Iz magle na obale u rano jutro izronile su drvene zmijske glave. Bili su to pramci brodova Normana sa Sicilije, potomaka drevnih Vikinga. Pristali su u grobnoj tišini na obale otoka. Iz njih se iskrcala sva sila ljudi sa sjevera. Prvi među njima bio je je normanski knez Amiko. S metalnog šljema virila su mu dva prijeteća roga kao u vraga. Preko jednog oka imao je gusarski povez. Žrtvovao je oko u jednoj bitki za život i pobjedu. Tiho su se šuljali prema gradu žedni krvi, pljačke i žena. Kada je zora rastjerala maglu, oni su već bili u selu i gradu. Uz viku naglo su počeli provaljivati u  kuće nadajući se kako će zateći nespremne žitelje na spavanju. Kad li ono sve puste kuće, bez blaga i ljudi?! Normanski knez Amiko okupi svoje ljude brzo na jedan hip u strahu da nije posrijedi klopka. Nakon nekoliko minuta napetog iščekivanja pogladi svoju veliku bradu i donese odluku da nastave do samostana. Zaključio je da nije klopka posrijedi jer je bilo dovoljno vremena za napad ili da barem nekog uoče. Vjerojatnije je da je netko upozorio žitelje na njihov dolazak pa su se povukli u unutrašnjost otoka ili sklonili u samostan da se mole svom Bogu.

Zbijenih redova krenuli su prema benediktinskom samostanu toliko tiho da nisu remetili sablasnu tišinu. Točno u podne okružili su samostan. Mediteransko sunce motrilo je strogo pogane i tjeralo im znoj na lica. Knez Amiko uđe s devetoricom najžešćih ratnika u samostan. Ono što su ugledali u atriju u isti mah im je ledilo krv u žilama i izazivalo čuđenje. Dvorište je bilo prekriveno različitim zmijama. Melodija siktanja miješala se s njihovim mukom. U sredini dvorišta bilo je ogromno stablo hrasta i na njegovim granama sjedila je prikaza s krunom nalik na neko drevno božanstvo. U pesnici mu bijaše luk, na leđima tobolac sa strijelama, na ramenu uže. Smireno je izvadio ispod plašta jabuku i lagano jeo s nehajem, kao da uopće nije okružen poganim razbojnicima. Nakon što je pojeo jabuku obrati im se:

- Kneže Amiko, došao si oteti kralja Hrvata u dogovoru s domaćim izdajnicima u savezu sa stranim huljama.

- Gdje je kralj? – odvrati mu nakon kratkog oklijevanja Amiko

- Petar Krešimir IV. mi je ime!

- Ili ćeš sići i poći s nama ili ćemo te spaliti zajedno sa samostanom!

- Kako ćeš onda dokazati da si izvršio pogodbu za koju si plaćen?

- Ne znam o čemu zboriš?

- Plaćen si od Ugara i Mlečana da me otmeš. Njima su izdajnici javili gdje ćete me moći naći. Ja ti sada nudim bolju pogodbu, a pitanje je uopće možeš li izvršiti svoju pogodbu s huljama. – zatim iznenada brzo izvadi strijelu iz tobolca i napne je prema njemu.

- Slušam!

- Cijeli svoj život posvetio sam kraljevstvu Hrvata. Nasljedstvo od loze Trpimirovića uvećao sam do neslućenih razmjera. Nikada prije ono nije bilo toliko veliko i snažno. Ljeti sam putovao po kraljevstvu i gradio ga, zimi sam od svećenika učio iz svetih spisa i starih Latina. Nisam se umorio, niti mi je žao na što sam mladost potrošio, no mori me moja žeđ za znanjem i svijetom koje ne mogu naći u svojem kraljevstvu. Želim ići u svijet i upoznati nepoznate vladare i narode, naći nova znanja i vidjeti nova jutra! Izdajnicima iz svoje zemlje ostavljam drage volje vlast da ih proždre jer za vlasti žudi samo onaj što je okusio nije. Povedi me u krajeve neznane i svake nove godine gospodnje otkrit ću ti gdje sam pohranio zlato na obalama svojeg kraljevstva. Prihvaćaš li novu pogodbu?

- Kako da znam govoriš li istinu?

- Pošalji svoje ljude da uzmu prvu isplatu iz bunara pored crkve. Ako nagodinu ne budeš mogao naći novo zlato na obali, onda me imaš u svojoj vlasti i možeš se naplatiti po staroj pogodbi. – Amiko dadne znak svojim ljudima da provjere istinitost kraljevih riječi.

- Kako znaš da te ne ću prevariti?

- Sa sobom nosim bilje čiju mješavinu moram uzeti svaku noć, inače ću umrijeti. Ako me pokušaš mučiti, kako bi saznao gdje je blago, ne ćeš dugo to moći činiti ,a možda oduzmem život prije tebi ili sebi ako vidim zlu namjeru. Nudim ti više nego one hulje. Zakuni se na svog Odina i zmijsku narukvicu koju nosiš kao tvoji preci na ruci da ćeš poštovati pogodbu ako je prihvaćaš, meni je Krist svjedok da ti nudim istinitu pogodbu! – stiže u taj čas Viking s mokrom vrećom punom zlata iz bunara.

- Prihvaćam pogodbu i kunem se u Odina Sveoca i neka nikad ne uđem u Valhalu ako pogazim svoju riječ!

Kralj zatim skine uže s ramena i dobaci ga Normanima da ga svežu za stup. Zatim po konopu poput žonglera dotrči do kneza. Pruže si ruku i otiđu zajedno u svijet.