stol, bijeli svijećnjak, bijele stolice i ostale od zaručnika su načinjene stvari, zar ne znaš da je kost ljudi na mjesečini bijela?

Neznanac se prenu iz sna od strave i iznad sebe ugleda sijedog starca u bijelom kako drži krunu s tri križa u rukama. Trzne se da uhvati mač pored sebe, no mač je držao u rukama jedan od sinova starca.

- S kojim si pravom uzeo krunu iz vreće s moga konja?

- S istim pravom s kojim je ti nosiš Petre od roda Svačića!

- Pravo jačeg ne čini izdaja domaćina i kukavica na spavanju!

- Pravo jačeg nadvladava pravo lukavijeg kralju Petre!

- Udri onda brzo u svog kralja lukavče prokleti, no reci mi svoje ime prije nego mi smrt daš da te potražim nakon tvoje smrti i Bogu te predam na sud!

- Ne znam kojeg će kralja Petra Bog osuditi, onog od roda Svačića ili Krešimira IV.?!

- Što bulazniš stara ludo, mom kralju izgubio se trag na moru od normanskih razbojnika prije više od trideset ljeta!

- Moj trag odnio me u zemlje tebi znane i neznane. Vidjeh smrt dužda u gradu na močvari, vidjeh starih Grka ruševine i žene što smrt siju među njima, vidjeh Romee iz Bizanta što u još prošlosti žive i za buduću smrt iz Manzikreta ne mare, vidjeh tamnopute nevjernike po obalama Afrike kako se bore na smrt i život s Normanima sve od Sicilije do Heraklovih stupova, vidjeh domovinu Vikinga na sjeveru što se smrti ne boje jer ona im je vrata u Valhalu, vidjeh preko mrtvih morskih daljina zemlju crvenokožaca i zemlju žutokožaca, vidjeh mnoštvo bijele smrti u  nepreglednim snježnim daljinama i sada sam se vratio ovdje u svoju kraljevstvo Hrvata da vidim smrt kralja!

- Ove su oči vidjele davno prije mnoga ljeta Krešimira IV. očima djeteta kada je blagovao kod mog roda dok je putovao po svom kraljevstvu, zašto mi lažeš?

- Moji su sinovi zaklali tri pijetla tebi za jutarnju okrjepu, a ti evo nikako da povjeruješ meni jer valjda ti misao na smrt od moje ruke magli oči. Ne boj se mene, da si još uvijek dječak uzeo bi te kao nekoć u krilo i dao ti kruha s masti da jedeš...

Petru Svačiću suze na oči krenuše i ostade bez riječi, gušilo ga u grlu ganuće. Uhvati starog kralja pod skute i moli ga za oprost. Stari kralj mladom kralju stavi krunu na glavu i reče:

- Nosi ovu krunu od trnja jer evo, smrt ti se na gori  sprema. Moji  sinovi mi rekoše da se mnoštvo izdajnika među tvojim ljudima krije. Čuli su za kletvu Dmitra Zvonimira i ne vjeruju u tvoju snagu, mniju da je bolje da njima jak tuđinac vlada nego slab kralj vlastite krvi!

- Ti si kralj, zašto ne pustiš glas o svom životu, tvoja slava rastjerala bi sve izdajnike?

- Moje je vrijeme za pravo prošlo, a tvoje vrijeme za pravo nije još ni došlo! Izdajice su me otjerale u dobrovoljno izgnanstvo, to je bila moja kazna njima, nagrada im je Zvonimirova kletva i sad je pitanje hoćeš li im uskratiti svoju smrt?

-  Što da činim?

- Ako se u bijeg dadneš nećeš umrijeti kao kralj i izdajice će ostati kratkih ruku, no isto tako  pamtit će se tvoje ime kao ime onoga što bježi od bitke i smrti. Izdajica će biti dok je svijeta i vijeka, s njima valja znati živjeti i umrijeti.

- Onda mi ne preostaje drugo, nego poći u boj sa smrću. Što ćeš učiniti ti s ostatkom svojega života?

- Krenuo sam u stranu zemlju jer sam bio sit svoje zemlje, no dok sam putovao stranom zemljom morila me tuga za mojom zemljom i zato se vratih u svoju zemlju iz koje sam potekao. Bio sam još dovoljno u snazi da napravim ženi sa zemlje seljaka devet sinova i predam im skriveno blago. Njihova bratovština čekat će s generacije na generaciju dobar čas za obnovu kraljevstva Hrvata! Sada je zao čas i moramo se raspasti da bi se mogli obnoviti jer samo ono što je razrušeno može se obnoviti...

- Onda neka ti je život s Bogom, kralju moj!

- I tebi, kralju moj!

Dva se kralja nakon jutarnjeg objeda rastanu kao dva prijatelja prije počinka. Starac ostade sa svojim sinovima, dok muškarac otiđe na goru. U tajnoj bratovštini  još se i danas priča o junačkoj smrti Petra Svačića. Priča se kako je došao među svoj rod i kako su zapodjenuli bitku s neprijateljem. Kralj je sjekao dušmanina kao da sječe samu smrt. Tko zna koliko bi dušmana na toj gori izgubilo živote da mu iza leđa njegov rod nije zabio nož? Krv što je potekla iz njegovih usta natopila je goru njegovim imenom i jednom dušmanu  učinilo se da je vidio mladu djevojku kako plače kao nad zaručnikom s kojim je prekinula zaruke.